FARIS VEHABOVIĆ, SUDAC EVROPSKOG SUDA “Presude iz Strazbura su prioritet, Ustavni sud BiH je donosio... — Sarajevograd.org

diskriminatorske odluke…

Prvo moraju izvršiti presude Evropskog suda za ljudska prava u oblasti izbornog sistema, a tek onda odluke Ustavnog suda BiH, ako nakon toga ostane išta da se izvršava, jer valja podsjetiti da je Evropski sud napravio čitav krug u ovoj oblasti – od diskriminacije manjina (Sejdic, Finci, Slaku), diskriminacije građana (Zornić), diskriminacije konstitutivnih naroda koji dolaze sa “pogresne” teritorije (Pilav) pa i diskriminacije pripadnika istog naroda koji dolaze sa “pogresne teritorije” (Pudarić). S druge strane Ustavni sud BiH se bavio sličnim pitanjima ali služeći se različitim aršinima i prilično nedosljedno.

Piše:FARIS VEHABOVIĆ

Kada sam krajem 2012. godine došao u Evropski sud za ljudska prava već je bila usvojena presuda u slučaju Sejdić-Finci (koja je i sada najpoznatija), ali sam znao da postoji još nekoliko predmeta koji su se ticali diskriminacije u izbornom procesu BiH. Jedan od njih je bio i predmet Pilav koji se vodio i pred Ustavnim sudom BiH u vrijeme dok sam bio registrar tog Suda. Logično da je jedno od prvih pitanja bh. pravnicima koji rade na bosanskohercegovačkim predmetima u Evropskom sudu bilo koja je struktura i u kojoj fazi su ti predmeti (ali i svi drugi koji su se vodili pred tim Sudom), svjestan da bi neki od tih predmeta mogao da odredi budući pravac ustavnog razvoja bh. drustva. Naravno da sam se izuzeo iz odlučivanja u predmetu Pilav zbog ranijeg učešća u postupku pred Ustavnim sudom ali se zato predmet Zornić činio kao savršen primjer predmeta koji ima sav potencijal da ukaže na sve nedostatke i neusklađenosti našeg izbornog sistema sa demokratskim tekovinama Evropske konvencije za ljudska prava i koji bi mogao da zaokruži cijeli problem neusklađenosti Ustava BiH sa Evropskom konvencijom. Radi podsjećanja, preambula Ustava BiH u istu ravan stavlja Srbe, Hrvate, Bosnjake, Ostale i gradjane. Da li je tvorac preambule htio da izdvoji etničke grupe (uključujući i Ostale) na jednoj strani i ukaže da smo svi prvenstveno gradjani u javnoj, a tek onda (eventualno) pripadnici etnicititeta u privatnoj sferi, nije sasvim jasno ali se čini logičnim i najbliže konceptu liberalne demokratije ili je htio da prosto uvede pet kategorija u bh. društvo i na taj način uspostavi neki vještački balans izmedju etničkog i građanskog. Kako god, princip građanstva ne može biti jednostavno izbrisan jer je dio originalne daytonske postavke. Međutim, vremenom su politike koje su vodile ovu zemlju, a koje su u stanju i da željezni nakovanj pokvare, ovo pretvorile u ekskluzivni feud Srba, Hrvata i Bosnjaka. U stvari, treba biti precizan pa reći, to su bile one iste politike koje od samog početka rata u BiH nisu željele da BiH uopće opstane kao država. Kod takvog stanja stvari, predmet Zornić je došao kao savršeno nabačena lopta koja može predstavljati neizbrisivu polaznu tačku za rasplitanje ustavnog Gordijevog čvora i postizanje spektakularnog pogotka pod prečku. Tako je i bilo ali je izostala bilo kakva javna reakcija nakon usvajanja ove presude. Da li radi nerazumijevanja ili radi namjernog tihog bojkota, sada je nevažno ali je važno ono sto je njome uspostavljeno, a to je polazna osnova za svaki budući razgovor o temi reforme izbornog sistema u BiH.

POŠTOVANJE PRAVA, SNAGA ARGUMENATA

Radi svega ovoga, pisati danas o izmjenama izbornog zakonodavstva u Bosni i Hercegovini predstavlja siguran put da ćete, kakav god stav iznijeli, biti napadnuti s ove ili sa one strane pri čemu argumenti, pogotovo oni pravni, u toj raspravi nemaju nikakav značaj jer polazna tačka za svaki stav o tom pitanju je prvenstveno politički, a nikako pravni. Bosna i Hercegovina je postala drustvo u kom argumenti, sportskim žargonom rečeno, uvijek sjede na klupi za rezervne igrače da bi evenutalno bili gurnuti u igru onda kada ponestane onih političkih koji su se potrošili bez postignutog gola.

No, sto se tiče izbornog zakodavstva, argumenti su vrlo jasni i umjesto da iznosim lični stav o toj temi, dovoljno je citirati samo jedan stav iz presude Zornić pa da bude sasvim jasno sa kojih pozicija nastupaju oni koji se vode pravnim argumentima u pristupu bh. obavezama na uspostavi društva u kojem se poštuje pravo i u kojem smo svi jednako odgovorni za svoje postupke. Pri tome se uvijek u javni prostor ubaci par (najcešće netačnih) teza oko kojih se onda vode duge i nepotrebne rasprave.

Prva netačna teza je da je moguće promijeniti Izborni zakon bez promjena Ustava BiH. U stavu 41. ove presude je navedeno « U skladu sa članom 46. stav 2, presuda Sejdić i Finci trenutno je pod nadzorom Komiteta ministara koji je redovito pratio razvoj događaja na domaćoj razini i zahtijevao brzo okončanje postojeće situacije… On je uvijek smatrao da je potrebno usvojiti određeni broj izmjena Ustava Bosne i Hercegovine, kao i njenog izbornog zakonodavstva kako bi se izvršila ova presuda. » Inače, član 46 Evropske konvencije se primjenjuje kada postoji sistematsko kršenje prava koje nije moguće riješiti pojedinačnim aktom pa se, u izuzetnim situacijama, primjenjuje član 46. U ovom slučaju, Sud je jasno prepoznao da je osnov za diskriminaciju član IV i V Ustava BiH i da je Izborni zakon donesen na osnovu upravo takvih, diskriminatornih odredbi Ustava i da se problem ne može otkloniti bez izmjena oba akta.

Druga netačna teza je da se dodatnim garancijama konstutitutivnim narodima može riješiti ovaj problem. Odgovor je opet moguće naći u stavu 43. presude Zornić u kom je doslovno navedeno : « U presudi Sejdić i Finci Sud je primijetio da je u vrijeme kada su donesene sporne ustavne odredbe na terenu došlo do vrlo krhkog primirja, te da je cilj tih odredbi bio da se zaustavi brutalni sukob obilježen genocidom i „etničkim čišćenjem“. Priroda tog sukoba bila je takva da je bilo neophodno pristati na „konstitutivne narode” kako bi se osigurao mir. Međutim sada, više od osamnaest godina nakon završetka tragičnog sukoba, ne može postojati bilo kakav razlog za održavanje na snazi spornih ustavnih odredbi. Sud očekuje da će se bez daljeg odgađanja uspostaviti demokratsko uređenje. S obzirom na potrebu da se osigura stvarna politička demokracija, Sud smatra da je došlo vrijeme za politički sistem koji će svakom građaninu Bosne i Hercegovine osigurati pravo da se kandidira na izborima za Predsjedništvo i Dom naroda Bosne i Hercegovine, bez diskriminacije po osnovu etničke pripadnosti i bez davanja posebnih prava konstitutivnim narodima uz isključivanje manjina ili građana Bosne i Hercegovine.

Šta možemo zaključiti iz ovakvog stava Evropskog suda koji vrlo slikovito opisuije stanje bh. društva

cilj ovakvih ustavnih aranžmana je bio zaustaviti rat obilježen genocidom i etničkim čišćenjem;
pristanak na « konstitutivne narode » je bio « nužno zlo » neophodno kako bi se osigurao mir što sugerira privremenost i dugotrajnu neodrživost takvih ustavnih aranžmana;
da je nedopustivo, nakon više od 25 godina nakon okončanja brutalnog sukoba, tolerirati opstanak takvih ustavnih aranžmana;
da sa takvim ustavnim odredbama, Bosna i Hercegovina ne zaslužuje epitet demokratskog drustva i da ne postoji politička demokratija;
politički sistem je diskriminatoran za građane Bosne i Hercegovine;
da budući ustavni aranžmani ne mogu biti zasnovani na etničkoj pripadnosti i da ne mogu postojati posebna prava konstitutivnih naroda koja isključuju pojedinca kao individuu.
Mislim da se radi o vrlo kratkoj i preciznoj dijagnozi koja u malo riječi objašnjava ono čega smo svi svjesni i što svaki gražanin osjeti, a to je nedostatak osnovnih demokratskih institucija koje bi radile u interesu svakog čovjeka jer je to suština demokratije – da bude upravljana od naroda i da služi tom istom narodu.

Treća netačna teza je da se prioritetno, u “najgorem” slučaju, u paketu trebaju provesti odluke Ustavnog suda BiH i presude Evropskog suda za ljudska prava. Bosna i Hercegovina je prijemom u članstvo Vijeća Evrope 24. aprila 2002. godine prihvatila da će ispuniti obaveze koje prema Članu 3 Statuta ove organizacije imaju sve države članice, kao i određeni broj konkretnih obaveza navedenih u Mišljenju Parlamentarne skupštine. To, između ostalog, podrazumijeva da je dio svog suvereniteta prenijela na Evropski sud za ljudska prava i da je prihvatila da će izvršavati obaveze proizašle iz njegovih presuda pa makar se to ticalo obaveze da se mijenja Ustav kao sto je slučaj u pomenutoj presudi Zornić. Osim toga, u nekoliko presuda Evropskog suda za ljudska prava je utvrđeno kršenje Evropske konvencije i od strane Ustavnog suda BiH što jasno govori o faktičkoj hijerarhiji sudskih instanci pri čemu Ustavni sud BiH nije nadležan da preispituje odluke Evropskog suda za ljudska prava.

PRESUDE EVROPSKOG SUDA SU ZNAD USTAVNOG SUDA BH

Time dolazimo do zaključka koji se sam nameće a to je da se prvo moraju izvršiti presude Evropskog suda za ljudska prava u oblasti izbornog sistema, a tek onda odluke Ustavnog suda BiH, ako nakon toga ostane išta da se izvršava, jer valja podsjetiti da je Evropski sud napravio čitav krug u ovoj oblasti – od diskriminacije manjina (Sejdic, Finci, Slaku), diskriminacije građana (Zornić), diskriminacije konstitutivnih naroda koji dolaze sa “pogresne” teritorije (Pilav) pa i diskriminacije pripadnika istog naroda koji dolaze sa “pogresne teritorije” (Pudarić). S druge strane Ustavni sud BiH se bavio sličnim pitanjima ali služeći se različitim aršinima i prilično nedosljedno. Tako je u odluci Ljubić utvrdio povredu Ustava BiH, dao rok za njeno provodjenje pa konačno stavio van snage osporene odredbe sto je uobičajena praksa Ustavnog suda. Gotovo istovremeno, u predmetu Komsić kojim je osporavana ustavnost entitetskih ustava i Izbornog zakona u pogledu diskiminacije u procesu izbora predsjednika i potpredsjednika oba entiteta, Ustavni sud je (što je vrlo neuobičajeno) utvrdio povredu ali nije ostavio rok za provođenje presude i time sebi uskratio mogućnost da osporene odredbe entitetskih ustava i Izbornog zakona stavi van snage, a to opet znači da je svjesno pristao da egzistiraju neustavne odredbe i da se provodi neustavni i diskriminatorni izborni proces, a sve pod krinkom da se radi o sličnim pitanjima o kojima je presudu donio Evropski sud (Sejdic-Finci i dr.) pa treba sačekati da se provedu ove presude pa će i taj predmet biti riješen. Suštinski, da je dat rok i da su stavljene van snage osporene odredbe, oba entiteta bi bila potpuno blokirana bez predsjednika koji ukazima proglašavaju zakone. Na taj način čak ni budžeti entiteta ne bi mogli biti usvojeni i to bi dovelo do potpunog kolapsa oba entiteta. Konačno, sasvim izvjesno, na taj način je nedvosmisleno prihvatio u cjelosti prvenstvenu nadležnost Evropskog suda i prioritet tih presuda tako da je postalo bespredmetno raspravljati čije odluke imaju prioritet u provođenju.

Dakle, to je početak i okvir u kojem se mora kretati reforma izbornog sistema što podrazumijeva izmjene i Ustava BiH i Izbornog zakona. Pri tome, ne treba zaboraviti da nije samo Ustav BiH diskriminatoran, te da je on samo na vrhu piramide propisa koje treba mijenjati, a koji dovode do nečega što se prije može nazvati etnokratskim nego demokratskim društvom. Tu su i ustavi entiteta kao i pojedini ustavi kantona u Federaciji BiH, što je, na kraju, utvrdio i Ustavni sud BiH. Naravno, ne treba imati iluzija i očekivati da BiH preko noći postane građanska država po uzoru na razvijene demokratske države ali minimum koji se mora postići kako bi se ispoštovale presude Evropskog suda za ljudska prava je da se princip etničkog i građanskog dovedu u istu ravan i pruži jednaka šansa svakom čovjeku, a da država ne bude tijesna ni onima koji sebe prvenstveno vide kao pripadnike etniciteta. Ko god kaže da to nije moguće, u najmanju ruku, ne govori istinu već krije neke druge interese koji nisu etničke već su prije svega finansijske prirode ili jednostavna želja za moći. Konačno, to je i test i zadaća za sve pa čak i za one koji se pozivaju na izvorni Dayton ali i one koji se, barem usmeno, zalažu za evropske vrijednosti. Upravo te tekovine i jesu osnova za temelj Evrope kakva je ona danas – multietnička, multireligijska i demokratska zajednica u kojoj svi imaju jednaku šansu. Oni koji se u Evropi zalažu za takve vrijednosti se nazivaju demokratama, a nažalost, oni koji se danas u Bosni i Hercegovini zalažu za takvo društvo se nazivaju otpadnicima, radikalima i nacionalistima, a izgleda da sam to oduvijek i bio.

(autor teksta je sudija Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu)

(Istraga.ba)

(25)