Dan‐dva nakon objavljivanja moga teksta u Poletu, sreo sam u zgradi CK SKJ Ratka Bubala, šefa kabineta Stipe Šuvara. Nenametljiv, tih i marljiv, Bubalo je bio oličenje lojalnog, povjer‐ljivog i vrijednog suradnika. Kazao sam mu da bih volio njego‐vom šefu prenijeti utiske iz Novog Sada, one koje nisam koristio u novinskom tekstu. Ubrzo je dogovoreno da narednog jutra posjetim Šuvara u njegovom beogradskom stanu.

 

 

 

„Treba pažljivo sagledati šta se dešava u Novom Sadu da biste znali šta će uslijediti u Beogradu i ostatku Srbije“. Ovo su riječi ubijenog premijera Srbije Zorana Đinđića koje su, kao i mnoge druge njegove konstatacije dugoročno, da ne kažem baš trajno prošle test vremena i pokazale se aktuelnim. Recentni masovni protesti u Srbiji svoj povod imaju u Novom Sadu i stravičnoj nesreći 1. novembra prošle godine u kojoj se srušila nadstrešnica Željezničke stanice i ubila 15 građana. Od tog trenutka krenuli su građanski protesti protiv korumpiranog autokratskog režima predvođenog Aleksandrom Vučićem koji su se u danima i mjesecima koji su uslijedili prelili na cijelu Srbiju. Danas, 15. marta, građanska pobuna koju predvode studenti „stigla“ je u Beograd.

 

 

U Novom Sadu je počeo i proces ustavnog „prekomponovanja“ SFRJ Jugoslavije po mjeri i diktatu režima Slobodana Miloševića. On je pokretač i kreator „antibirokratske revolucije“, odnosno politički dirigirano „dešavanja naroda“ kojim je u 5.oktobra 1988.godine na ulici srušeno tadašnje rukovodstvo Autonomne pokrajine Vojvodine i dovelo na vlast Miloševiću lojalne političare koji su ubrzo dokinuli autonomiju ove pokrajine.

 

 

O tim događajima svjedoči Senad Avdić, osnivač „Slobodne Bosne“ u knjizi „Gole godine“ koja će se uskoro izaći iz štampe u izdanju sarajevskog „Buybooka“.

 

 

 

Piše: SENAD AVDIĆ

 

 

Početkom oktobra 1988. u Beogradu se održavala sjednica Predsjedništva SSO Jugoslavije. Od ranog jutra stizale su putem medija informacije da se u Novom Sadu priprema do tada najveći tzv. miting istine, odnosno masovni protesti protiv rukovodstva te autonomne pokrajine. Na sjednici SSO‐a bio je i Milan Jelić, bivši predsjednik jugoslovenske omladine, kadar iz Vojvodine.

 

 

Jelić je bio rumen i krupan, tipični Vojvođanin, a još tipičniji omladinski političar, debelokožac golemih ambicija. (Otprilike kao Bane iz poznate Balaševićeve pjesme: “uporan, čist i fin”, s tim da je novosadski kantautor pred sobom imao lik jednog drugog vojvođanskog omladinca – Branislava Baneta Brkljača). Negdje oko podneva sam Jelića upitao šta se dešava u Novom Sadu, a on mi odgovorio da nije vidio ništa neuobičajeno kad je tog jutra krenuo za Beograd, ali da mu sad javljaju da su gradske ulice pune ljudi. Nekoliko puta je napuštao sjednicu i odlazio da telefonira.

 

 

 

ŠTA TO PADA, SVE PADA

 

 

Negdje oko 15:00 je kazao da zbog dešavanja u glavnom gradu Vojvodine mora napustiti sjednicu Predsjedništva SSO‐a. Branko Greganović, Slovenac, koji je Jelića naslijedio na funkciji predsjednika omladine Jugoslavije, upitao ga je šta se tačno dešava, ali ni Jelić nije imao podrobnije informacije. Jako sam dobro surađivao sa Milanom Jelićem u vrijeme njegovog mandata. Nakon intervjua koji sam s njim radio u maju, zapili smo se u kafani fudbalskog kluba Partizan, gdje se pokazao kao pravi veseljak i bekrija – nebrojeno je puta tražio od muzike da mu otpjevaju tadašnji narodnjački hit “Ne dolazi u moj san”.

 

 

Kad sam ga upitao mogu li s njim u Novi Sad, odgovorio je: “Naravno.” Na parkingu ispred zgrade na Novom Beogradu čekao ga je vozač u skupocjenom službenom automobilu, najnovijem tipu audija. Automobil je imao službene tablice s brojevima 000… što će se tokom jednosatnog putovanja do Novog Sada pokazati kao vrlo kompromitirajući i riskantan znak raspoznavanja. Cesta od Beograda do Novog Sada bila je zakrčena automobilima s registarskim tablicama iz svih dijelova Srbije, a pred ulazak u Novi Sad naišli smo na kolone pješaka sa srpskim zastavama, transparentima i drugim rekvizitima. Pogled na “bijesni” automobil sa službenim tablicama očito ih je iritirao, a mi u automobilu predstavljali smo im simbol svega protiv čega su se tog dana okupljali u glavnom gradu Vojvodine: “foteljaštva”, “autonomaštva”, bahate rastrošnosti…

 

 

Već se polako spuštao mrak kada smo stigli u centar Novog Sada. Tražio sam da mene odvezu do redakcije omladinskog časopisa Stav, za koji sam pisao dok sam živio u Sarajevu. Milan Jelić i vozač produžili su, kako su mi rekli, prema zgradi Skupštine Vojvodine koja je bila epicentar narodnog okupljanja. U redakciji Stava zatekao sam sumornu i napetu atmosferu, skoro uznemirujuću. Kolege su mi ponavljali informacije koje smo dolazeći u Novi Sad već čuli u automobilu – o masovnosti protesta, zahtjevima demonstranata, raspoloženju među vojvođanskim rukovodstvom. Neko je kazao da je među prvima od prozvanih funkcionera ostavku podnio predsjednik pokrajinske omladinske organizacije – Tica se prezivao – i ta je vijest dodatno obeshrabrila novinare omladinskog lista.

 

 

“Beogradski mediji trube o stotinama hiljada ljudi, pretjeruju višestruko, na ulicama nema više od trideset do četrdeset hiljada ljudi”, govorio je jedan od novinara koji se upravo bio vratio s “dešavanja naroda”.

 

 

S njim sam izašao vani na nekih stotinjak metara udaljenosti od zgrade vojvođanskog Parlamenta. Bilo je negdje oko 20 sati. Nisam bio još odlučio da li ću ostati te večeri u Novom Sadu ili ću se vratiti “kući” u Beograd, to je ovisilo o raspletu mitinga i odgovora vlasti na zahtjeve okupljenih. Gledao sam iz neposredne blizine kako među okupljeni narod dolaze kamioni novosadske mljekare i dijele mliječne proizvode, kasnije ću čuti da je bilo riječ o jogurtima. U kasnijim interpretacijama ovi događaji će biti nazivani i upamćeni kao “jogurt‐revolucija”.

 

 

“Oj, Srbijo iz tri dela, ponovo ćeš biti cela”, bio je hit te hladne jesenje večeri na ulicama Novog Sada. Zanimljivi su bili i sadržaji jednoobrazno dizajniranih transparenata. Na jednom se u desetercu obračunavalo s regionalnom zavjerom protiv Srba: “Od Triglava do Tirane zadaju nam teške rane.”

 

 

 

…“IDU LJUDI SRPSKE RASE“

 

 

Najveće ovacije okupljenog naroda uslijedile su u momentu kada je kao govornik najavljen Mihalj Kertes, zvani Bracika, koji je prethodnih mjeseci postao zvijezda okupljanja na brojnim mitinzima “antibirokratske revolucije”, od njegove rodne Bačke Palanke, gdje je bio visokorangirani komunistički funkcioner, pa do Beograda i Novog Sada. Nisam mogao čuti šta je Bracika poručivao okupljenima, ali je svaka njegova riječ dočekivana s frenetičnim odobravanjem. Novosadski fotograf koji je iz neposredne blizine fotografirao ovaj događaj kasnije će u jednoj televizijskoj emisiji reći da je neki muškarac “u civilu” Kertesu tada doviknuo da izgovori rečenicu koja će kasnije ući u legendu srp‐ skog nacionalnog buđenja. Rečenica je bila upućena rukovodstvu Vojvodine i glasila je:

 

 

“Zašto se vi kao Srbi plašite Srbije, kada se ja kao Mađar ne plašim?!”

 

 

 

 

 

 

Na golemoj bini su se mijenjali govornici, a kada su se povukli, zgradu Skupštine Vojvodine zasule su hiljade plastičnih pakova nja jogurta… Kordon policije nije mogao zaštititi sebe, a kamoli instituciju koju su osiguravali, a očigledno nisu imali ni naredbu da poduzimaju bilo kakve represalije protiv okupljenog naroda.

 

 

(Godinu‐dvije kasnije, Momčilo Bajagić Bajaga je ispričao kako su tog ljeta 1988. on i članovi njegovog benda snimali ploču u studiju u Novom Sadu. Tamošnjoj policiji bilo je sumnjivo što se po njihovom gradu motaju neki nepoznati tipovi iz Beograda, pa su došli u hotel u kojem su Bajaga i instruktori bili smješteni i legitimirali ih. “Kojim ste povodom u Novom Sadu?”, pitao ga je sumnjičavi policajac. “Snimamo ploču”, odgovorio mu je Bajaga. “I baš ste danas našli da snimate ploču?”)

 

 

Bilo je negdje oko 22 sata kada je iz Skupštine izašao njen predsjednik Živan Marelj i saopćio da su svi zahtjevi mitingaša uvaženi, da cijelo rukovodstvo podnosi neopozive ostavke: vlada, skupština, čelnici Saveza komunista. Masa naroda se oduševljeno zaljuljala, krenuli su aplauzi, skandiranja “Pobeda, pobeda” i trijumfalno pjevanje već uvježbanih pobjedničkih pjesmica…

 

 

Sve je bilo brzo gotovo, nije bilo potrebe da se dalje motam po Novom Sadu i krenuo sam prema željezničkoj stanici nadajući se da voz za Beograd neće biti nakrcan sudionicima mitinga. Prevario sam se, naravno. Sve je bilo puno, svi kupei zauzeti, hodnici neprohodni. Razuzdano slavlje zbog upravo izvojevane pobjede prelilo se s novosadskih ulica u voz za Beograd. U narednih sat i po vožnje naslušao sam se nevjerovatnih usmenih umotvorina, a jeza me pošla kada je društvo od desetak mladića nimalo bezazlenog izgleda gromoglasno zapjevalo:

 

 

“Izađite na terase, idu ljudi srpske rase!”

 

Srpska rasa – uh, uh!

 

Bila je sredina nedjelje u kojoj dvonedjeljnik Mladost nije izlazio, pa sam na molbu kolega iz zagrebačkog Poleta napisao reportažu o “jogurt‐revoluciji” – s mnogo više detalja nego u ovom radu. Nekoliko mjeseci kasnije, kada sam se već bio vra‐ tio u Sarajevo, u Klubu književnika me zaskočio pisac Abdulah Sidran i vrlo neprijatnim tonom upitao:

 

 

“Je li ono ti u Poletu hoćeš da kažeš da je sve što se dešava u Srbiji režirano, namješteno, da neka viša sila manipuliše i upravlja stotinama hiljada ljudi?!”

 

 

Dan‐dva nakon objavljivanja moga teksta u Poletu, sreo sam u zgradi CK SKJ Ratka Bubala, šefa kabineta Stipe Šuvara. Nenametljiv, tih i marljiv, Bubalo je bio oličenje lojalnog, povjer‐ljivog i vrijednog suradnika. Kazao sam mu da bih volio njego‐vom šefu prenijeti utiske iz Novog Sada, one koje nisam koristio u novinskom tekstu. Ubrzo je dogovoreno da narednog jutra posjetim Šuvara u njegovom beogradskom stanu.

 

 

Pretpostavljao sam da se radilo o sigurnosnim razlozima, od‐ nosno da je zgrada CK SKJ bila premrežena Miloševićevim uhodama koje su kontrolirale ko dolazi kod Šuvara u kabinet. Stan na Novom Beogradu u kojem je živio predsjednik vladajuće jugo‐slovenske partije svjedočio je ne samo o Šuvarovom skromnom, asketskom karakteru, nego i na simboličkoj razini bio slika stranke na čijem je bio čelu. Ne više od pedesetak kvadrata stambenog prostora bilo je prilično ruinirano, pa i neuredno, a dnevna soba u kojoj smo sjedili bila je prepuna papira, “radnih materijala”, gomila knjiga i novina… U Zagrebu sam od nekoga ko Šuvara dobro poznaje čuo da fanatično radoholični Šuvar spava na parketu – kako sebi ne bi “dopustio luksuz” da spava više od nekoliko sati, nakon čega bi se bacio na cjelodnevni rad.

 

 

 

ULOGA GENERALA NIKOLE LJUBIČIĆA

 

 

Ispričao sam Šuvaru šta sam sve vidio i doživio tokom onih nekoliko sati boravka u Novom Sadu kada je srušeno vojvođansko rukovodstvo. Rekao sam mu da se ne mogu oteti dojmu da se tamo nije radilo o spontanom narodnom buntu, ma koliko cijeli događaj djelovao haotičan i improviziran, nego o vješto i dugo planiranoj i režiranoj akciji. On je odgovorio da i neke analize “naših službi”, kako je kazao, ukazuju na to da u organizaciji mi‐ tinga, odnosno projekta “antibirokratske revolucije” glavne konce vuče srbijanska tajna policija, Državna bezbednost Srbije koju u potpunosti kontrolira Slobodan Milošević. Kazao je i da mu se crnogorski kolega Marko Orlandić žalio da po toj republici već mjesecima vršljaju pripadnici srbijanskih tajnih službi, vrbuju su‐ radnike i podstiču građane na pobunu protiv vlasti…

 

 

A onda mi je tihim glasom, uz upozorenje da to što će reći ne smijem koristiti ni javno ni tajno, prepričao šta se dešavalo na sjednici Predsjedništva SFRJ koja se održavala u vrijeme trajanja mitinga u Novom Sadu, a kojoj je on imao pravo prisustvovati kao predsjednik jugoslovenskih komunista. Sjednicom je pred‐ sjedavao Raif Dizdarević i raspravljalo se o tome kako smiriti bunt i bijes hiljada ljudi okupljenih ispred Skupštine Vojvodine a da se pritom isključe represivne policijske akcije.

 

 

“Ja sam tada rekao da narod ispred Skupštine na razilaženje pozove onaj ko ih je i mobilizirao, na šta je odmah skočio general Nikola Ljubičić, član Predsjedništva iz Srbije, i ljutito me upitao da li to mislim na rukovodstvo Srbije. Odgovorio sam mu: ‘Da, na vas mislim.’ Onda je Ljubičić zaprijetio da će napustiti sjednicu jer ne može otrpjeti takve neosnovane optužbe. Ja sam mu rekao da sam mlađi od njega, pa ću zbog toga ja otići sa sjednice…”

 

 

Generali Nikola Ljubičić i Petar Gračanin, koji su decenijama u vojsci Jugoslavije bili na najvišim funkcijama, nakon penzioniranja su nastavili intenzivan politički život. Ljubičić, koji je skoro deceniju i pol bio jugoslovenski ministar odbrane, prelomio je u epskom sukobu Miloševića i Stambolića na Slobinu stranu, kako mi je svjedočio Zoran Anđelković.

 

 

Mnogo godina kasnije, hrvatski novinar Darko Hudelist, vrstan poznavatelj srpskih političkih prilika, sjećao se u jednom televizijskom serijalu svog razgovora sa Đokom Stojčićem, jednim od najistaknutijih komunističkih dužnosnika u Vojvodini. Stojičić je rekao Hudelistu da se tokom jednog partijskog skupa obratio Nikoli Ljubičiću u vezi s nekim problemom i rekao mu da je prethodno o tome razgovarao i sa Slobodanom Miloševićem.

 

 

“Ljubičić mu je odgovorio da ako se nešto dogovorio s Miloševićem, to je isto kao da se dogovorio s njim; dakle, imao je pot‐ puno povjerenje u lidera srpskih komunista.”

 

 

Ili je imao povjerenje, ili kontrolu nad njim – to nije baš naj‐ jasnije.

 

 

Nikola Ljubičić je bio partizan. Nakon Drugog svjetskog rata imao je blistavu i neprekinutu karijeru u jugoslovenskim vojnim strukturama. Smatralo ga se najpovjerljivijim generalom Josipa Broza Tita, za čijeg je života više puta biran za jugoslovenskog sekretara za narodnu odbranu.

 

 

Nekoliko mjeseci prije početka agresije na Bosnu i Hercegovinu, u januaru 1992, organizirao sam s kolegama iz redakcije Slobodne Bosne okrugli stol na kojem su prvi put zajedno sudje‐ lovali predstavnici nove vlasti, demokratski izabrani političa‐ ri, i predstavnici komunističkog režima. Odazvali su se i sjedi‐ li jedan pored drugog Stjepan Kljuić i Branko Mikulić, Rusmir Mahmutčehajić i Nijaz Duraković… Jedan od sudionika bio je i general u penziji Mirko Vranić, koji je svojevremeno obnašao visoke dužnosti u Jugoslovenskoj narodnoj armiji.

 

 

Nakon završetka okruglog stola, general Vranić je, dok smo sjedili i ćaskali u kafani, ispričao zanimljivu priču iz nedavne prošlosti u kojoj je bio jedan od aktera. Negdje sredinom sedamdesetih godina se Branko Mikulić, koji je već izrastao u najmoćnijeg političara u Bosni i Hercegovini, dogovorio s ruko‐ vodstvom Srbije da komandant Sarajevske armijske oblasti JNA prvi put u istoriji te vojske bude oficir koji nije Srbin.

 

 

“U tom zahtjevu”, prisjećao se Vranić, “Branko je imao Titovu podršku.”

 

 

Iako sam znao da su nakon Ustava iz 1974. godine republike izborile visok stupanj autonomnog djelovanja, tada sam prvi put čuo da su se, formalno, ili neformalno, republički funkcioneri uplitali i dogovarali oko izbora (najviših) kadrova u JNA. Bo‐ sanskohercegovačko rukovodstvo, odnosno Mikulić, imali su i spremnog kandidata za dužnost komandanta Sarajevske armijske oblasti: upravo generala Mirka Vranića, Hrvata iz Sanskog Mosta.

 

 

“Nije prošlo mnogo vremena, a mene zove Nikola Ljubičić, tadašnji savezni sekretar za narodnu odbranu, da hitno dođem kod njega u Beograd. Odem ja, a Ljubičić, s kojim sam se poznavao godinama, kaže mi da je do njega stigla inicijativa za moje ime‐ novanje na dužnost u Sarajevu, ali da se on baš i ne slaže sa tim. Kaže mi: ‘Mirko, to je preniska funkcija za tebe, ti kao iskusan starješina zaslužuješ mnogo veću poziciju, pa ti predlažem da te izaberemo za načelnika Generalštaba JNA’, što je bila druga‐treća funkcija u JNA.

 

 

Ja mu kažem da se moram konsultirati s drugovima u Sara‐ jevu, pa ću mu odgovoriti čim saznam njihov odgovor. Kada sam Branku prenio Ljubičićevu ponudu, pobjesnio je. Odmah je pre‐ da mnom nazvao druga Tita i rekao mu da Nikola Ljubičić želi da izigra dogovor koji su oni (Tito i Branko) ranije imali. Da je Tito reagirao, saznao sam od samog Nikole Ljubičića, koji me ubrzo nazvao da mi kaže da nije mislio ništa loše, da me je htio nagra‐ diti a ne kazniti, i da nije korektno što se ta priča digla na takav nivo da se drug Tito u nju morao umiješati. Kasnije sam shva‐ tio da Ljubičiću i njemu bliskim generalima nije bio problem da Hrvat bude komandant u Beogradu, ali da su učinili sve da niko osim Srba ne može biti na čelu Sarajevske armijske oblasti”, objašjavao je general Mirko Vranić, koji je agresiju na BiH proveo u opkoljenom Sarajevu.

 

 

 

KERTES OD „POŠTENOG MAĐARA“ DO NAORUŽAVANJA SDS-A

 

 

Nakon što sam izašao iz Šuvarovog stana, ponovo mi se vratilo pitanje, odnosno dilema koja me progonila posljednjih mjeseci boravka u Beogradu: jesam li ja sebe malo precijenio kada sam se kandidirao na funkciju u listu Mladost. Sve sam više i češće osjećao da moj mozak jednostavno nije u stanju “sažvakati” i na adekvatan način procesirati sve što se dešava oko mene, sav onaj politički i društveni košmar, sve informacije i neposredna svje‐ dočenja!

 

 

Neće proći puno vremena prije nego što postane jasno da je “pošteni Mađar” Mihalj Kertes zapravo instrument beogradskog režima i njegovih tajnih službi. U jesen 1988. niko nije čuo za Jovicu Stanišića, šefa srbijanske Državne bezbednosti, i tek će se kasnije razbistriti kao nepobitna činjenica da je on Kertesov zemljak i na neki način već godinama njegov šef…

 

 

Kertes je u “godinama raspleta”, godinu‐dvije pred rat, napredovao u političko‐policijskoj hijerarhiji Miloševićevog režima. U ljeto 1991, tokom sastanka šestorice republičkih lidera u Stojčevcu pored Sarajeva, sarajevska Državna bezbjednost registrirala je da je službenim avionom u glavni grad Bosne i Hercegovine sa Slobodanom Miloševićem stigao i Mihalj Kertes. Registrirani su i dokumentirani njegovi kontakti u Sarajevu sa čelnicima Srpske demokratske stranke Radovanom Karadžićem i Momčilom Krajišnikom. Prema čvrstim indicijama koje je prikupila SDB Sarajevo, Kertes je s njima razgovarao o planovima i načinima naoružavanja srpskog naroda u BiH i konkretnim detaljima tran‐ sporta oružja iz Srbije u ovu susjednu republiku.

 

(SB)

(273)

FELJTON / PAD VOJVODINE – POČETAK “DEŠAVANJA NARODA”: Kako je prije 36 godina u Novom Sadu vlast rušena na ulici po diktatu Miloševićevog režima…