Piše: Jasmin DURAKOVIĆ

U Novu ‘93. ušli smo u mraku, bez struje, vode i hrane.  I bez velike nade da će opsada Sarajeva brzo okončati. Grad je bio porušen i popaljen od granata, ljudi izbezumljeni od gelera koji su odnosili živote i ostavljali ljude bez dijelova tijela.

Višemjesečna opsada počela je da nagriza i samousuštinu grada, onakvog kakvog smo dotada poznavali. Početni ratni optimizam i vjera u pobjedu topili su se iz dana u dan.

U Armiji RBiH počeli su se događati čudni procesi. Dešvala se birokratizacija iznutra, ali i organizirano ideloško djelovanje u kojem se nametala nova vrijednost kao temelj svega  – vjera u Allaha i islam. Analitičari su i to tada i sada zvali „islamizacija Armije RBiH“.

Bio sam u Filmskom arhivu Oružanih snaga pri Glavnom štabu i mogao sam to da vidim iznutra. Više se nije vjerovalo Hrvatima i Srbima, nespornim patriotama poput Stjepana Šibera i Ivana Slavičeka, ali i onim Bošnjacima kojima Allah nije bio jedina mjera svih stvari u životu. Bilo je to discipliniranje uma koje su sprovodili bivši obavještajci poput Fikreta Muslimovića, dio vjerskih službenika IZ BiH, ali i visoki kadrovi SDA. Zapravo, bilo je to sve za račun SDA, kojoj je trebalo osigurati političku poziciju „temelja BiH“ u tadašnjem političkom životu zemlje, ali i za budućnost.

Istini za volju, „islamizaciji Armije RBiH“ odgovarali su i društveni, politički i vojni procesi koji su se spontano odvijali na terenu. Bošnjačke (muslimanske mase) su se po prvi put, nakon odlaska Osmanlija 1878. godine, osjećale u sada međunarodnoj priznatoj BiH kao „svoji na svom“ i konačno su slobodno mogli iskazivati svoja (jaka) vjerska osjećanja. I brojni intelektualci su podržavali ovaj proces, vežući identitet čitavog naroda isključivo uz vjerski identitet.

Sama ratna situacija u BiH osnaživala je također ove procese. Ostavljeni od svih, već stradali u istočnoj i sjevernoj Bosni, Krajini, Sarajevu i drugim mjestima BiH, okruženi vojnim neprijateljima sa svih strana i pod embagrom UN-a za nabavku oružja potrebnog za odbranu, Bošnjaci i nisu imali nekog velikog izbora. Religija u takvim ekstremnim situacijama uvijek je važna.

Postojao je i jak otpor „islamizaciji Armije RBiH“, kako u samoj vojsci, tako i unutar intelektualnih i političkih krugova odraslih na drugačijim ideološkim vrijednostima; te su obično zvali „komunjarama“, pa čak i „petom kolonom“ u opsjednutom gradu.  Taj opozcioni politički blok bio je okupljen oko SDP-a Nijaza Durakovića, ali unutar atomiziranog građanskog Sarajeva.

Bio sam frustiran u takvom armijskom okruženju, pa sam  u martu ‘93. zatražio svoje razrješnje iz Filmskog ahriva Oružanih snaga, koji je djelovao pri Upravi za moral i informisanje Glavnog štaba. Dali su mi to bez velike priče, dok mi je potvrdu o angažmanu u Armiji RBiH, od početka rata u Sarajevu do ovoga perioda, izdao Rasim Mekić, glavni „personalac“ u štabu. Odveo me u zgradu kod sarajevskog suda i rekao:

–  Trebat će ti jednog dana ova potvrda.

Bio je vrhunski profesionalac i znao je da i u vojsci ostaje samo ono što zapisano.

Nakon odlaska iz Armije, pisao sam, kao komentator, za tadašnje „Večernje novine“, ali bio i angažiran u „Preporodu“, nacionalnom bošnjačkom kulturnom društvu.

Komentari u „Večernjim novinama“ morali su biti kratki (45 redova) i efketni. Po prvi put sam, nakon rada u sedmičnim novinama i periodičnim časopisima, počeo da radim za dnevni list. Bilo je to izuzetno iskustvo,  jer vas natjera da, kao novinar, mislite na stvari oko sebe u „real vremenu“, iz minute u minutu.

Negdje u ljeto ‘93. dogodio mi se jedan medijski incident kakav dotad nisam imao u svojoj novinarskoj karijeri. Podivljali komadant 10. brdske brigade Prvog korpusa Mušan Topalović Caco hvatao  je po ulicama Sarajeva ljude i odvodio ih na kopanje po brdima iznad Bistrika. Najčešće su to bili sarajevski Srbi i Hrvati, ali i ne samo oni. Naročito je imao pik na muzičare, ali i umjetnike koji su ostali u gradu. Epilog ovih akcija bili su i njegovi ratni zločini na Kazanima iznad Sarajeva.

Jednog dana njegovi ljudi upali su u Kamerni teatar 55 i odveli na kopanje poznatog glumca Zorana Bečića.

Napisao sam komentar povodom ovoga događaja i u njemu kritizirao vojni i politički vrh zbog nesankcioniranja Cacinog krajnje opasnog djelovanja. Urednica izdanja, ali i direktor Sejo Demirović pročitali su komentar, i uz jednu mali intervenciju, odobrili ga za štampanje.

Dok se novina „prelamala“, ostao sam u redakciji sa kolegama. Iznenada se začuo žamor u drugom dijelu redakcije, tamo gdje su redaktori i lektori sređivali tekst.

– Evo, Duraković napisao kako je Caco šintor.

Bilo je to tačno, tekst se završavao rečenicom: „Strah i miris fašizma se širi sarajevskim ulicama, šintora je sve više“.

Zbog te rečenice izbila je prava pobuna u redakciji. Većina novinara i tehničko osoblje bila je kategorički protiv toga da se ovaj tekst objavi. I nije izašao. Strah od Cace i njegovog mogućeg upada u redakciju bio je jači od novinarskog prava na slobodno izražavanje. U suštini, bio je to neki oblik (ne)opravdanog straha u nesigurnom vremenu rata, vremenu u kojem nema garancija da će se sutra dočekati novi dan.

Ali je zato u „Preporodu“, uprkos takvom ratnom okruženju, vladao duh slobode. Bilo je to zato što su ga vodila dvojica slobodno-mislećih intelektualaca  Enes Duraković i Alija Isaković. Okupljali su oko sebe ljude širokog spektra, od tradicionalista i uglednih profesora stare garde (Rizvić, Purivatra, Imamović i drugi) do mladog svijeta iz oblasti kulture i umjetnosti. Tako sam  i ja postao član odbora centrale “Preporoda”.

Enes Duraković mi nije bio u nikakvom blisku rodu, iako smo znali da vodimo istu lozu iz Herceg Novog, a kasnije Hercegovine. Bio je profesor književnosti i čitav svoj život posvetio je afirmaciji bosanske ali i bošnjačke (čitaj – muslimanske) književnosti. Uzori su mu bili Midhat Begić i Kasim Prohić, dva velika imena ovdašnje književno-teorijske, ali i filozofske misli uopće.

Tih ratnih dana Duraković i Isaković bili su puni entuzijazma; pokretali su niz velikih i značajnih edicija iz oblasti književnosti, ali i drugih oblasti kulturološke i društvene misli značajne za BiH. Objavljuje se „Rječnik karakeristične leksike u bosanskom jeziku“, započinje realizacija kapitanog djela „Bošnjačka književnost u 100 knjiga“, kao i niz drugih djela i projekata koji će svoju realizaciju doživjeti u narednim godinama, čak decenijama kasnije. U to vrijeme i ja sam ušao u pisanje historije – hronike bh. kinematografije i proučavanje opusa značajnih filmskih autora u BiH.

Ušli smo tako u ljeto ‘93., vjerovatno je to bio najteži period opsade Sarajeva. Po bosanskim ratištima rasplamsao se novi sukob – onaj između Armije RBiH i HVO-a. Time je bosanska armija ušla u rat sa dva neprijatelja. Na Igmanu su izgubljene linije Armije RBiH i postojala je ozbiljna prijetnja da Sarajevo bude dubinski otkinuto od ostatka Bosne. Vođene su velike bitke na Žuči, odakle se srpska vojska pokušavala spustiti u grad.

U samo gradu vladali su glad i neimaština, dok su prizori stradanja civila postali naša svakodnevnica.   Bilo je sve više i unutrašnjih poitičko-vojnih sukoba, najžešći je bio onaj između Sefera Halilovića i Rusmira Mahmutćehajića sa SDA, Alijom Izebegovićem i Hasanom Čengićem. Širilo se i bezvlašće po nekim dijelovima grada, naročito u Starom Gradu, gdje su komadanti bili Caco i Ramiz Delalić.

Malo je poznato kako je tada u vojnom političkom vrhu razmatrana i opcija, ukoliko srpska vojska uđe u grad, o uslovima predaje grada i spašavanja stanovništva. Za ovo sam u to vrijeme saznao preko Alije Isakovića. Do ovoga scenarija, srećom, nikad nije došlo.

Tog ljeta, nakon propasti Vance-Owenog plana, stigla je nova ponuda međunarodne zajednice kao rješenje za mir u BiH – Owen-Stoltenbergov plan, koji je predviđao unutrašnju konfederalnu podjelu BiH na tri nacionalne republike.

Već umoran od nekoliko neuspješnih mirovnih pregovora, Alija Izetbegović traži podršku intelektualaca okupljenih oko „Preporoda“.

Rađa se ideja o organiziranju Bošnjačkog sabora – kao mjesta na kojem će sveukupna pamet bošnjačkog naroda odlučivati sama o svome putu, ali i putu BiH za budućnost.

U narednom nastavku: Sve o Bošnjačkom saboru i njegovim javnim i tajnim odlukama.

(DEPO Portal/ak)

(1244)

Related posts:

IN MEMORIAM: Suada Dilberović – Olga Sučić (1992-2016) Pogled preko Drine na Tuzlansku kapiju: Zašto Srbija čuva masovnog ubicu?! SULTAN ANTONIO ERDOGAN: “Allahimanet, drago Sarajevo“! Srebreničanin koji je zadužio Evropu: Znate li ko je bio Selman Selmanagić? A danas o njemu šute… AUTORSKI TEKST VILDANE SELIMBEGOVIĆ: “Enver Zornić, SDP-ov Caco” VASKOVIĆ UDARA NAJŽEŠĆE DO SAD: „Vrećo mora biti uklonjen iz pravosuđa: vlasti Francuske potvrdile da je lažirao u sudu u Gradišci; Milan Tegeltija čini sve da ga… ŠTA SE ONO NA BAŠČARŠIJI SJAJI, STANIVUKOVIĆEVA KOKARDA NA GLAVI: Četnik sam, al’ najlepši! Zapis iz tužnog Sarajeva 9. juna 1992.: Moj Muhamede, Fehim i Mirza su poginuli, prestao sam disati! Nećete vjerovati šta su uradili članovi grupe ‘Pravda za Davida’ nakon završetka skupa: OVO NIJE MOGUĆE! MONSTRUOZNO: Ovaj čovjek ponovno traži da se Peteru Handkeu podigne SPOMENIK U

Ko je ‘islamizirao’ Armiju RBiH, dok je Caco bio ‘šintor’ po sarajevskim ulicama?!