Historijske činjenice kazuju da je Nezavisna Država Hrvatska (NDH) s Antom Pavelićem na čelu u Drugom svjetskom ratu bila na strani fašista zajedno s Njemačkom i Italijom kao predvodnicama fašističkih pokreta u Evropi, na čelu kojih su bili Hitler i Musolini.
Na prostoru Jugoslavije bio je i fašistički pokret na čelu kojeg je bio Draža Mihajlović. Tako su na prostoru Jugoslavije djelovala dva fašistička pokreta pod imenima Ustaše i Četnici, što definiše hrvatske i srpske fašiste u Drugom svjetskom ratu.
Partizanski pokret na prostoru Jugoslavije, na čelu kojeg je stajao Josip Broz Tito, u Drugom svjetskom ratu bio je antifašistički pokret, koji je ujedinio i na Prvom i Drugom zasjedanju AVNOJ-a te na zasjedanjima antifašističkih vijeća republika unutar Jugoslavije definisao buduću državu naroda i narodnosti unutar Jugoslavije, Federativne Narodne Republike Jugoslavije, a kasnije SFRJ.
Ovim historijskim Brozovim vizionarstvom NDH je spašena i izvučena iz Hitlerovog fašističkog pokreta i kao ravnopravna Republika Hrvatska bila je u Jugoslaviji, u Titovoj Jugoslaviji, na strani antifašističkog pokreta u Drugom svjetskom ratu. Slično su „spašeni“ i mnogi članovi četničkog fašističkog pokreta, koji su mahom prelazili u Titove partizane i sa sebe skidali fašističke uniforme.
Ovo je uradio Tito u Drugom svjetskom ratu. Krizom u Jugoslaviji i općim globalnim dešavanjima u Evropi („demokratizacija i raspad SSSR-a, rušenje Berlinskog zida i ujedinjenje Njemačke) dolazi do „raspada Jugoslavije“, koji se ogleda u krvavom ratu. Naročito na prostoru Bosne i Hercegovine, na koju je Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) izvršila agresiju, i Hrvatske, kao novostvorene i novopriznate države.
Agresija Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu okončana je Vašingtonskim (američkim) sporazumom početkom 1994. godine. Agresija Srbije i Crne Gore na Bosnu i Hercegovinu okončana je Dejtonskim (američkim) sporazumom krajem 1995. godine. Država Bosna i Hercegovina nastavila je svoj državnopravni kontinuitet sa složenim unutrašnjim uređenjem. Veliki izazov je bio da se na prostoru Bosne i Hercegovine formiraju državne institucije nakon zaključenja Dejtonskog sporazuma.
Najveći izazov za predvodnike međunarodne zajednice, na čelu s Amerikom, u Bosni i Hercegovini bilo je formiranje jedne vojske.
U toku agresije na Bosnu i Hercegovinu na prostoru Bosne i Hercegovine postojale su tri vojske: Vladine snage, odnosno Armija Republike Bosne i Hercegovine, koje su branile institucije i teritoriju Bosne i Hercegovine i „pobunjenici“ u Bosni i Hercegovini, to jest Vojska Republike Srpske Bosne i Hercegovine, potpomognuta Vojskom Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, i Hrvatsko vijeće obrane, potpomognuto Vojskom Hrvatske u agresiji na Bosnu i Hercegovinu.
Formiranjem jedne vojske Bosne i Hercegovine sve tri vojske ujedinjene su u jednu, Vojsku Bosne i Hercegovine, a država Bosna i Hercegovina dobila je i instituciju, to jest Ministarstvo odbrane, koje je institucionalno s Vijećem ministara i Predsjedništvom BiH zaduženo za funkcionisanje Vojske BiH.
Ovako je velikim angažmanom međunarodne zajednice na čelu s Amerikom „spašen“ HVO kao i VRS od međunarodnih haških presuda za ratne zločine u Bosni i Hercegovini, koji će se desiti tek kasnije, poslije „utapanja“ ovih „pobunjeničkih“ vojski u Vojsku Bosne i Hercegovine.
Da li je na ovaj način međunarodna zajednica na čelu s Amerikom pomogla da države i narodi na prostoru bivše Jugoslavije ne budu označeni kao fašistički i da države i narodi ne budu odgovorni i za presuđeni ratni zločin genocida u Srebrenici nego da je za to odgovorna vojska, koje više nema (HVO i VRS) i pojedinačni izvršioci tog zločina? Da li Srbija i Hrvatska duguju veliku zahvalnost demokratskoj međunarodnoj zajednici na čelu s Amerikom sada kao i Josipu Brozu u Drugom svjetskom ratu?
(Hayat)
(31)