"Jedna majka je rekla da joj je sin priznao da su Mahira snimali i da je morao govoriti - ja sam peder" — Sarajevograd.org

Majka Mahira Rakovca, Alisa Mahmutović, oglasila se otvorenim pismom o roditeljskom sastanku koji je prije 40 dana održan u Internacionalnoj školi koju je pohađao njen sin.

“Jučer (14. 2. 2016) bilo je tačno dva mjeseca od Mahirove tragične smrti, a danas je 40 dana od tajnog, a već historijskog roditeljskog sastanka ‘zabrinutih roditelja’ 9-B Bosna Seme, jer on će zaista ući u anale roditeljskih sastanaka u ovoj zemlji – zemlji čuda i zemlji čudovišta. Datumi su uvijek značajni, ne samo simbolički. Da ne traumatiziram isuviše osjetljive roditelje 9-B, neću govoriti sve ono što pouzdano znam, već samo ono što je, da nije tragedija kakva jest, bilo smiješno i suludo, pa je na trenutak teško povjerovati da su sastanku prisustvovale punoljetne osobe. Pritom su se maratonci (sastanak je trajao predugo da bi se zvao roditeljskim sastankom) totalno pogubili te im je saopćenje bilo kao i sam sastanak – smušeno i neuvjerljivo, čak i za one koji su mu prisustvovali. No, ima tu čak i neke demokratije, jer djeca mogu prisustvovati roditeljskom sastanku, a roditelji su također demokratični, kako saznadosmo, pa im uopće na pada na pamet da kontroliraju mololjetničku prepisku preko Facebooka, ali su baš zato što ništa ne kontroliraju sigurni da Mahir nije zlostavljan.

Meni se učinilo da je najdemokratičniji gospodin Ahmet. Gospodine Ahmete, slobodoumni oče, Vi ste sigurno studirali logiku. A još poznajete lično Dubravka Lovrenovića, što dodatno potvrđuje da Mahir nije u školi zlostavljan, već Lovrenović preko Internacionalne škole spašava svoju propalu političku karijeru. Jasno mi je da ga poznajete – ko ga ne zna? U posljedenje vrijeme ga sigurno često spominjete, a sigurna sam da znate i da je član ANU BiH, što je najbolji dokaz njegovog neuspjeha. Političkog. Vama smeta što, kako kažete, ‘zovu moje dijete kujom’. To jest strašno! A zamislite kako je Mahiru bilo: bio je Vlah, seljak, peder, Tuzlak, Hariskomerc, Dubravkov salamanćer… A neke su mu djevojčice (znam da će ovo njihovim roditeljima nanijeti duševnu bol) crtale takve crteže od kojih čovjeku mozak staje. Ovo Vas, znam, više boli. Teže je da te zovu kujom, iz nekog razloga, nego suosjećati za trenutak s porodicom prijatelja koji je tako tragično okončao svoj život, uz pomoć onih koji su mu u tome išli na ruku. Teže, jer su ti bliži zlostavljači iz nekog razloga. Zato je ova škola opasan inkubator sadističkih struktura ličnosti. Zamislite ih odrasle! Najpogođeniji, oni koji su direktno uključeni znaju, pa ove ‘logičare’ vuku za sobom, tako jedna majka kaže:'Ahmete, oni upravo žele ovo da se desi, da se mi okrenemo jedni protiv drugih’. Draga gospođo, toliko romantična nisam, ali Vi ste itekako manipulativni. A gospodin Ahmet je, opet iz nekog njemu poznatog razloga jako solidaran.

Drugi su zabrinuti jer živi ne mogu ostati od novinara, a znaju da nemaju od čega da se ‘peru’ pa im to teško pada. Čudi me samo da nema nijednog intervjua ‘zabrinutih roditelja’, a posebno ne od gospođe koja govori bosanski kao Čingil engleski. Ipak, mora se priznati – gospođa je suvisla, iako se izražava gramatički nesuvislo. Ona savjetuje svoje zabrinute sapatnike što joj je savjetovao advokat – a to je: ne treba raditi ništa zbog ‘mama od Mahir’ jer će mama od Mahir odmah reagirati. Gospođa je htjela reći da bi svaki njihov istup bio kontraproduktivan jer bi se neko od zabrinutih sapatnika mogao odati – otkriti koliko krije. Jer zna da svi znaju sve. No, najinventivnija je gospođa, a za nju ću tražiti sudsko vještačenje, koja je rekla da se Mahirova porodica malo propita. Tako da ćemo se licem u lice susresti na Sudu, a ne kod Hadžifejzovića, gdje idu i babe i žabe. Draga gospođo, morat ćete dokazivati ako ne ovdje, sigurno na drugom mjestu, gdje se sudi po činjenicama. Dok se s Vama ne suočim, draga majko, neću odustati. A onda ćemo se malo baviti vašom porodicom.

Kad čujete sve ove neartikulirane ljude, sasvim je jasno zašto se u toj školi toleriše sve. I to ne samo u BiH. Po zataškavanju i skandalima ovaj sistem je poznat i drugdje u svijetu. Takav je princip i ovdje. Mi još uvijek ne znamo ko je ovdje kumovao njihovom institucionaliziranom maltretiranju, zašto i kako su dobili licence? Zato je Mahirovo zlostavljanje i moglo trajati bez ikakve reakcije. I to ne samo Mahirovo. Ne treba zaboraviti ni drugu djecu koja su upravo pacijenti kliničkih psihologa. Ko je provjerio razloge ispisivanja nekih učenika? Doduše, kažu da su pitali rahmetli Mahira da li mu smeta to zlostavljenje, a on je odgovorio da mu ne smeta, jer ko ne bi volio biti zlostavljan – to je tako prirodno. Posebno je morbidno to što govore da je mrtvo dijete reklo nešto takvo, jer mrtav ne govori. Srećom ili ne, ima živih koji govore i govorit će.

Nakon rukovodećeg organa javi se jedna gospođa s vrlo konstruktivnim prijedlogom, dođe im kao kec na deset i Vlasi se dosjetiše – pa to je to! JUHU! Porodično nasilje, to je ta karta. A nakon saznanja da je biološki otac posjećen, i to tri puta (3×260 kilometara), nastupi orgazmička ekstaza. I on sumnja, a dat će izjavu i tražiti obdukciju!!! A možda bi mu bolje bilo da je nazvao D. Lovrenovića jer je on rezultat obdukcije znao već 15. 12. – dan nakon Mahirove smrti. Tek je ovo vrhunska glupost, ali korespondira s maratoncima, jer svako ko zna zbrojiti dva i dva zna da je obdukcija dio uobičajene procedure u ovakvim slučajevima. No, maratoncima je do ove ideje trebalo više od 20 dana. I rukovodeći organ, kao i otac koji nije ni znao gdje je taj organ, imaju nešto zajedničko, mračno i sotonsko: jedan se bivšoj supruzi sveti preko mrtvog djeteta, a drugi to isto mrtvo dijete tretira kao broj, bez ikakve empatije, u njemu vidi razlog za novi finansijski gubitak, jer kaže: ‘…međutim mi smo sada svi jako oštećeni ovom kampanjom i to jako utiče na razne aspekte naših života i poslovanja i svega…’ I, kao šlag na torti, slijedi operacionalizacija plana u vidu Centralnog dnevnika Face tv-a. Kako reče jedan vrhunski novinar iz Beograda: ‘On (urednik) kopa na nedopustiv način po intimi, po vašim životima, on pita ono što pravi profesionalac nikada ne bi pitao, on vodi neku svoju morbidnu istragu…’ Ta urednikova istraga upućuje na nastavak maratonske istrage s pomenutog sastanka.

Osim toga, rukovodeći organ objašnjava pravila: ‘Mi imamo svoja pravila, imamo disciplinsku komisiju, imamo mjere koje poduzimamo kada se nešto od takvih socijalnih stvari, kada se neki problem desi u školi, tako smo uvijek radili i uvijek ćemo raditi. Naprimjer evo navest ćemo prije otprilike petnaest dana desio se jedan problem gdje je jedan od naših nastavnika blaže udario učenika kao neki šamar ili tako nešto. Mi smo zvali učenika na razgovor, učenik je dao svoju izjavu šta se desilo. Tu je bio razred kao svjedoci. Profesor je također rekao. Naravno, svi smo mi zasebne individue, svako od nas ima svoje živce, ima svoje metode…’ Da li je komentar na ovo uopće potreban? No, Bosanci i dalje sjede i slušaju dok ih on upliće u manipulativno ‘MI’ jer nikako od toga da se odmaknu. A moj suprug i ja uporno govorimo o desetak učenika i učenica, dok oni uvlače cijeli razred i školu. To ne bi mogli da ovi ne žele biti uvučeni. Škola im daje lažnu sliku društevnog prestiža i ništa više. A da je tako, svjedoči još jedna do grla uvučena osoba: ‘Zato što je ovdje ljudi istina da se ništa nije ni desilo, oni kreiraju laž, ali njima sud ne treba, oni su je već napravili i žele da nas linčuju bez prava da se branimo, jer mi smo pred javnošću linčovani, o tome se radi.’ Kao što vidite, sve vrvi od zamjenica MI i ONI. Draga gospođo, ja nisam oni, a Vi insistirate na MI da uvučete druge. Vi jedino i možete postojati kao neko MI, jer svaka individualizacija Vama je strana. Ali sam uvjerena da će individualizacija krivnje biti dokazana na Sudu i bez Vaše volje. Ovdje niko nije optužio sve, ovdje se, kako će pokazati istraga, optužuju pojedinci.

Na tom roditeljskom sastanku ima svega i svačega, samo Mahira nigdje. Svako iole racionalno biće ne može a da se ne upita – zašto je roditeljski sastanak bio tajan? I sjeća li se iko kad su uopće roditeljski sastanci bili tajni? Otkako znam za sebe – nikad za to nisam čula – do Internacionalne škole. Što znači da su oni imali jake razloge da se skrivaju, kao što cijelo vrijeme skrivaju očitu istinu koja se zna. A da znaju i oni, osim ove tajnosti, potvrđuje sam njihov govor. Dominiraju tu pokazne i prisvojne zamjenice. A zamjenice, kako im samo ime kaže, zamjenjuju (ili: skrivaju) ono što se ne želi, ne može ili ne smije imenovati, što je u ovom slučaju. Naročito su frekventne pokazne zamjenice, koje vrlo često sugerišu izbjegavanje i ignorisanje onoga što se treba imenovati. Sve oko Mahira se imenuje pokaznom zamjenicom ‘to’, što otvoreno pokazuje koliko ih smrt tog djeteta ne pogađa i s koliko omalovažavanja o Mahiru govore. Tako pravnik o njihovom međusobnom otkrivanju govori: ‘Jutros smo imali sastanak povodom tih Facebook stvari.’ Šta je to? Zašto se ne izgovara?

I na koncu, jedan glas razuma: ‘Samo malo, moj ….. je primoran da gleda mnoge stvari što su se dešavale u školi, u razredu. Znači ja ne želim da moje dijete uopšte, znači on je odrasto, devet godina s tim nekim dječacima i gledao je ta neka iskustva. Meni je sinoć reko – mama što jest, jest, … i ….. su ga snimali i on je morao govoriti – ja sam peder u kameru. To je za mene zlostavljanje. Moje dijete je zlostavljano što je to gledalo na kraju krajeva. Vi ne znate, trebate pitati dječake i djevojčice koji su bili i koji jesu u tom razredu pa da svako ispriča šta se dešavalo. Ja ne vjerujem da moje dijete laže, mislim što će lagati to. Samo to da se je radilo, da je moje dijete gledalo to je za mene zlostavljanje i treba. Zamislite, ti dječaci koji su pravili probleme i vi nastavnici znate koji su to dječaci koji su konstantno pravili probleme. Sutra moje dijete raste u toj bolesnoj sredini što će na kraju reći, ok to je normalno, šta mama nismo mu ništa radili. Zašto, jer devet godina konstantno gleda kako neko nekog bije, tuče, govori da je peder. Prvo krenite od prve tačke, to je za mene strašno, oprostite, na stranu ja ne, nemojte me pogrešno shvatit.’ Kako to obično biva – glas razuma nije glas rulje. Istina, gospođa je nastavila u istom smislu: ‘Ali to što se dešava između njih, par dječaka koji su konstantno ugnjetovali drugu djecu a druga djeca su morala šutjeti i gledati, posmatrat sve to i to godinama, postaje normalno…’

Dakle, svi znaju za dugogodišnje zlostavljanje različite djece. Ne radi se samo o Mahiru, a svi su šutjeli – zar to nije zavjera šutnje?

Gospođa je jedina imala pravo taj dan, ali to je gore po nju. Jer, čim je počela govoriti, govorili su svi, a posebno o spornom snimku koji postoji. I mi znamo već odavno da postoji. Samo ova većina iz skupnoga MI o tome ne zna ništa. A zato ima debele razloge, samo što ovi kod kojih ima još razuma ne razumiju. Onda ulijeće voditelj sastanka da kao potvrdi svoju pravednost: ‘Kad govorimo o tom konkretnom slučaju što se tiče te i take situacije, taj učenik ….., na kraju je zaključeno da zbog tih i sličnih problema koje pravi njega smo naprimjer izbacili iz škole.’ Na njegovu opasku je gospođa koju još uvijek vodi razum zaključila: ‘Izbacili prošle godine a šta se desilo u sedmom i osmom razredu’.

Nažalost, sve ovo pokazuje da Internacionalna škola (kako to gordo zvuči!) nije mogla dobiti licencu bez političke podrške. Da li će takva – politička – biti i odluka Tužilaštva i Suda ostaje da se vidi. A naš Sud može biti i samo jedna proceduralna tačka prema višem, inozemnom. Istina se zna, još ‘samo’ ostaje da se ona pretoči u sudsku istinu. Ovdje ili na nekom drugom mjestu.

Toliko zasad o roditeljima, metodama, ugledu, konceptima. Jednom će neko morati istražiti i način plaćanja jer je jedna profesorica izjavila kako se plata dijeli pola – pola, a još nije bilo finansijske policije. Morat će se jednom provjeriti, ako je to istina, ko je iz PPZ-a ljetovao na Bosforu, kome je omogućeno da se kupe placevi i kuće u Turskoj. Za uzvrat – stasava nova klasa maloljetnih sociopata koju nećemo preživjeti dočekamo li njihovo pozicioniranje na određena upravljačka mjesta, a upravo tako funkcionira to hizmećarenje”, stoji u pismu Alise Mahmutović.

(271)