Junak ove priče, mali Muhammed, zapravo je poznati islamski učenjak Muhammed ibn Abdur-Refi’ el-Endelusi, autor mnogih kapitalnih djela iz različitih islamskih oblasti.

Piše: Ali el-Tantavi

Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Bio sam u to vrijeme mali i nisam razumio ništa od onoga što se u tajnosti dešavalo u našoj kući. Međutim, kad god sam se vraćao iz škole zaticao sam oca uznemirenog i požutjelog lica. Ja bih mu svaki put ponovio stihove koje sam naučio iz Biblije i lekcije iz španjolskog jezika, zatim bi me on napuštao i odlazio u svoju sobu na kraju kuće. Vratima te sobe niko se nije smio ni približiti bez očeve dozvole, a kamoli ući unutra. Otac je dugo vremena ostajao u sobi, a ja nisam znao šta je tamo radio. Zatim bi izlazio pocrvenjelih očiju, kao da je dugo plakao. Danima me je posmatrao sa sjetom i tugom u očima, micao je usnama kao da mi želi nešto važno reći, a kada bih ja stao da ga saslušam, on se okretao od mene i odlazio bez ijedne riječi.

Svaki put kada bih pošao u školu majka me je ispraćala sa tugom i suzama u očima. Čeznutljivo bi me poljubila prije nego se rastanemo, a onda bi me ponovo pozvala i ljubila me sva uplakana, toliko da sam cijeli dan osjećao njene vrele suze na mojim obrazima. Čudio sam se majčinim suzama i nisam znao razlog njenog plača. A kada sam se vraćao iz škole ona me je dočekivala sva zabrinuta, kao da sam deset godina bio odsutan od kuće.

Otac i majka su se često puta udaljavali od mene i šapatom razgovarali, ali na nekom drugom jeziku koji nije bio ni sličan španjolskom, a koji ja nisam poznavao ni razumio. Kada bih im prišao, oni su prekidali razgovor i počeli bi pričati na španjolskom.

Osjećao sam se povrijeđeno zbog toga, toliko da se u meni probudila sumnja koja me tjerala da pomislim da ja i nisam njihov sin, već da su me našli negdje pokraj puta i usvojili.

Iscrpljen od tog duševnog bola, osamljivao sam se u jednom kutku kuće i gorko plakao. Tuga i bol prouzročili su posebno raspoloženje kod mene, potpuno različito od raspoloženja druge djece u mojim godinama. Nisam se družio sa vršnjacima niti sam s njima učestvovao u bilo kakvoj igri. Umjesto toga, ja sam se odvajao i sām sjedio sa glavom među dlanovima. Dugo sam tako razmišljao i pokušavao naći rješenje za moje probleme, sve dok ne bi naišao svećenik i povukao me za rukav da idemo na molitvu u crkvu.

Nedugo zatim, moja majka je rodila, ali kada je otac obaviješten da mu se rodilo lijepo i zdravo muško dijete, on se uopće nije obradovao, niti se na njegovim usnama mogao vidjeti osmijeh. S mukom se pridigao i vukući nogu za nogom, potpuno shrvan i tužan, otišao je do svećenika da ga pozove da krsti dijete.

Gledao sam ih kada su prilazili našoj kući. Svećenik je išao prvi, otac je, pognute glave, išao iza njega, a na licu mu se vidjela neopisiva tuga i očaj. Uveo je svećenika u sobu gdje je ležala majka sa mojim malim bratom. Vidio sam joj lice koje je bilo potpuno blijedo od nekog neopisivog straha. Predala je dijete svećeniku, a onda je zatvorila oči. Nisam mogao objasniti taj prizor i moja bol je postajala još veća.

A onda je došao veliki kršćanski praznik Uskrs. U noći Uskrsa Granada je bila okupana svjetlom i blještavilom. Svijetlile su crvene baklje na sve strane, križevi su bljeskali na balkonima i minaretima.

U toj prazničnoj noći, kada su svi ukućani spavali, otac me je pozvao i šutke me odveo do svoje sobe, do njegovog ”svetog harema”. Srce mi je počelo snažno lupati, ali sam ipak ostao smiren. Doveo me je nasred sobe, a onda me ostavio kako bi potražio svjetiljku. Tih nekoliko trenutaka koliko sam stajao sām u mraku, učinili su mi se kao godina. Onda je otac upalio malu svjetiljku koja je bila u sobi i ja sam počeo razgledati oko sebe. Soba je bila prazna i u njoj nije bilo ništa od čuda za koja sam se nadao da ću vidjeti. Tu je bila samo jedna prostirka nalik na ćilim, jedna knjiga na polici i sablja koja je visila na zidu.

Nakon toga, otac me je posjeo na prostirku i šuteći me gledao čudnim pogledom. Očev zagonetni pogled, jezivo mjesto i tišina noći, učinili su da se osjećam kao da sam se odvojio od svijeta kojeg sam ostavio iza vrata ove sobe i preselio na drugi svijet.

Tada je otac svojim rukama, punim saosjećanja i dobrote, uzeo moje ruke i šapatom mi rekao: ”Sine, ti sada imaš deset godina i skoro si odrastao čovjek. Želim ti otkriti tajnu koju sam dugo krio od tebe, pa da li možeš čuvati tu tajnu, a da je ne otkriješ nikome, ni majci, ni rodbini, ni prijateljima? Jer, samo jedan znak koji bi značio otkrivanje tajne, tvog oca bi izložio stravičnom mučenju od strane inkvizicionog suda.”

Kada sam čuo ime ”inkvizicioni sud”, zadrhtao sam od glave do pete, jer, iako sam bio mali, dobro sam znao šta je inkvizicioni sud. Svaki dan sam gledao njegove žrtve kad sam odlazio u školu. Vidio sam i osjetio miris spaljenih ljudskih tijela, tijela razapetih na krstovima, tijela žena koje su bile žive vješane za kosu i koje su ostajale u tom stanju do smrti. Zato sam šutio i u prvi mah nisam ocu ništa odgovorio.

Otac je ponovo upitao: ”Šta ti je, zašto ne odgovoriš? Možeš li sakriti tajnu koju ću ti kazati?” ”Mogu”, odgovorio sam. ”I od majke i od svih drugih ljudi?”, ponovo je upitao. ”Da”, odgovorio sam.

Zatim je rekao: ”Sine, priđi bliže i dobro slušaj šta ću ti reći. Ja ne smijem podići glas, jer se bojim da i zidovi imaju uši, pa me mogu otkriti inkvizicijskom sudu koji bi me živog spalio.”

Prišao sam mu i rekao: ”Oče, pažljivo te slušam!”

Otac je tada pokazao prema knjizi koja je bila na polici i upitao: ”Znaš li koja je ovo knjiga?” ”Ne”, odgovorio sam. Otac je rekao: ”Sine, ovo je Allahova Knjiga.”

Upitao sam: ”Je li misliš na Jevanđelje s kojim je došao Isus, sin Božiji?”

Odgovorio je, vidno potrešen: ”Ne, sine! Ovo je Kur'an koji je objavio Allah, Jedan i Jedini Bog, Koji nije rodio i Koji rođen nije, najboljem Svom stvorenju i najodabranijem poslaniku, Muhammedu, s.a.v.s.”

Oči su mi ostale širom otvorene od iznenađenja, ništa nisam shvatao od onoga šta mi otac govori.

Nastavio je: ”Ovo je Knjiga islama s kojim je Allah poslao Muhammeda, s.a.v.s., svim ljudima. On je počeo pozivati u islam u dalekoj pustinji, u Mekki, idolopoklonike i druge bezbožnike. On ih je, Allahovom voljom, uputio na stazu tevhida, u vjeru istinskog monoteizma, koja ih je ujedinila i omogućila im da izgrade veličanstvenu civilizaciju. Zatim su krenuli u osvajanje, odnosno oslobađanje istoka i zapada, sve dok nisu došli na Pirinejski poluotok, u Španiju, gdje su uspostavili pravednu vlast i svim ljudima obezbijedili slobodu, sigurnost i druga ljudska prava. Oni su vladali ovom državom osam stotina godina i učinili je najljepšom i najnaprednijom državom na svijetu. Da, sine moj! Mi smo Arapi, muslimani.”

Od silnog uzbuđenja i straha, nisam mogao kontrolirati jezik, pa sam uzviknuo: ”Šta? Mi? Arapi, muslimani?!”

Odgovorio je: ”Da, sine! To je tajna koju sam ti želio povjeriti. Mi smo vlasnici ove zemlje i njenih gradova. Mi smo gradili veleljepne dvorce koje su nam neprijatelji oduzeli; mi smo gradili ova visoka minareta sa kojih se svakodnevno čuo milozvučni glas muezina, a sada se sa tih minareta čuje lupanje zvona; mi smo izgradili ove divne džamije u kojima su muslimani, zbijeni u safove, padali Allahu na sedždu, predvođeni imamima koji su im u mihrabima učili Kur'an, pa su ih naši neprijatelji pretvorili u crkve u kojima svećenici vrše kršćanske molitve.

Da, sinko moj! Mi smo muslimani. Na svakom dijelu Španije ostali su naši tragovi, na svakom pedlju ove zemlje nalaze se kosti naših djedova, naših šehida. Mi smo izgradili ove gradove, podigli mostove, napravili puteve, pretvorili Španiju u džennetsku bašču na dunjaluku.

Ali, prije četrdeset godina … Slušaš li? Prije četrdeset godina bijedni španjolski kralj prevario je i izdao Abdullaha el-Sagira (posljednjeg našeg vladara u ovoj zemlji), lažnim obećanjima i ugovorima, pa mu je Abdullah predao ključeve Granade, posjede islamskog ummeta i riznice naših predaka, a nakon toga je napustio Španiju i pobjegao negdje u Maroko, da bi tamo, potpuno odbačen, skapao u bijedi i samoći.

Kršćanski kraljevski par obećao nam je slobodu, pravdu i nezavisnost. Ali, kada su osvojili Granadu, iznevjerili su sva obećanja i izdali sve ugovore. Osnovali su inkvizicioni sud, pa smo silom morali prihvatiti kršćanstvo, natjerali su nas da ostavimo naš jezik i otimali nam djecu da bi ih odgajali u kršćanstvu. To je tajna koju sam ti želio otkriti i zbog koje tajno izvršavamo naše islamske obaveze i ibadete. To je tajna naše neopisive tuge zbog nasilja nad našom vjerom i pokrštavanja naše djece.

Četrdeset godine, sine moj, mi smo postojani na ovoj muci i patnji koju ni ogromne, najtvrđe stijene ne bi mogle podnijeti. Četrdeset godina čekamo i nadamo se Allahovoj milosti i pomoći i ne očajavamo, jer islam – vjera snage, strpljivosti i džihada -, zabranjuje očajavanje.

To je tajna, sine moj, koju trebaš čuvati. I znaj da je život tvoga oca vezan za tvoj jezik. Tako mi Allaha, ja se ne bojim smrti, niti prezirem susret sa Allahom, već želim da ostanem u životu da bih te podučio tvojoj vjeri i tvom jeziku i da bih te izbavio iz tmina nevjerstva na svjetlo istinskog vjerovanja. A sada, sine, idi na spavanje.”

Nakon toga, kad god bih vidio stubove i balkone Alhambre, ili minareta džamija u Granadi, obuzimalo bi me posebno uzbuđenje, osjećao sam, u tim trenucima, čežnju i tugu, mržnju i ljubav, istovremeno. Znao sam satima, u takvom uzbuđenju, razgledati i obilaziti Alhambru i često bih sebe uhvatio kako joj se obraćam kao živom stvorenju. Govorio sam: ”O Alhambra, o ljubavi izgubljena! Zar si zaboravila svoje graditelje i vlasnike koji su se svojim životima borili za tebe, koji su svoju krv i suze lili zbog tebe. Zar si zaboravila obećanja i njihovu neizmjernu ljubav? Zar si zaboravila vladare koji su u lov išli, koji su obilazili tvoja dvorišta i vrtove, tvoje odaje i dvorane, koji su se odmarali uz tvoje stubove i koji su ti davali ljepotu, sjaj i slavu kakvu si željela? Zar si zavoljela zvona nakon ezana i zar si zadovoljna svećenicima nakon hafiza Kur'ana i imama u džamijama?”

Onda bih se pobojao da me ne čuje neki inkvizitorski špijun, pa bih se brzo vraćao na učenje lekcija iz arapskog jezika koje mi je otac zadao.

Otac me je intenzivno podučavao arapskom jeziku i propisima islama. Naučio me je kako da abdestim i klanjam namaz. Naučio sam dobro arapski jezik, Kur'an i temeljne propise islama. A onda me je otac upoznao sa njegovim rođenim bratom, odnosno mojim amidžom, i nas trojica smo zajedno klanjali namaz i učili Kur'an u našoj kući.

Zločini i surovost inkvizitora prema ostatku Arapa u Španiji pojačavali su se iz dana u dan. Skoro da nije prošao dan a da nismo vidjeli dvadeset ili trideset razapetih muslimana na krstovima, ili živih spaljenih na lomačama. Nije prošao dan a da ne bismo čuli za stotine muslimana koji su mučeni na najsvirepiji način. Inkvizitori su im čupali nokte i tjerali ih da gledaju dok im to rade, prolivali na njih vrelu vodu dok u mukama ne bi ispustili duše, odsijecali su im prste i gurali u usta i bičevali ih dok im se meso ne bi odvojilo od kosti.

Inkvizitorsko mučenje i zlostavljanje dugo je potrajalo, a onda mi je, jednog dana, otac rekao: ”Sine moj, ja osjećam kao da mi se edžel primakao i ja želim da preselim kao šehid od ruku ovih inkvizitorskih zlikovaca, te da se tako spasim i nastanim vječni Džennet. Nemam više želje za dunjalučkim životom, nakon što sam ti otkrio tajnu i izbavio te iz tmina nevjerstva. Ukoliko se to brzo desi, ostavljam te u amanet tvom amidži. Budi mu poslušan u svemu.”

Prolazili su tako dani u strahu i mučenju, a onda je jedne tamne noći došao moj amidža i naredio mi da se spremim i da idem s njim. Rekao mi je da nam je Allah dao izlaz i omogućio da pobjegnemo te noći u Maroko i da tu priliku ne smijemo propustiti.

Upitao sam: ”A moja majka i babo?” On me je ljutito pogledao i stežući mi ruku, rekao: ”Zar ti otac nije naredio da me slušaš?”

Bježali smo tako kroz noć i kada smo napustili Granadu i bili na sigurnom, amidža mi je rekao: ”Strpi se, sinko! Allah, dž.š., je tvojim roditeljima odredio šehidsku smrt i podario im vječnu sreću u Džennetu. Inkvizitori su ih ubili.”

(79)

Related posts:

KAKO NOVAC MIJENJA LJUDE: Pogledajte video, nije potrebna ni jedna riječ objašnjenja… ŠTO PRVO VIDIŠ? JEDAN POGLED NA SLIKU OTKRIVA KOLIKO SI ZLA OSOBA ISKUŠENJE KOJE JE PRATILO MLADIĆA KADA MU JE DOŠLA POKRIVENA DJEVOJKA SAMA U NJEGOVU KUĆU… Zastrašujuće proročanstvo tek rođene bebe iz IRANA šokiralo cijeli svijet! SMRT VAM SVIMA DOLAZI! OTIŠLA JE DOKTORU DA ISPERE UŠI, ONO ŠTO JOJ JE IZAŠLO IZ GLAVE JE ODVRATNO (VIDEO) Imala je savršenu porodicu: Na 12. rođendan njenih bliznakinja život joj je postao pakao! (VIDEO) NEĆETE VJEROVATI KOLIKO GODINA IMA OVA PLAVUŠA SA 11 GODINA U BIJELU KUĆU: Evo kako živi Trampov najmlađi sin TRI SU KĆERI, A JEDNA JE MAMA: Možete li pogoditi koja? HRVATSKI HOTELIJERI U PANICI, OTIMAJU IM RADNIKE NA KOLODVORIMA: “Nemoguće je naći SEZONCA, plaće se kreću oko 2.500 KM, ali…”

Kako je mali Muhammed izbjegao inkvizitorsku giljotinu i postao islamski učenjak