Kako pomoći Draganu Čoviću?!

Piše: Nihad Hebibović

Time što je dopustio da gradonačelnik koji dolazi iz njegove stranke svečanost obnove Partizanskog spomen groblja u Mostaru, nazove pokušajem destabilizacije odnosa, istovremeno bacajući rukavicu u lice šefu Delegacije EU u BiH, koji je događaj ocijenio kao reafirmaciju vrijednosti koje su utkane u temelje EU, kao i odlaskom na najveći neonacisticki skup u Evropi, lider HDZ-a potvrdio je tezu da on više nije lider koji upravlja političkim procesima, nego politički procesi upravljaju njim.

Dragan Čović vjerovatno nije ni slutio, kada je načinio radikalan politički zaokret ka desno, da će danas biti tu gdje jeste, odnosno da će u toj mjeri biti sa onu stranu civilizacijskih vrijednosti, i na strani poraženih ideologija i političkih koncepcija.

Vjerujući da će radikalizacijom svoje generalne političke linije na domaćem političkom terenu sebi priskrbiti određene benefite, da će strana kojoj oponira uvidjevši tu Čovićevu može se slobodno reći ljutnju, popustiti u glavnini njegovih nemogućih političkih zahtjeva, Čović se u tolikoj mjeri radikalizirao, da svaki njegov poziv na dijalog postaje izlišan jer dijaloga sa onim što je poraženo prije više od sedamdeset godina u civiliziranom svijetu, a ne samo u Bosni i Hercegovini naprosto ne može biti. Ne zato što je Dragan Čović tip političara sa kojim nije moguće voditi dijalog, nego što su “vrijednosti” iza kojih stoji davno stavljene ad acta.

Prirodna pozicija lidera jedne političke stranke bilo da je riječ o desnoj ili lijevoj, uglavnom je centristička. Lider stranke je taj koji balansira između krajnosti političkih shvaćanja u okviru svoje organizacije. Do sada se vjerovalo da Dragan Čović uredno kontroliše ekstremistički nastrojene elemente u okviru HDZ-a i HNS-a, da je on taj regulator koji potonje “pušta” u javni prostor kako bi zaoštrio svoju retoriku.

Međutim, radi se o tome da je Dragan Čović, i protivno svojoj volji postao talac svojih nacional-šovinističkih megafona, koji gaje političku tradiciju “bugojanske grupe”. Ne upravlja više Čović ekstremistima nego ekstremisti upravljaju Čovićem. Politički i medijski ekstremisti su danas ti koji određuju Čovićevu generalnu političku liniju. Uporno je pomičući ka krajnjim granicama uljuđenosti, pomakli su je na sami rub na kojem se Čović trenutno nalazi. Tako on još jedino osjeća privid svoje moći, ali njegova je moć tek u tome koliko je spreman da podilazi toj političkoj patologiji.

Žalosno je uopće gledati lidera HDZ-a kako grca u bujici ekstremizma, bujici koju je sam pokrenuo misleći da nad njome ima potpunu kontrolu. Da to nije slučaj, lider HDZ-a bi izignorisao mostarsku svečanost, ali bi isto tako odlučio da ne otiđe na neonacističko okupljanje. Takoreć, imao bi izbora. Uslijed bujice ekstremizma koja ga nosi, i mimo njegove volje, Čović se odlučio za ovo drugo. Nije imao izbora, jer je izbor suzio sam sebi.

Sa druge strane njegov kolega iz sestrinskog HDZ-a, Andrej Plenković nije sam sebi uskratio mogućnost izbora. Plenković za razliku od Čovića nije bio primoran da prisustvuje neonacističkom okupljanju jer Plenković upravlja političkim procesima, i ne dozvoljava da ga tek tako nose i usmjeravaju oni elementi pred kojima bi se u Evropi svakako morao stidjeti. I sam Plenković se, što je javna tajna, stidi Čovića jer je Čović upravo sve ono sa čime se Plenković u svome HDZ-u mora izboriti.

Pitanje je naime da li i bosanskohercegovačkom HDZ-u koji se samo naizgled čini politički monolitan postoji opći konsenzus kada je riječ o ekstremističkom kursu na kojem se lider njihove stranke nalazi, jer postoji dobar dio onih koji svakako znaju da kraj političke karijere Dragana Čovića, istovremeno ne znači i kraj njhove političke karijere. Čović nema saglasnost svoje partije za pronacističku politiku koja nailazi na oduševljenje jednog dijela javnosti i političkih krugova bliskih HDZ-u. Ipak unatoč svemu tome, Čovića ne treba otpisati. Njemu jednostavno treba pomoći, da se oslobodi nevolje koju je sam sebi na pleća natovario.

(Vijesti.ba)

(653)