Filmska priča fratra iz BiH: Vjenča parove pa im pjeva 'Nije život jedna žena' — Sarajevograd.org

O 38-godišnjem don Slaviši Stavnjaku, franjevačkom svećeniku rodom iz Zenice, mogao bi se napisati roman ili snimiti film. Dijete je iz miješanog braka – majka katolkinja, otac pravoslavac, on kosmopolita. U petnaestoj godini otkrio je i prihvatio kršćansku vjeru te počeo redovno odlaziti na svete mise i hodočašća.

– U tim druženju sa mlađim svećenicima osjetio sam Božiji poziv – kaže danas.

Modne piste

Skoro šest godina redovno je posjećivao crkvu, a ostalo vrijeme provodio školujući se, izlazeći i provodeći se kao većina mladih ljudi. Bio se otisnuo i u manekenske vode. Po završetku srednje škole u Zenici, sanjao je da bude i svjetski model. Imao je sve predispozicije za to.

Na modnim pistama Sarajeva, Zagreba, Beča, Pariza… skretao je pažnju na sebe. Njegovo lice bilo je prepoznatljivo u mnogim projektima i kampanjama. Nosio je kreacije mnogih modnih marki, između ostalog i italijansku marku “Gas”. Ova modna kuća čak mu je nudila ugovor da se preseli u Milano i počne sa svjetskom slavom.

– Čovjek samo snuje, a Bog određuje! – ističe don Stavnjak te dodaje da je to bilo lijepo i pozitivno životno iskustvo za njega, ali ipak nedovoljno da bi ga ispunilo i ostvarilo do kraja u njegovom životu.

Nakon mladalačkog zanosa, sudbina je htjela da svi ti tadašnji planovi i snovi krenu u drugom pravcu. Umjesto studija modnog dizajna, upisao je teologiju. Kaže da su na takvu njegovu odluku mnogi gledali s čuđenjem, mnogo ih je i sumnjalo da će istrajati na tom putu. No, istrajao je i u redovnom roku položio sve ispite.

Za svećenika je zaređen 8. jula 2006. godine u sarajevskoj Katedrali, a već sutradan je slavio svoju mladu misu u rodnoj župi Crkvice u Zenici. Kaže da tu misu nikad neće zaboraviti, jer ga je slušalo više od hiljadu ljudi svih vjera. Neke komšije pustile su i suzu.

– Čudni su putevi Gospodnji – opet kratko kaže Slaviša, a osmijeh zadovoljstva, sreće i ponosa ne silazi mu s lica.

Pravi veseljak

Upravo taj osmijeh, jednostavnost i neposrednost čine ga posebnim. Nenametljiv je, komunikativan i veseljak. Veoma lako i jednostavno uspostavlja kontakte sa svim ljudima. U crkvi je odgovoran i discipliniran, a izvan crkve veseljak. Za njega kažu da je narodni svećenik. Gdje god se pojavi, svi ga žele zagrliti, zahvaliti mu ili ga darovati.

Tako je bilo u Prozoru, gdje je bio i vjeroučitelj, pa u kreševskoj župi Deževice, gdje je obnovio skoro zamrlu župu, a nakon toga u Vitezu bio i njegovatelj bolesnih. Otuda su ga prozvali svjetovnim svećenikom. Danas kao svećenik radi u austrijskom Leobenu.

Iako nije ostvario san da postane modni dizajner, ovaj mladi svećenik i dalje prati modne trendove, kao i sve sportske i kulturne manifestacije. U slobodno vrijeme vidjet ćete ga na nogometnoj utakmici, u pozorištu, na koncertu ili u diskoteci. Bio je glavna duhovna potpora Miroslavu Ćiri Blaževiću kada je vodio nogometnu reprezentaciju Bosne i Hercegovine, voli progovoriti s Emirom Hadžihafizbegovićem, ali i zapjevati i zaigrati tamo gdje nastupaju Ana Bekuta, Lepa Brena, Halid Bešlić, Zorica Brunclik, Dragana Mirković, Hanka Paldum.

– Ne vidim ništa grešno zbog ovakvog mog života. Danas mnogi doživljavaju svećenike na iskrivljen i pogrešan način, kao neke rogonje i one koji plaše svijet paklom. Istina, uvijek ima pojedinaca zbog kojih svi budu na tapetu, ali ne treba stvari generalizirati. Mi smo poslani za narod i iz naroda smo uzeti – smatra don Slaviša.

Na naše pitanje kako Crkva gleda na njegov život izvan crkvenih zakona i pravila, odgovara nam:

– Crkva nije ukočena mati koja strogo gleda ili izriče zabrane u društvenom životu. Biskupija me jeste zaredila i poslala u službu. Ipak, važna je i potpora naroda, vjernika. Ja često kažem da su župljani moja velika obitelj. Najveća radost svećeniku je kad vidi da ga poštuje i voli narod – kaže Slaviša.

Dodaje i kako svećenik mora biti uz narod i s narodom.

– Važno je da se čovjek, svećenik, približi narodu, da bude s narodom, ali da bude svjestan onoga šta je on! Mi smo poslani za narod i iz naroda smo uzeti. Zato naš rad i djelovanje trebaju biti usmjereni prema ljudima i za ljude, a ne da bježimo od njih. Istina je da se naš život treba razlikovati od života običnih ljudi, ali to je nekada veoma teško, jer je način života koji živimo, postao moderan i zahtijeva od nas da se prilagodimo koliko god je moguće u sadašnjem trenutku – naglašava ovaj neobični svećenik, kojem je svećenička odora ipak postala draža od bilo koje poznate modne marke.

Papin rubac kao relikvija

Kao student četvrte godine sarajevske Bgoslovije, Slaviša je imao priliku upoznati papu Ivana Pavla II. Bilo je to za vrijeme posjete Banjoj Luci.

– Tada sam posluživao kod oltara. Sv. Otac bio je u kolicima, vidno bolestan i iscrpljen od putovanja, ali je imao misu na Petrićevcu. Bilo je veličanstveno. Ja sam imao priliku da mu obrišem ruke prilikom euharistijske službe, a taj rubac sam ostavio sebi za uspomenu.

– Nakon izvjesnog vremena, Papa je postao blaženik, pa svetac, a meni je rubac kojim sam mu obrisao ruke, ostao kao relikvija, koju i dan-danas držim uokvirenu i kao veliku i dragu uspomenu – ispričao nam je Slaviša.

Vjenča parove pa im, onda, zapjeva “Nije život jedna žena”

Don Stavnjku nije mrsko ni uhvatiti se u kolo ili zapjevati. Do sada je, kaže, imao pedesetak crkvenih vjenčanja. Nakon što obavi protokolarne ceremonije, na početku slavlja obavezno uzima mikrofon i otpjeva bar dvije pjesme – “Nikada se promijeniti neću” i “Nije život jedna žena”. Tako je bilo i na svadbi Davora Badrova.

– Davora sam upoznao prije četiri godine dok sam još bio župnik u Deževicama kod Kreševa. Slučajno smo se sreli i upoznali u jednoj diskoteci. Tada sam ga pitao da mi pjeva na proslavi crkve. Tada sam upoznao i njegovu djevojku, današnju suprugu Ines. Bili su divan par, oduševili su me i rekao sam da ću ih, ako žele, ja vjenčati.

Iz Amerike, gdje sam bio na službi, doputovao sam u ljeto 2013. da ih vjenčam. Na svadbi sam i njima otpjevao dvije pjesme, a onda mi se i Davor pridružio na pozornici. Slavišina pjesma redovni je poklon mladencima. Kaže da to narod rado prihvata i raduje se s njim zajedno.

– Pjesma je pjesma. Ko pjeva, zlo ne misli – kažer Slaviša.

(102)