ISTORIJA JEDNOG 'NE': Bezuspješno 'lomljenje' Bogića Bogićevića — Sarajevograd.org

Ovako nam je, kako nam je. Bosna i Hercegovina je samostalna, nezavisna, međunarodno priznata država. No, na papiru je puno bolja nego u stvarnom životu.

Ratne posljedice još su vidljive na gotovo svakom koraku. Nacionalna nesloga je vidno izražena, sa elementima mržnje. Rukovodstva su posvađana i podijeljena po etničkoj pripadnosti. Ekonomija je na koljenima, siromaštvo uzima maha. Ko zna koliko građana živi sa narušenim mentalnim, duhovnim zdravljem, posebno oni koji su ratovali ili su bili žrtve torture u periodu od 1992. do 1995. godine.

Ovako je kako je, ali je moglo biti i – još lošije! Vidimo to kad se traka odvrti unatrag, u 1991. godinu, u njene martovske dane (12., 14. i 15.). Tada je u Beogradu održana sjednica Vrhovne komande Oružanih snaga SFRJ (sastavljena od osam članova Predsjedništva BiH i generala Kadijevića, Adžića i Broveta, kao članova Štaba Vrhovne komande JNA). Na prijedlog generala tada je trebala biti donijeta odluka o zavođenju vanrednog stanja u Jugoslaviji i povećanju borbene gotovosti JNA.

Iza tog opisa predložene odluke, međutim, stajala je namjera da se u Jugoslaviji izvede vojni udar, da se uspostavi vojna uprava i da se praktično pokrene vojna intervencija Miloševićeve velikosrpske klike. Njen krajnji cilj je bio da, ogromnim potencijalom tadašnje JNA, podjarmi kompletnu Jugoslaviju te da se potom, na teritorijama koje je kao “svoje” odredila Miloševićeva politika, stvori tzv. velika Srbija.

Ovo je bio najlakši način da Slobodan Milošević i njegovi sljedbenici ostvare svoje ciljeve. No, nije prošlo. Ispriječio se, svojim poznatim NE, tada 38-godišnji bosanski Srbin, član Predsjedništva iz Bosne i Hercegovine – Bogić Bogićević. Zaludno su, kako smo saznavali iz kasnijih memoara, pokretane akcije “lomljenja Bosanca”. Nije slomljen – ostao je pri svom principijelnom, antiratnom stavu.

Mnogo se zna o ovim događajima, ali kompletna istina nije ni približno dostupna javnosti. Obzirom da jedino Bogićević i Tupurkovski nisu objavili svoje memoarske knjige o ovim događajima, ostalo je još mnogo toga da se ispriča. Hoće li se ispričati, ko zna?

U vrijeme kad su se pomenuti događaji dešavali, postojala je izvan miloševićevske teritorije spoznaja da je Bogić Bogićević svojim NE spriječio pokretanje vojne intervencije JNA, sa ciljem povlačenja granica tzv. velike Srbije. Srpska politika, međutim, nije bila jedina koja zbog toga nije bila sretna. Izgleda da je Bogićević pomrsio tajnovite račune i nekim drugim političkim krugovima, među njima i u Bosni i Hercegovini.

Zanimljivo je, na primjer, da Alija Izetbegović, koji je u vrijeme Bogićevićevog angažmana u Predsjedništvu SFRJ bio predsjednik Predsjedništva BiH, nikad nije našao za potrebno da o tim dešavanjima, čak i neformalno, razgovara sa Bogićevićem. Ni tada, ni u ratu, ni nakon rata – nikada! Veliko je pitanje zašto je to bilo tako, jer je Bogićevićevo martovsko NE najviše štitilo upravo Bosnu i Hercegovinu, njenu okupaciju i cijepanje.

Ko zna da li ćemo ikad saznati zašto je to bilo tako, jer Bogićević spada u onu vrstu ljudi koji svoju istinu ne bi saopštavao javnosti bez mogućnosti drugoga, u ovom slučaju Izetbegovića, da iznese svoje razloge. A prvi predsjednik Predsjedništva BiH, kao što znamo, nije među živima.

Zna se, međutim, da tu nešto nije štimalo, odnosno da rukovodstvo SDA nije bilo baš oduševljeno Bogićevićevim odbijanjem odluke o zavođenju vojne uprave u tadašnjoj Jugoslaviji. Jedino što je dostupno javnosti, a o tome govori, bar izokola, to je izjava jednog od osnivača i čelnih ljudi SDA, Izetbegovićevog ličnog prijatelja Omera Behmena. On je, nakon rata, u jednom javnom obraćanju kazao “da bi Bogićevića trebalo suditi u Hagu”!

Zašto?

Ostaje, nažalost, jedino da nagađamo, s manje ili više tačnosti, šta je Behmena potaknulo na takvu ocjenu. Da li je on svojim NE pomrsio i neke planove muslimanskih (bošnjačkih) političkih krugova u BiH, koji su u stvaranju tzv. velike Srbije, kojom bi bio otkinut veći dio BiH, vidjeli i svoju šansu za stvaranje toliko puta već pominjane muslimanske “fildžan države”? Možda su o tome tada postojali i određeni dogovori.

Ako jesu, a znamo da ih je kasnije bilo (1993. godine), onda je jasno zašto se Bogićević zamjerio Behmenu i njegovim političkim istomišljenicima i prijateljima. Razumljiva je i njihova ljutnja, koja bi se mogla nazvati i povrijeđenošću zbog toga što su, slabije od Bogićevića, uviđali čemu je vodio taj pokušaj martovskog vojno-političkog puča. Da je on izveden, ne bi bilo ni te “fildžan države” ni ove Bosne i Hercegovine. Jednim dijelom bismo živjeli u sastavu Hrvatske, a drugim – znatno većim – pod okriljem velikosrpske države. Narod koji bi pri tome pretrpio najveću štetu svakako bi bio bošnjački.

Većina Bošnjaka i bosanskih patriota svjesna je, nakon svih dešavanja, da bi epilog bio takav. Stoga i poštuju Bogića Bogićevića i njegovo mudro, ali i iznimno hrabro glasanje iz marta 1991. godine. BiH je u ratu ‘92-’95 teško iskrvarila. No, moglo je biti još puno teže, sa znatno bolnijim posljedicama.

Utjehe nam mnogo ne znače, ali od istine ne treba bježati: Bogićevićev martovski čin jedan je od najznačajnijih u novijoj povijesti Bosne i Hercegovine, jedan od onih koji su pomogli da ona opstane sa kakvim-takvim šansama da se jednom i potpuno, ponosno uspravi.

(Global CIR/Izvor: mijovic.net)

(37)