Jezive slike iz psihijatrijskih bolnica u Srbiji koje su šokirale svijet!

Ne smijem da dajem nikakve izjave o uslovima u našoj ustanovi bez dozvole Ministarstva. U Stamnici je zabranjeno fotografisanje i snimanje objekata. Ne znam ništa ni o kakvim fotografijama, u to vrijeme nisam radio ovde. Nemam pojma ni kakvi uslovi su bili 1999. godine – rekao je za portal Dnevno.rs Saša Milojević, vršilac dužnosti direktora Stamnice.

Potresne fotografije duševnih bolnica koje su nastale u periodu od 1999. do 2002. godine u Srbiji i na Kosovu otkrile su kakvo je stanje u ovim ustanovama bilo tada. Međutim, danas su stvari nešto drugačije.

Jezive slike srpskih duševnih bolnica, djelo grčkog fotografa Georga Georgioua, nastale su prije više od jedne decenije, kada je u Srbiji vladala teška socijalna i ekonomska kriza. Neke od ovih fotografija su, prema navodima njihovog stvaraoca, uslikane u ustanovama Kulina i Stamnica, koje su još uvijek otvorene.

Kako bi se uvjerili u to da li su uslovi u ovim ustanovama poboljšani u periodu od ’99. godine do danas portal Dnevno.rs kontaktirao je Dom za smeštaj odraslih lica Kulina, koji se nalazi u blizini Leskovca.

– Nemamo šta da krijemo. Zgrada u kojoj se nalazi naša ustanova jeste stara, budući da je izgrađena pedesetih ili šezdesetih godina prošlog vijeka ali uslovi u njoj su dobri. Uvijek može bolje, postoji jedan dio kome treba renoviranje, ali tvrdim da 80 odsto ustanove izgleda pristojno – rekao je za spomenuti portal Goran Petković, v.d. direktora Doma za smeštaj odraslih lica Kulina.

Petković je dodao “da je krajem devedesetih godina situacija vjerovatno bila lošija jer se i sama država nalazila u teškoj krizi”.

Kulina: Stvari stoje mnogo bolje nego devedesetih
On je objasnio i da su već 2001. godine krenule donacije u sistem socijalne zaštite kao i da država konstantno radi na podizanju kvaliteta ovih ustanova.

Sa druge strane, u Domu za decu i lica ometena u razvoju “Dr Nikola Šumenković” – Stamnica nisu željeli da novinarima daju previše informacija.

– Ne smijem da dajem nikakve izjave o uslovima u našoj ustanovi bez dozvole Ministarstva. U Stamnici je zabranjeno fotografisanje i snimanje objekata. Ne znam ništa ni o kakvim fotografijama, u to vrijeme nisam radio ovde. Nemam pojma ni kakvi uslovi su bili 1999. godine – rekao je za portal Dnevno.rs Saša Milojević, vršilac dužnosti direktora Stamnice.

Nepovoljan izveštaj i iz 2007. godine – “Mučenje kao liječenje”

Da se uslovi u srpskim ustanovama za duševno oboljele nisu značajno promijenili nakon što je završeno ratno stanje govori i izveštaj Međunarodne organizacije za zaštitu prava osoba ometenih u razvoju iz 2007. godine. Ovaj izveštaj objavljen je u Vašingtonu i jedna od ustanova koje se u njemu pominju je upravo ozloglašena Stamnica. Naslov izveštaja, “Mučenje kao liječenje” dovoljno govori o uslovima koje su predstavnici ove američke nevladine organizacije zatekli u ovim ustanovama.

– Vidjeli smo decu i odrasle koji žive u zaista užasnim uslovima, za koje jedan od izvještaja Helsinškog odbora kaže, citiram “…nisu za ljude”. Ali možda su najstrašnija kršenja koja smo videli djeca koja su trajno vezana u krevetima i krevecima. Takođe, vidjeli smo i odrasle. Iši smo, na primer, u Stamnicu, ustanovu gde se nalaze nizovi krevetaca sa djecom i mladima sa raznim fizičkim oštećenjima, neki sa mentalnim oštećenjem, koji se u tim krevecima nalaze već godinama. Oni tim u krevecima jedu, tu obavljaju svoje fiziološke potrebe, oni u njima žive i umiru – rekla je Lori Ajhern ispred te organizacije na konferenciji za novinare u novembru 2007. godine.

Ona je tom prilikom takođe istakla da nijednog trenutka nisu pomislili da osoblje ovih ustanova namjerno želi da povrijedi djecu ili ljude sa posebnim potrebama.

– Nažalost, situacija je takva da postoji manjak osoblja i veoma je teško raditi. Oni daju sve od sebe na mnogo načina. A razlog što su ta djeca vezana je što ona ostaju sama, nema nikoga da brine o njima, nema porodice, nema ljudskog kontakta pa oni počinju da se povređuju. To je vrlo poznat fenomen, da počnu prvo da se ljuljaju naprijed-nazad, zatim počinju da grizu ruke, zatim da se udaraju po licu, a u nekim slučajevima i da kopaju sebi oči. To je jako emotivno, teško je čak i pričati o tome, iskreno rečeno. Kopaju sebi oči; vidjeli smo jednog mladića koji je sam sebi razbio nos, i vidjeli smo djecu koja su pokušala da sebi pokidaju uho, zbog nedostatka ljudskog kontakta i izolacije. Zato ih vezuju, da spriječe dalje povrede – objasnila je Ajhemova.