Hoće li Trump uništiti još jedan ruski plinovod?

Dana 11. siječnja, devet ukrajinskih dronova napalo je kompresorsku stanicu “Russkaya” u blizini grada Anape u ruskoj Krasnodarskoj oblasti. Stanica, smještena na sjeveroistočnoj obali Crnog mora, ključna je instalacija u plinovodu TurkStream koji prelazi morsko dno Crnog mora i ponovno izlazi na kopno sjeverno od Istanbula.

Tačnije, TurkStream se sastoji od dva paralelna plinovoda, baš kao i Nord Stream 1 i 2, koji su nekada povezivali Rusiju i EU. Većina tih dva transbaltička plinovoda uništena je u masovnom činu ekoterorizma; počinitelji su zasigurno uključivali Ukrajinu i SAD, na ovaj ili onaj način.

Napad na kompresorsku stanicu nije postigao svoje ciljeve. Ruska protuzračna obrana oborila je dronove, a unatoč manjoj šteti, stanica je ostala netaknuta. Međutim, bilo je važnih posljedica, a ova priča je daleko od kraja.

Tri dana nakon ukrajinskog napada, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov optužio je Washington da stoji iza napada Kijeva. Lavrov je posebno naveo da SAD nastoji uništiti TurkStream, baš kao što je osigurao da Nord Stream bude izbačen iz pogona. Ako je Lavrov u pravu, neuspješni napad dronovima 11. siječnja mogao bi se pokazati samo početkom: mogu uslijediti daljnji napadi, možda uključujući i podvodno bombardiranje plinovoda, kao što je učinjeno protiv Nord Streama u rujnu 2022.

Kontekst je ovdje ključan: početkom ove godine, plinovodi koji prenose plin iz Rusije preko Ukrajine u EU isključeni su nakon što je Kijev odbio produžiti tranzitni sporazum.

To je ostavilo TurkStream kao jedini preostali plinovod koji šalje plin iz Rusije, u konačnici, u EU, u ovom slučaju uglavnom u Mađarsku. Što je još važnije, Lavrov vjeruje da SAD ima za cilj da njezini ukrajinski klijenti sabotiraju ovu posljednju preostalu vezu, ne samo kako bi udarili Rusiju, već i kako bi ostvarili širu strategiju destabilizacije gospodarstava EU.

Istina je da nećemo sa sigurnošću znati postoji li poseban američki projekt za sabotažu TurkStreama i, ako postoji, koliko daleko će ići – osim ako, naravno, ne probudimo se jednog jutra i saznamo da su se na dnu Crnog mora dogodile “misteriozne” eksplozije. U svakom slučaju, Lavrovljevo čitanje situacije i upozorenja – koja nisu po prvi put iznesena – uvjerljiva su i treba ih shvatiti ozbiljno kao dio dužne pažnje, posebno od strane Washingtonovih takozvanih europskih partnera, odnosno vazala.

To vrijedi iz nekoliko razloga: prvo, ono što se dogodilo Nord Streamu pokazalo je da SAD i Ukrajina ne prihvaćaju nikakve granice, čak i, a možda posebno, među “saveznicima”. Još važnije je ono što se dogodilo nakon njihovog napada na Nord Stream, naime, u biti, ništa, barem za njih. Umjesto toga, uslijedilo je dugotrajno razdoblje lažnog (i apsurdnog) okrivljavanja Rusije, dok su Europljani mahnito pokušavali prikriti napad svojih “prijatelja” koliko god su mogli.

Kada je ta strategija poricanja i dezinformacija postala neodrživa, neki Ukrajinci su službeno okrivljeni, ali, kako se dogodilo, nikada nisu uhićeni – sa zgodnom nuspojavom da je Washington potpuno oslobođen odgovornosti. To je priča koja nema smisla, ali, s druge strane, smisao nije nešto što zapadne elite i mainstream mediji smatraju obveznim. U svakom slučaju, njihov neuspjeh u obrani nacionalnih interesa i uzvraćanju na brutalan napad na te interese mogao je samo ohrabriti počinitelje.

Zatim je tu, naravno, Donald Trump. Politika povratka američkog predsjednika da SAD postane “energetski dominantna” ima različite domaće aspekte, od privilegiranja industrije fosilnih goriva, koja je uvelike pridonijela njegovom izbornom fondu, do degradacije ekoloških standarda. Ali to također ima implikacije na vanjsku politiku. Jedna od njih je činjenica da Trump nastavlja i eskalira politiku svog prethodnika Joea Bidena da europski vazali kupuju skupi američki ukapljeni prirodni plin (LNG).

Trump želi da uzmu još više LNG-a, koristeći prijetnju kaznenih carina kao vrlo američki stil prodajnog argumenta. U biti, ovo je samo najnovija faza one druge ekonomske ratne politike koju je Washington vodio: dok je ona protiv Rusije prilično spektakularno uzvratila, ostavljajući Moskvu jačom i otpornijom nego prije, ova, protiv Washingtonovih vlastitih NATO-EU vazala, bila je uspješna.

Relativno jeftina ruska energija zamijenjena je skupim američkim (i drugim) zamjenama – od 2021. godine, 47 posto opskrbe plinom u EU još uvijek je dolazilo iz Rusije, na primjer. Europljani su se pokorno ekonomski osakatili i uvelike pojačali svoju ovisnost o SAD-u. Iz Washingtonove brutalno sebične perspektive, što tu ne voljeti? Barem sve dok se Europljani ne pobune. A čini se da nikada neće, koliko god to bilo zapanjujuće.

Konačno, postoji širi, ali ne manje relevantan kontekst. Lavrov je iznio svoje primjedbe o opasnosti za plinovode TurkStream na mnogo dužoj press konferenciji, koja je bila posvećena pregledu ruske diplomacije u 2024. godini. U tom kontekstu, on je također ponovio svoje stavove o općem pristupu Washingtona drugim zemljama i, zapravo, svijetu kao takvom. Njegova ključna poanta u tom pogledu bila je da Amerika, u načelu, nije zainteresirana za jednakost među suverenim državama, ravnotežu između njihovih interesa ili pošteno natjecanje između njihovih gospodarstava.

Umjesto toga, možemo dodati, nastavlja slijediti ono što sami Amerikanci nazivaju “prvobitnošću” i ono što ostatak svijeta doživljava kao nemilosrdnu politiku dominacije, zastrašivanja, uplitanja i kontinuiranog, obično iznimno destruktivnog, ratovanja. SAD, sumirao je Lavrov, ne prihvaća nikakvog “konkurenta ni u jednoj sferi”. Mogli bismo ponovno dodati, pod bilo kojim uvjetima, osim kada je prisiljen na to.

Washingtonova nemilosrdnost – i bezakonje – u kontroli energetskih resursa i infrastrukture i, ako je potrebno, u njihovom uništavanju, samo je jedan aspekt ove strategije. Strategije koja je toliko duboko ukorijenjena u kolektivnom umu američke elite da više ne mogu ni zamisliti manje konfrontacijski pristup svojim susjedima na planeti Zemlji. Ako Trump namjerava “učiniti Ameriku još većom”, upozorio je Lavrov, svijet će morati pomno pratiti metode koje će koristiti da to postigne.

Jedan test bit će ono što će se dogoditi – ili ne – s TurkStreamom pod Trumpom. Ako krene putem Nord Streama pod Bidenom, to će biti još jedan – iako ne iznenađujući – dokaz da, u konačnici, nama ostalima malo znači tko je u Bijeloj kući. Jer u Americi možete imati bilo koju vanjsku politiku – sve dok je arogantna.

(Logično)

(48)