Lider SPO u autorskom tekstu za Danas osvrnuo se na događaje iz novije istorije čiji je dio bio…
Bila je nedelja, a 3. oktobar 1999. Kamionom DB, natovarenim pjeskom, na Ibarskoj magistrali, ubijeni su meni najbliži u SPO-u, s kojima sam pošao na izlet, na Ravnu Goru.
Povrijeđen, ali nekim čudom preživio, u šoku, mislio sam da se ta poruka odnosi na vozača kamiona-ubice. Kasnije ću prepoznati tog čovjeka. Bio je to general policije Branko Đurić, a „đubre“ koje nisu ubili bio sam ja.
Sva istraživanja pokazivala su da je tada SPO bio vodeća stranka u Srbiji. Antirežimska, antiratna, za Srbiju u Evropi.
Četiri godine ranije, Amerikanci su, u Dejtonu, zbog prihvatanja mira u BiH, amnestirali Slobodana Miloševića i od krivice za rat u Hrvatskoj i krivice za, s Franjom Tuđmanom dogovoreni, progon Srba iz Krajine. U Dejton je otišao kao „balkanski kasapin“, a iz Dejtona se vratio kao „faktor mira i stabilnosti“.
Dejtonsko laskanje predsjedniku Srbije izgorjelo je u Miloševićevom ratu protiv NATO alijanse, okončanim bezuslovnom kapitulacijom i proterivanjem države Srbije s Kosova. Povrh svega, protiv šefa režima u Srbiji tribunal u Hagu podiže optužnicu. Milošević i njegova supruga u paničnom su strahu od gubitka vlasti, a i njima, i DB-u, i vojnoj komandi, čitavom njihovom poretku, SPO je bio glavni neprijatelj.
Tajni dogovori s mojim saveznicima iz koalicije „Zajedno“, sklopljeni dvije godine prije Ibarske magistrale, spasili su Miloševićev poredak od izbornog poraza.
Dok su, podsjetimo, trajale tromjesečne demonstracije „Zajedno“ (SPO, DS, GSS, DSS) 1996. i 1997, Zoran Đinđić se tajno sastajao i dogovarao sa Miloševićem i šefom DB o rušenju tog saveza i bojkotu predstojećih parlamentarnih i predsjedničkih izbora. Bojkotu sigurnog Miloševićevog poraza. SPO je odbio bojkot i dobio blizu milion glasova. Nedovoljno da onemogući crveno-crnu koaliciju (SPS-JUL-SRS), koja će krenuti u kosovski rat i u crno zaviti Srbiju.
„Đubre“ koje nije ubijeno na Ibarskoj magistrali, samo tri mjeseca poslije zločina, 10. januara 2000, okupilo je sve stranke opozicije. T
og dana je formirana koalicija DOS.
Uveče, tadašnji lider Nove demokratije, Valjevac Dušan Mihajlović, rekao mi je: „Danas si srušio Miloševića, hitno se sklanjaj u Ameriku“. DB će – govorio je – po svaku cijenu nastojati da me ubije i dovrši zločin sa Ibarske magistrale. U Americi ću biti zaštićen, iz Amerike ću voditi DOS i vratiti se kao pobjednik.
Nisam to prihvatio. Milošević, 15. juna 2000, u Budvu šalje teroriste DB. „Đubre“ je, opet, preživjelo. Jasno je bilo da se ne mogu vratiti u Srbiju, u završnicu bitke protiv krvavog poretka Slobodana Miloševića.
DB i saveznici iz koalicije DOS zajedno kreću na mene. Tvrde da nikakvog atentata u Budvi nije ni bilo, nego sam ja pucao u sebe, zbog rejtinga u DOS-u, da bih prigrabio što više mandata za SPO! Vjeruje im i opoziciona Srbija i pozdravlja odluku Zorana Đinđića da se SPO izbaci iz koalicije DOS!
Taj „udruženi zločinački poduhvat“ je uspjeo. Na septembarskim izborima te godine, dva su gubitnika: Milošević i SPO. I samo jedan pobjednik: DB. Njegove čelne ljude, Nebojšu Pavkovića, Legiju, Radeta Markovića, Branka Crnog i sve organizatore zločina, koji izdaju Miloševića, ubice s Ibarske magistrale, ubice Ivana Stambolića, Slavka Ćuruvije, atentatore iz Budve, pobednički DOS proglašava za „oslobodioce i junake 5. oktobra“!
Zoran Đinđić, novi lider DOS-a, izjavljuje: „Ne znam da li je veći naš istorijski trijumf rušenje Slobodana Miloševića ili slom Srpskog pokreta obnove!“
DOS je pobjedio i na izborima za Skupštinu Srbije. Zoran Đinđić je postao premijer u državi UDBE, eskadrona smrti, antizapadnih fanatika i mafije. Ubili su ga čim im je zasmetao.
Oslabljen, SPO je nastavio borbu za demontažu Miloševićevog poretka, otvaranje tajnih dosijea o svim zločinima komunističkih službi bezbjednosti posle 1944. godine, za članstvo države u NATO i EU.
Borba za privođenje pravdi nalogodavaca, organizatora i počinilaca masakra na Ibarskoj magistrali, ubistva Ivana Stambolića, Slavka Ćuruvije, sudije Nebojše Simeunovića, Dade Vujasinović, mladića u kafiću „Panda“ u Peći, atentata u Budvi, i svih ostalih zločina DB, nije završena. Kažnjeno je samo nekoliko ubica, mnogi su oslobođeni, a većina njih nisu ni optuženi. Neki su i nagrađeni, pa danas aktivno učestvuju u kreiranju unutrašnje i spoljne politike države.
A i one koji su osuđeni za zločine, od sudova Srbije ili u haškom tribunalu, nerazvlašćena i osiljena DB, njeni mediji i propaganda promovišu za heroje. Za branioce nacije od njenih neprijatelja – Amerike, EU, Zapada. I za branioce od „unutrašnjeg neprijatelja“, što je stara i stalna šifra DB za SPO.
Dvije decenije od zločina na Ibarskoj magistrali sprega srpsko-ruskih službi gura Srbiju u novu provaliju, sukobe sa svim susjedima i demokratskim svijetom.
Ubijenim na Ibarskoj magistrali i na svim magistralama DB, dugujemo ne samo sjećanje, ne samo opela, nego – otpor.
Do poraza te mreže smrti i nesreće.
(1155)