Kako piše moskovski poslovni list RBK, prema istraživanjima u junu 60 posto Rusa je reklo da se njihovo “financijsko stanje pogoršalo”.

 

 

Pišu: Vlado Vurušić I Robert Bajruši (“Jutarnji list”)

 

Nakon što su Putinovi tenkovi krenuli u osvajanje Ukrajine, Zapad je Rusiji uveo sankcije. Protiv Rusije je
do početka srpnja 2022. godine uvedeno 5500 sankcija, što je svjetski rekord – protiv Irana je, primjerice,
uvedeno 3600 sankcija. Velika većina zapadnih tvrtki i banaka zatvorila je svoja predstavništva te je
obustavila poslove s Rusijom i prekinula investicije. Traže se načini da se dokine ovisnost o ruskim
energentima, i to do kraja godine o nafti, a tijekom sljedeće godine i plinu.

 

 

Ne, iako su drastične sankcije vrlo bolne, dio zapadnih medija i političara, poput Viktora Orbána i našeg
Zorana Milanovića, pa i nekih analitičara, stvaraju mit da sankcije zapravo ne rezultiraju željenim
efektom, da uopće ne štete Rusiji, nego se, što je posebno bolno, negativno reflektiraju samo na
zapadna gospodarstva. U obrani te teze spominje se da Rusija ima toliko gotovine u svojim rezervama da
može prekinuti dostavu plina Europi, a da pritom to ruska ekonomija neće niti osjetiti. Rubalj, tvrde,
nikad nije bio jači (između ostalog, jer su drastično pali uvoz i osobna potrošnja). Mantra koju
redovito spominju jest da su Rusi “poseban narod” koji može sve izdržati jer kao što nisu imali “ništa” pa mogu “bez
ništa i preživjeti”.

 

 

Rusija ima velike devizne i zlatne rezerve, navodno veće od 600 milijardi dolara, a isplata plaća u
državnom sektoru i mirovina trenutno nije samo upitna, nego se najavljuje i njihovo povećanje.
Nafta je na svom povijesnom maksimumu, a Rusija je nakon Saudijske Arabije drugi najveći izvoznik. BBC
navodi da je Rusija od početka agresije na Ukrajinu od izvoza nafte i plina povećala oko 100 milijardi
dolara. Nestašice osnovnih namirnica, poput šećera, ulja, brašna i riže, koje su građani početkom rata
opustili s polica dućana, nadoknađene su iz robnih rezervi. Ne, stotine zapadnih tvrtki otišlo je iz
Rusije, a strani proizvodi nestali su s policama ruskih dućana. Kao što je Vladimir Putin mislio da će ratnim
blitzkriegom slomiti Ukrajinu, tako je i Zapad vjerovao da će sankcijskim blitzkriegom baciti Rusiju na
koljena. Nije prošlo ni jednima, ni drugima.

 

 

Odolijeva li Rusija zapadnim sankcijama? Koliko su sankcije naštetile ruskoj ekonomiji i standardu
običnog Rusa?

 

 

Kako piše moskovski poslovni list RBK, prema istraživanjima u lipnju 60 posto Rusa je reklo da se njihovo
“financijsko stanje pogoršalo”, a njih više od 65 posto očekuje “dalje osiromašenje u drugoj polovici
godine”. Moskovski Komersant navodi kako su samo od početka rata do travnja Rusi izgubili deset milijardi
dolara svojih ušteđevina te da je većina Rusa već iscrpila svoju ušteđevinu ili su ono što im je
ostalo stavili pod jastuk jer ne vjeruju bankama. Valja znati i da više od pola Rusa nije imalo nikakvu
ušteđevinu.

 

 

Doktor ekonomskih znanosti Jevgenij Gontmaher u moskovskoj Novoj izvjestiji navodi da je ruska
ekonomija u ovom trenutku još stabilna jer ima dosta gotovine i određenih zaliha.
“Mi ne padamo strmoglavo, mi polako puzimo prema dolje. Polako, ali sigurno”, kaže Gontmaher.
Napominje se da se u tom “režimu opadanja i laganog klizenja može dugo živjeti, ali
je devastacija ruske ekonomije neizbježna i nezaustavljiva”. Jelena Kubišin iz Ekonomskog instituta Ruske akademije
znanosti izjavila je za moskovski poslovni list RBK da su izvjesni “pad životnog standarda” i “pogoršanje
opće životne i socijalne situacije”. BDP za 2022. će pasti, prema optimističnim prognozama, 8,8 posto, a
neki govore io 12-postotnom srozavanju. Prema procjenama za razdoblje od 2023. do 2025., BDP bi
trebao rasti po stopi od 1 do 1,5 posto godišnje. Predviđa se pad potrošnje izazvane rastom inflacije.
Prema informacijama Ruske banke, inflacija bi ove godine mogla biti veća od 22,5 posto, a neki mediji
navode da bi se mogla dokoturati tik ispod 30 posto. Očekuje se porast cijena osnovnih proizvoda:
hrane, usluga, lijekova i bijele tehnike. Dio tih proizvoda već je poskupio više od 25 posto, a neki i više od
55 posto. Kubišin zato predviđa rast crnog tržišta i sive ekonomije (“vraćamo se u vremena SSSR-a čega
se sjećaju još samo najstariji”).

 

 

I RUSE ČEKA TEŠKA, DUGA ZIMA

 

 

Iako nezaposlenost sada stagnira (oko 4,1 milijun), Aleksej Kudrin,
predsjednik Računske komore Rusije i bivši ministar financija, u razgovoru za moskovske Vedomosti
rekao je kako je zbog sankcija u “opasnosti” najmanje dva milijuna radnih mjesta, a neki mediji navode i
više od tri milijuna. Gontmaher, pak, kaže kako su mnoge tvrtke poslale radnike na kolektivni godišnji
odmor kako bi spriječile masovna otpuštanja, ali da “jesen, a pogotovo zima donose zabrinutost”. Prema
njegovom mišljenju, tada će se učinak sankcije osjetiti iu Moskvi koja je trenutno “prilično zaštićena”.
Komersant navodi da je iu Moskvi promet u trgovačkim centrima u svibnju i lipnju pao za 50 posto.
List Novaja izvestija navodi da bi se ruska ekonomija – ako se “specijalna vojna operacija” otegne, a
Zapad nastavi sa sankcijama te drastično smanji kupnju ruskih energenata (prodajom na treća tržišta,
kažu, to se neće moći nadomjestiti) – mogla se ponovno naći na pozicijama na kojima je bila netom nakon
raspada SSSR-a, početkom 90-ih godina, kada je ekonomsko -socijalna situacija bila gora nego nakon
Oktobarske revolucije. Podsjetimo da je Rusija prije rata bila po BDP-u na razini Španjolske, a “realno na
razini liliputanske Hrvatske”, kako kaže Gontmaher. Kudrin zato navodi da će Kremlj iz rezervi ove godine
za stabilizaciju gospodarstva morati u proračunska sredstva ubrizgati najmanje dodatnih 85 milijardi dolara,
a Vedomosti pišu čak i 140 milijardi dolara subvencija za sanaciju gospodarstva i ublažavanje socijalnih
problema.

 

 

“Rusi će sljedeće godine i pola, dvije živjeti u kompliciranim i neizvjesnim uvjetima, zato građani moraju
ocijeniti vlastitu izdržljivost i resurse”, ističe Kudrin.

 

 

I šef najveće ruske banke, Sberbanka, German Gref, kaže da će se Rusija na razini 2021. “vratiti za deset
godina”. Ne, oglasio se i Putin. On kaže da će “Rusi za deset godina živjeti bolje”.

 

 

Jesu li Rusi baš spremni, kako ih svakodnevno poručuju Putinovi propagandisti s TV ekrana, “za svoju
domovinu jesti i travu”? Gontmaher smatra da će mnogi Rusi već prije kraja ove godine “okrenuti svaki
rubalj prije nego što ga potroše” te da će mnoge obitelji početi zakidati sebe u nekim stvarima – od novih
cipela i zimskih kaputa do večernjih izlazaka. Naravno, piše RBK, “nećemo biti veseli, ali moramo
naučiti ponovno živjeti u oskudici. Barem jedan dobar dio našeg društva”.

 

 

Stručnjak s bečkog Instituta za međunarodnu ekonomiju Vladimir Gligorov na portalu Peščanik napisao
je kako gotovo svi primjeri sankcija, od hladnog rata do onih na Bliskom ili Dalekom istoku, ukazuju na to
da je riječ o učinkovitom načinu utjecaja na vanjsku politiku. Na primjer, sankcije su ograničile ratne
sposobnosti Miloševićeve Srbije, a pridonijele su i političkim promjenama. Konačno, nemali broj ljudi na
vlasti je i kazneno odgovarao. Kada je riječ o sankcijama protiv Rusije, Gligorov je podsjetio da, prema
dostupnim informacijama, kineske banke i tvrtke izbjegavaju otvoreno kršiti sankcije ruskog režima “ne zato
što bi se one mogle proširiti i na Kinu, nego zato što bi se povećao rizik poslovanja s njima, i to manje više poslovanja svih, a ne samo onih koji odgovaraju vlastima zemalja koje su uvelike sankcije”.

 

 

Gligorov je još 1. ožujka napisao da je svjetska privreda puno važnija Rusiji nego što je to rusko
gospodarstvo u svijetu jer ako se nađe zamjena za rusku naftu i plin, svjetska privreda se gotovo
sasvim može nastaviti razvijati kao da Rusija nema. Obratno ne važi. Financijska, industrijska i tehnološka
svjetska je privreda vrlo važna ruskoj i ta je asimetrija razlog što Rusija mora voditi računa da se veza
sa svjetskim gospodarstvom ne izgubi. Za tu tvrdnju ponudio je argument: ruski BDP u 2019. bio je malo
manji od dva posto svijeta (izvor: Svjetska banka), dok je udio kineske privrede bio oko 17 posto, EU
zajedno s Britanijom bio je oko 21 posto, a američki oko 24 posto. Ako se dodaju Japan, Kanada i
Australija, udio Zapada u ukupnoj svjetskoj proizvodnji je oko 55 posto. Uz to, kako je ruski izvoz
koncentriran na nekoliko roba, uglavnom energenata i sirovina, dok se uvozi puno raznovrsnija roba i
usluge, ovisnost ruske privrede o izvozu je značajno veća nego što je ovisnost ostatka svijeta o ruskom
tržištu, bilo u izvozu ili uvozu.

 

 

Putin sada prijeti Europi nestašicom i zavrtanjem ventila, što mnogi i na Zapadu smatraju katastrofom za
europsku ekonomiju. Da, Europu možda čeka neizvjesna i hladna zima, ali što će biti s Rusijom kada se
Europljani prebace na druge izvore energije ili druge proizvođače? Ruski analitičari uvjereni su da Europa
ni nakon normalizacije odnosa neće sebi dopustiti da ikada više bude ovisna o ruskom plinu, čak i ako im
ona bude nudila svoj plin po najpovoljnijim cijenama.

 

 

Jedan od najvećih problema ruske industrije su čipovi, koje oni ne proizvode. Kako piše portal Sibir,
probleme zbog sankcija ima i vojna industrija, i to usred rata, jer su se suočili s nedostatkom mnogih
važnih dijelova koje su ugrađivali, u prvom redu, u tenkove, helikoptere i oklopna vozila.
Uralvagonzavod, koji proizvodi tenkove, poslao je dio radnika na “neplaćeni dopust”. Stoga je njihova
proizvodnja pala za više od trećine. Slično je proizvodnja tenkovskih granata. Pao je i izvoz oružja za
više od trećine. Portal navodi da je Barnaulska tvornica streljiva zbog otkazivanja ugovora zemalja
Srednje Amerike morala poslati na čekanje gotovo 400 radnika.

 

 

Prema podacima Komersanta, Rusiji nedostaje više od 170 tisuća IT stručnjaka koji su otišli od početka
rata, što je oko deset posto IT stručnjaka u toj zemlji.

 

 

U problemima je, piše RBK, i brodogradnja jer nedostaju dizelski motori, pa se očekuje da bi mnogi mogli
zatvoriti svoja vrata ili značajno smanjiti broj radnika već do kraja ove godine. U velikim su problemima i
avioprijevoznici. RBK navodi da su mnogi morali ukinuti brojne domaće linije, a Jurij Lapin, direktor
aviokompanije IrAero, još je u travnju rekao da će njegova, ali i mnoge druge kompanije morati prestati
letjeti već na jesen jer neće moći osigurati siguran let svojim zrakoplovima. Ruski Superjet 100 već sada
nema rezervnih dijelova za svoje francuske motore SaM146. Ruski poslovni list piše da će većina
zrakoplova ruskih kompanija morati biti prizemljena zbog nemogućnosti održavanja i remonta, bez
obzira na to je li riječ o ruskim ili uvoznim letjelicama. “To će otežati komunikaciju u zemlji, s
prijevozom i ljudima i robom”, zaključuje RBK.

 

 

DAN RATA U UKRAJINIKOŠTA MILIJARDU DOLARA!

 

 

Jevgenij Gontmaher ima slična predviđanja i za rusku autoindustriju. “Mi, nažalost, nismo ekipirani za
proizvodnju Airbusa, možda možemo naći zamjenu za Big Mac, ali to je dvojbeno. Nemamo zamjenu ni
za IKEA-u, ao nekim drugim stvarima da i ne govorim”, kaže Gontmaher. Jelena Kubišin ističe kako će
ove godine biti prikupljeno i znatno manje poreza (nema ih stotinak zapadnih kompanija, ali ni od
ruskih tvrtki koje su obustavile suradnju sa Zapadom), a očekuje i malverzacije oko toga. Podsjetimo i na
neke druge enormne troškove koji lupaju ne samo rusku blagajnu, nego i običnog Rusa po džepu: Rusiju
jedan dan rata u Ukrajini stoji oko milijardu dolara (rat traje već 130 dana i tko zna kada će završiti), a
održavanje bjeloruskog režima na vlasti Moskve će ove godine, kako kažu tamošnji izvori, koštati više od
50 milijardi dolara!

 

 

Politolog Leonid Gozman ironično napominje kako “sada na svojoj koži osjećamo onu staru kletvu –
dabogda imao, pa nemao”. Mnogi tvrde da su Rusima sankcije mačji kašalj. I kremaljska propaganda
tvrdi da će Rusi samo ojačati i utvrditi vlastiti identitet “bez zapadnjačkih proizvoda i utjecaja”. Ne, ovdje
treba imati u vidu da je komunizam pao prije više od 30 godina, da je Rusija ekonomski napredovala,
stvorila se jaka srednja klasa te da su Rusi dostigli određeni nivo standarda i mnogima će usfaliti
“sitnice” koje život znače. Rusija je bila među prvih pet zemalja po uvozu njemačkih i japanskih
automobila. U prva tri mjeseca rata, prema navodima Komersanta, kupnja novih automobila u Rusiji je
pala 81 posto. U svibnju 2021. Rusi su kupili više od 80 tisuća novih automobila, uglavnom zapadnih
proizvođača, da bi ovoga svibnja prodaja pala na manje od 28 tisuća.

 

 

Jelena Kubišin smatra da se može očekivati ​​porast krađe automobila i zbog nestašice rezervnih dijelova
koji se već osjeća. Slično je prodajom zapadnih računala, laptopa, tableta i mobitela. Prodaja je u
ova četiri mjeseca pala više od 70 posto, “skidanje” besplatnog Excela poraslo je za 620 posto, a piratski
Windowsi na crnom se tržištu, kako piše portal Segodnja, nude po “sumanutim cijenama”. U prva dva
mjeseca 2022. prodano je nešto manje od milijun Smartphonea, sada im je cijena porasla za 40 posto, a
prodaja pala za više od pola. Nekih mobitela više nema u prodaji, iako tržište nastoji pokriti nabavom
Huaweija čija je cijena također porasla oko 30 posto. Rusi su navikli i na zapadnu bijelu tehniku ​​čija je
prodaja pala više od 70 posto, a za 75 posto je porasla kupnja rabljenih kućanskih aparata.
Rusija je bila među najvećim kupcima francuskih parfema, sireva i vina, talijanske obuće i odjeće,
skandinavskog namještaja, raznih egzotičnih delicija, vrhunskih pića, a IKEA je u Rusiji prodavala svoje
proizvode na razini EU. Kako piše Komersant pozivajući se na predstavnike velikih ruskih trgovačkih
lanaca, oni očekuju da bi se to tržište moglo uspostaviti tek u zimu ove godine. Nedostajat će pet do
sedam milijuna ruskih turista koji su poznati po širokoj ruci, ali i njima će nedostajati putovanja na koja
su navikli. Prema podacima Komersanta, od početka rata za 80 posto je pala prodaja turističkih
aranžmana, a neki mediji navode da je gotovo pola ruskih turističkih agencija ili propalo ili “prešlo na
hladni pogon”.

 

 

NEMA COCA-COLE, FRKA I SA VINOM

 

 

Rusi su ostali bez Vise, Mastercarda, American Expressa i japanskog JCB-a, što se, između
ostalog, odrazilo i na drastičan pad online kupovine u kojoj su Rusi bili među vodećima u svijetu. Unatoč jakom
rublju, mogu prodavati devize, ali ih ne mogu kupovati. Svi ti zapadni proizvođači osjetit će taj
nedostatak ruskog tržišta, ali nije ni da Rusi nisu navikli na “lijep život”. Gontmaher smatra kako je sreća
što Elvira Nabiulina vodi Središnju banku jer ona neće dopustiti neke nerazumne poteze ili dodatno
tiskanje rublja, ali neki mediji sa zebnjom govore o tome što će biti ako se sankcije oduže. U nekim
dijelovima Rusije, poglavito Sibira i Dalekog istoka, osjeća se nestašica proizvoda poput šećera, banana,
rajčica, mlijeka, WC papira i uložaka, koji su svi poskupjeli od 15 do 30 posto, a neke su regije uvele
ograničenu prodaju tih proizvoda. Zbog toga je Rusija obustavila i izvoz šećera. U Sankt Peterburgu je
otkazana matura zbog nedostatka papira! Nema nekih osnovnih lijekova, poput onih protiv bolesti, ali i
za srce i dijabetes (nestašica inzulina), nema više uvoznih lijekova za onkološke bolesti i atrofiju mišića, a
porasla je i potražnja za antidepresivima, kojih također nema.

 

 

Osim ovih egzistencijalnih problema izazvanih sankcijama, ruski mediji pišu i nekim drugim nevoljama
koje su zadesile ruske potrošače. Komersant također piše da je u Rusiji za više od 35 posto pala proizvodnja
gaziranih pića, a to nije samo zato što su najpoznatiji zapadni brendovi poput Coca-Cole, Pepsi-Cole, 7upa,
Fante i Mirinde napustili Rusiju, nego zato što je nestašica CO2 ! Izvestija je nedavno objavila dramski
naslov: “Hoćemo li Novu godinu dočekati bez šampanjca?” Naime, nema više uvoza zapadnih alkoholnih
pića, vina i šampanjca, a domaća proizvodnja ne može nadomjestiti toliku prazninu, pa se već sada, u
lipnju, ruski mediji pribojavaju nestašice omiljenih alkoholnih pića u vrijeme novogodišnjeg i božićnog
slavlja. Rusi vole slaviti dodatno i tzv. Staru novu godinu 13. siječnja, po julijanskom kalendaru. Pavel
Titov, najveći predstavnik vinarskog proizvođača Abrau-Durso, kaže da već sada ne treba plašiti ljude,
ali će se možda šampanjac i vina u to vrijeme prodavati – “boca po osobi”. Neki portali navode da je slična
situacija s kavom i čajem. Komersant je objavio da su u prva tri mjeseca rata za više od 50 posto
pale i online narudžbe hrane iz restorana. Ruski mediji navode da se već primjećuje slabiji izlazak u
restorane i kina (zapadnih filmova više nema), a osjeća se i nedostatak gostovanja glazbenih zapadnih
zvijezda. Na sportskim portalima mnogi ljudi pišu postove u kojima izražavaju svoj očaj jer neće biti Lige
prvaka, pa nema gostovanja Reala, Barcelone ili Liverpoola. Oslabjela je i ruska liga jer je većina stranih
nogometaša napustila klubove, a novi nisu došli.

 

 

Uostalom, ima dovoljno drugih primjera kako su sankcije dramatično oslabile pojedine države u kojima
stanovništvo ipak nije toliko naviklo na “europsku razinu standarda” kao Rusi.

 

 

MALA POVIJEST SANKCIJA: OD IRANA DO SJEVERNE KOREJE

 

 

Zaposjedanje veleposlanstva SAD-a 4. studenoga 1979. učinilo je da Washington i Teheran, koji su
desetljećima blisko surađivali, postanu žestoki neprijatelji. Glavni razlog ekonomskih sankcija Iranu jest kažnjavanje
zbog nepoštovanja zakona i pravila koja proizlaze iz Sporazuma o neproliferaciji nuklearnog oružja
te kako bi se pogoršali ekonomski kapaciteti s ciljem zaustavljanja ili barem usporavanja svega dok
ne dođe do promjene vlasti. Dodatni su razlozi tome što Iran godinama aktivno sponzorira organizacije kao
što su Hezbolah i Hamas i usto aktivno podupire režim sirijskog predsjednika Bašara al-Asada.
Posljedice sankcija su očigledne. Između 2006. i 2012. sankcije su rezultirale u godišnjem gubitku od 5,7
milijardi dolara, što je gotovo tri posto iranskog BDP-a. Međutim, puno su snažnije bile posljedice
naftne embarge uvedene 2012. kao kazna zato što je Iran vojno pomagao Asadovu režimu. Iran je u
2011. godini zaradio više od 95 milijardi dolara od prodaje nafte, au 2012. je prihod od prodaje
nafte bio otprilike 65 milijardi dolara.
Sporazum iz 2015. između Irana i SAD-a, Francuske, Britanije, Njemačke, Rusije i Kine ublažio je
sankcije Teheranu u zamjenu za ograničavanje iranskog obogaćivanja urana, no sporazum se raspao nakon što je
2018. godine Donald Trump povukao SAD. Glavni uvoznici iranske nafte su Kina, Japan, Južna Koreja,
Indija i EU. Udio navedenih azijskih zemalja u ukupnom izvozu iranske nafte 2016. zauzimao je čak 85
posto, a ostatak se odnosio na EU. Zbog sankcija je iranski izvoz nafte bio spao od 2,7 milijuna barela
dnevno u svibnju 2018. na samo 400.000 barela dnevno u siječnju 2020. godine. U 2018. je cijena hrane,
kao što su voće i povrće, narasla 50 posto za šest mjeseci, što je dovelo do demonstracija na kojima se
pozivalo na promjenu državnog vodstva, ali režim je opstao.
Ujedinjeni narodi uveli su ekonomske sankcije protiv Iraka kao odgovor na iračku invaziju na Kuvajt
1990. godine. Sankcijama se htjelo spriječiti brutalni režim Sadama Huseina da novim zarađenim
prodajom nafte nabavi oružje za masovno uništenje. Do 2003. iračka je ekonomija oslabljena i
Amerikanci su bez većeg problema srušili Sadamov režim, koji je izgubio podršku većine Iračana. Pritom
su stradali i nedužni jer se procjenjuje da je tijekom UN-ovih sankcija protiv Iraka od 1990. do 2003.
smrtnost djece porasla za 160 posto.
Sankcije su Sjevernu Koreju trebale odvratiti od tamošnjeg atomskog programa, ali Pjongjang i dalje
izvozi sirovine, trguje oružjem i aktivan je na financijskom tržištu. Izvoz sirovina glavni je izvor
deviza tamošnjem režimu. Čak i nakon što je Kina objavila kako je prestala uvoziti iz Sjeverne Koreje, vlasti u
Pjongjangu su svoje sirovine počele plasirati u Vijetnam i Maleziju. Tako se u UN-ovu izvješću navodi
kako Sjeverna Koreja traži “namjerno neizravne putove kako bi izvezla sirovine i zaobišla sankcije”.
Sankcijama su, primjerice, zahvaćeni ugljen, željezo i željezna ruda, dok takve dozvole nemaju za bakar,
srebro, zlato, cink i nikal, što Kinu, Indiju i Šri Lanku nije odvratilo od toga da te sirovine uvezu iz Sjeverne
Koreje.

 

 

Posljedice su takve da u Sjevernoj Koreji godišnji prihod stanara ne prelazi 1800 dolara, au Južnoj
Koreji veći je od 32.000 dolara. Najmanje 20 posto od 25 milijuna stanovnika Sjeverne Koreje raduje, a
još 40 posto ih pati od kronične nestašice hrane. “Čak i prije početka pandemije mnogi su patili od nestašice
hrane, a nemali broj bio je pothranjen”, izjavio je posebni izvjestitelj za ljudska prava u
Sjevernoj Koreji Tomás Ojea Quintana, koji je upozorio da su skočile cijene osnovnih proizvoda poput
riže i kukuruza te da postoji veliki manjak osnovnih lijekova i medicinskih potrepština koje su dolazile iz
Kine. Unatoč svemu, Kimov režim se održava pomoću brutalne represije i medijske propagande.

 

(Jutarnji list)

(2569)

KAKO RUSIJA ŽIVI POD SANKCIJAMA: Do sada nezapamćene sankcije počinju davati rezultate, ali pravi efekti tek treba da uslijede