Čak i oni koji su dokumentirali zločine diljem bivše Jugoslavije ostajali su šokirani bestijalnošću srpske vojske u Prijedoru – piše Slobodna Dalmacija…

“Ogavan lik: Dodik se šepuri po Hrvatskoj, uživa na Hvaru s Milanovićem, a dao nam je samo takvu pljusku u Prijedoru” – naslov je ovo teksta koji je danas objavila Slobodna Dalmacija.

Njihov tekst objavljujemo u cijelosti, bez intervencija:

“Ove i sve prijašnje godine “Oluju” smo slavili u Kninu, jer tamo je počeo i završio Domovinski rat, a Srbija je opijelo za žrtve održala u Prijedoru. Veliko je zlo i podlost odabrati Prijedor u Bosni i Hercegovini za takvu vrstu komemoracije, imajući na umu činjenicu da su srpske paravojne formacije u tom kraju počinile strašne zločine nad Bošnjacima i Hrvatima.

I povjesničari i analitičari kažu da su jedni od najogavnijih zločina počinjeni u tom gradu, kada su čitana svjedočanstva, zavladao je muk i na Haaškom sudu. Čak i oni koji su dokumentirali zločine diljem bivše Jugoslavije ostajali su šokirani bestijalnošću srpske vojske u Prijedoru. Takvih odvratnosti ne bi se posramili ni najokorjeliji nacisti.

A tko je to odabrao i na taj način poslao poruku? Aleksandar Vučić i njegov “braco” Milorad Dodik. Da, baš taj Dodik koji se prije nekoliko dana šepurio po Hvaru. Došao je na poziv hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića.

Pokolj u Prijedoru odnosi se na golem niz ubojstava, mučenja, silovanja, sakaćenja, masakra koji su nad oko 5000 nesrpskih stanovnika (muslimana – Bošnjaka i Hrvata) počinili JNA i srpska paravojska u okolici i u samom Prijedoru 1992. tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Po masovnosti, to je drugi najveći masakr u ratu u Bosni, nakon genocida u Srebrenici.

I onda izaberu taj grad u kojem će imati opijelo za “Oluju”? U tom gradu su Vučić i Dodik jedino mogli kleknuti i zatražiti oprost za ono sve što su napravili njihovi sunarodnjaci, a oni i dalje taj zločin “podgrijavaju”.

U Prijedoru je teško nabrojiti sve zločine koji su počinjeni protiv muslimana ili Hrvata, ali jedan je posebno mučan: Masakr na Korićanskim stijenama – 21. kolovoza 1992. godine. Spomenutog dana više od 200 Prijedorčana izdvojeno je iz prognaničkog konvoja od strane srpskih policajaca na planini Vlašić, na lokaciji Korićanskih stijena.

Civilima (Bošnjacima) je naređeno da stanu na rub provalije, a potom im je pucano u leđa. Nakon što su civili popadali u 100 metara duboku provaliju, policajci su nastavili bacati bombe i dodatno pucati kako nitko ne bi preživio. Ipak, nekoliko ih se spasilo ranijim bacanjem u provaliju, a oni su poslije svjedočili na Haaškom tribunalu na suđenjima ratnim zločincima. Na svaku obljetnicu masakra baca se 250 ruža u provaliju.”Život je bio jako težak i mučan. Kretanje nam je bilo ograničeno. Ako biste otišli nešto kupiti u dućan, morali ste nositi bijele trake. Na prozorima naših kuća i stanova morale su biti izvješene bijele zastave…”, ispričala je jedna od svjedokinja, čije je svjedočanstvo postalo i dio dokumentarnog filma Zločini pred Tribunalom: Prijedor, u produkciji Outreach programa haaškog Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji, navodi Deutsche Welle.

Film je premijerno prikazan u Novom Sadu i u Beogradu i govori o zločinima u općini Prijedor, tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Kroz riječi svjedoka na suđenjima, ali i tužitelja, sudaca i optuženih, film je mučno svjedočanstvo o monstruoznim zločinima koji su počinjeni nad mulimanima (Bošnjacima) i Hrvatima u Prijedoru.

Više od tri tisuće žrtava nesrpske nacionalnosti zabilježeno je na području Prijedora za vrijeme rata u BiH. Od toga je oko 1300 u Kozarcu i okolini. Neki od njih bili su u logorima Keraterm i Omarska, neki odvođeni na Korićanske stijene, neki u logor na Manjaču, neki su završili u masovnoj grobnici u Tomašici, a neki se do danas vode kao nestali. Satisfakcija obiteljima žrtava teško da može biti bilo kakva presuda ili kazna, slažu se u Prijedoru, ali je presuda Karadžiću na doživotnu robiju za masovna ubijanja, protjerivanja i genocid u Srebrenici dobar početak za suočavanje s onim svim što je počinjeno u proteklom ratu.

Redatelj dokumentarnog filma o ratnim zločinima u Prijedoru Petar Finci kaže da je želja da se pruži prostor žrtvama da govore i da se ova svjedočanstva, kao pouka, ostave u amanet mladim generacijama.

“Ovo je isto tako način da se ostavi priča žrtava, jer će transkripte njihovih svjedočenja rijetko tko čitati. Vjerujemo da ćemo ovako doprijeti do šireg kruga publike i da će priča žrtava doći do više ljudi”, kaže Finci.

U općini Prijedor su tijekom rata postojala tri logora: Omarska, Keraterm i Trnopolje. Jedan od preživjelih logoraša je u filmu rekao: “Bilo je ljudi koje izvedu pa ih tuku, tuku…, a onda ga vrate, a on je mrtav pa ga samo bace unutra u sobu.”

Svedočenje mladića koji je preživio masovno strijeljanje glasilo je ovako: “Koliko je trajalo – ja ne znam. Znam da je nekoliko ljudi ispred mene, možda četvero, petero, šestero ljudi… palo, pokošeno. Tako da su mene pogurnuli unazad, ali ne na leđa, već sam se ja uspio skupiti potrbuške. Tako da su tri do četiri čovjeka pala meni na leđa, ovako do pola leđa. To su bili mrtvi ljudi, pokošeni ljudi.”

Istraživačko-dokumentacijski centar (IDC) navodi da je u razdoblju od 1991. do 1995. u izravnim vojnim akcijama ubijeno ili nestalo 5209 građana Prijedora, od toga 4093 Bošnjaka, 898 Srba te 182 Hrvata. Na oko dvadesetak kilometara jugoistočno od Prijedora nalazi se masovna grobnica u kojoj su do sada pronađeni posmrtni ostaci oko 400 tijela ubijenih, uglavnom Bošnjaka, ubijenih na području prijedorske općine 1992. godine”, piše Slobodna Dalmacija.

Hronologija

Kako je 1991. započeo konačan raspad SFRJ, odnosi Srba, Bošnjaka i Hrvata su se pogoršali diljem Bosne, pa i u Prijedoru. Tijekom ljeta 1991., teško naoružana brigada Pančevo je iz Srbije stigla u Prijedor. Navodni povod bio je rat u Hrvatskoj. Brojni tenkovi iz Banje Luke prošli su kroz Prijedor na svojem putu prema Kostajnici, Petrinji i Karlovcu, navodi Wiki.

Razni rezervisti smijestili su se u obližnjem hotelu, što je počelo izazivati nemir među građanima. Već krajem 1991. godine počeo se odigravati plan prema kojem je JNA, u suradnji sa SDS-om, trebala distribuirati oružje i vojnu opremu srpskim stanovnicima Prijedora i okolice, uglavnom tijekom noćnih sati. U kolovozu 1991. razotkrivena je snimka razgovora između Slobodana Miloševića i generala Nikole Uzelca, koji je vodio vojsku JNA u Banjoj Luci. Tijekom razgovora Milošević je Uzelcu naredio davanje oružja na raspolaganje vođi Srpske demokratske stranke Radovanu Karadžiću.

Bošnjaci i Hrvati su se počeli iseljavati iz Prijedora zbog porasta nesigurnosti i agresivnosti u općini usred sve veće srpske propagande: mediji su govorili da se Srbi moraju naoružati, istovremeno nazivajući Hrvate i Bošnjake “ustašama”, “mudžahedinima” ili “Zelenim beretkama”. Paravojska “Vukovi s Vučjaka” preuzela je u kolovozu 1991. radioodašiljač s planine Kozare, čime su odsjekli vezu s TV Sarajevom. Zamijenjena je emisijama iz Beograda i Banje Luke u kojima su emitirani intervjui srpskih političara, a srpske nacionalističke pjesme, koje su donedavno bile zabranjene, sve češće su se puštale.

Sredinom travnja postavljene su blokade na cestama prema Prijedoru, što je otežalo putovanje. 23. travnja, SDS je odlučio da svi Srbi moraju početi zajedno raditi na preuzimanju općine u koordinaciji s JNA. Do kraja mjeseca, uspostavljene su tajne srpske policijske stanice, a više od 1500 naoružanih Srba je bilo spremno za zauzimanje mjesta. Preuzimanje se naposljetku dogodilo u noći s 29. na 30. travnja, kada su u Prijedoru nasilno preuzete funkcije predsjednika i potpredsjednika općine, ravnatelja poštanskog ureda, načelnika policije, suda, banke itd…

U travnju 1994., službenici UN-a i Crvenog križa optužili su bosanske Srbe za ubijanje najmanje 19 civila (17 Bošnjaka i dva Hrvata) u tjedan dana u Prijedoru, u kako su opisali, “u najgorem valu etničkog čišćenja zadnjih 18 mjeseci”, sve sa svrhom strašenja nesrpskog stanovništva kako bi ono napustilo to područje. Napadači su bacali granate u kuće te potom ubijali i pljačakali ukućane. Prema procjeni, u proljeće 1992. između 40 i 60 Bošnjaka i Hrvata tjedno je napuštalo općinu Prijedor.

Radio Prijedor je započeo s emitiranjem vijesti koje se, prema ICTY-u, jedino mogu opisati kao “bezočne laži”: Dr. Mirsad Mujadžić, bošnjački političar, optužen je da je “injekcijama davao droge srpskim ženama kako ne bi mogle rađati djecu”, a dr. Željko Sikora, Hrvat, proglašen je “doktorom monstrumom” jer je “tjerao srpske žene na pobačaj”. Nadalje, Kozarski Vjesnik je 10. lipnja 1992. objavio vijest da je dr. Osman Mahmuljin namjerno dao pogrešne lijekove svojem srpskom kolegi, dr. Živku Dukiću, koji je dobio srčani udar. Sve te vijesti imale su jedan cilj: potaknuti Srbe na linč protiv nesrpskog stanovništva. Prema ICTY-ju, Mile Mutić, urednik Kozarskog Vjesnika, i novinar Rade Mutić, redovno su pohađali sastanka s predstavnicima SDS-a kako bi dobili upute o daljnim koracima širenja propagande i agitacije.

Gradonačelnik Radmilo Željaja izdao je ultimatum, pozivajući sve Bošnjake na predaju oružja srpskoj vojsci te dao izjave “vjernost Republici Srpskoj”, a naglašeno je da će svaki otpor biti kažnjen. Civilno stanovništvo je uglavnom poslušalo ultimatum i predalo lovačke puške i druga oružja, u nadi da će ih potom ostaviti na miru. Srpska vojska je išla od kuće do kuće i skupljala oružje.

Noel Malcolm je ovako opisao propagandu o tom okrugu:

“Kako sam često putovao po Bosni, preko 15 godina, a ostajao sam u bošnjačkim, hrvatskim i srpskim selima, ne mogu vjerovati tvrdnji da je zemlja oduvijek bila obuzeta etničkom mržnjom. No nakon što sam gledao Radio-televiziju Beograd 1991./92., mogu razumjeti kako su obični bosanski Srbi počeli vjerovati da su bili pod prijetnjom od hordi ustaša, fundamentalnih džihadista i čega sve ne. Kao što je to objasnio neovisni beogradski novinar Miloš Vasić za američku publiku, to bi bilo kao da su sve ‘TV stanice u SAD-u preuzeli članovi Ku-Klux-Klana. Morate zamisliti SAD s malo TV stanica izuzev onih kojima je glavni urednik David Duke. I vi biste imali rat unutar pet godina‘.”

Radio je također obavijestio da sve nesrpske kuće moraju objesiti bijelu krpu iznad svojeg doma kao znak vjernosti srpskim vlastima. Charles McLeod, koji je posjetio općinu Prijedor u kolovozu 1992., potvrdio je da su sve bošnjačke kuće bile identificirane bijelom zastavom na krovu.

Najviše stradanja stanovništva dogodilo se u logorima u okolici Prijedora. 1992., BBC je otkrio postojanje logora Omarska i zabilježio iskaze logoraša, koje je opisao kao “šokantne i nečovječne”. EU je logore opisao kao “odurne i odvratne”. U Omarskoj, nekadašnjem rudniku udaljenom 20 km od Prijedora, držano je između 4000 i 6000 zatvorenika, Bošnjaka i Hrvata.

(SB)

(1096)

Related posts:

NESVAKIDAŠNJI PRIZOR U ZENICI: “Zar treba da me ubiju da biste povjerovali” (FOTO) Tužilaštvo donijelo odluku zbog koje je Fahrudin Radončić pobjesnio! MOJA AZRA TO JE NAJGORE: Zašto se vlasnica “Avaza” ne oglašava povodom hapšenja bivšeg supruga? Radončić: Za ubistvo Ćele odgovorni Bakir Izetbegović i Osmica VRHOVNI SUD POTVRDIO: Očuhu i majci po 40 godina robije zbog ubistva dječaka Smaje Ćesira BAKIR IZETBEGOVIĆ: „Sad mi je Osmica javio za Dautbašića,Tužilaštvo nam rastura koaliciju“ Uhapšeni očevi ubijenih beba, jedan od njih djevojku obljubio na školskom igralištu… Tužilaštvo izdalo nalog za pretres objekata i računa predsjednika RS (VIDEO) SAMO KOD NAS: Pljačkaš se izvinio kolegama MUP-a RS ČEGA SE PLAŠI SVJEDOK RADONČIĆ: Detalji optužnice sa suđenja Naseru Kelmendiju

HRVATSKI MEDIJ O DODIKU: “Ogavan lik – šepuri se s Milanovićem, a opalio nam je samo takvu šamarčinu u Prijedoru”