Ko, kada i kako može ograničiti slobodu vjere?

Želimo graditi društvo u kojem se iskazivanje vjerske pripadnosti nekoga ne treba doživljavati kao opasnost za vjerska osjećanja drugih.

Trakavica o zaključku Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine o zabrani “nošenja vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama Bosne i Hercegovine od strane uposlenih i stranaka” će se očito nastaviti. Postalo je to jasno nakon što je u srijedu VSTV ponovo razmatrao zaključak koji je izazvao burne reakcije u bh. javnosti i zaključilo da ga neće mijenjati.

Očito je da će problem samo produbljivati i da će vjerovatno dobiti sudske i političke epiloge na nekim višim instancama. Sada je već očito i da su sami zagovornici odluke, iako tvrde da samo provode važeće zakone, ušli kao i oni koji su zakone ranije donijeli na vrlo klizav teren.

Iz istupa predsjednika VSTV-a i nekih članova je očito da ni oni sami ne znaju šta predstavlja vjersko obilježje, a šta ne. Evo jedan jednostavan zadatak za razmišljanje: da li implementacija zaključka VSTV-a znači da se od sada nošenje crne odjeće na duži vremenski period, zbog smrti bliskog člana porodice, treba smatrati religijskim, te da li će se zabrana odnositi i na takav vid odijevanja, s obzirom da i ovakav način oblačenja ima uporište u religiji?

Takvih nelogičnosti i nedosljednosti je napretek, samo je stvar koliko se daleko želi ići.

Ograničiti vjerske slobode

Dok ne doznamo šta je to vjersko obilježje, a šta ne, ostaje nam glavni argument zagovornika zaključka prema kojem država u određenim situacijama ima pravo ograničiti neke oblike vjerske slobode. Tačno. Međutim, sloboda javnog ispovijedanja vjere može se ograničiti samo radi postizanja legitimnog cilja, što je pojašnjeno Članom 9. Evropske konvencije o ljudskim pravima, i to samo u skladu sa zakonom i mjerama koje su proporcionalne legitimnom cilju koji se želi postići. Taj član Evropske konvencije kaže: “Sloboda manifestiranja svoje vjere ili svojih uvjerenja će podlijegati samo onim ograničenjima predviđenim zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu javne sigurnosti, zaštite javnog poretka, zdravlja ili morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.”

Možda u duhu konstruktivne rasprave o ovom pitanju koja tek treba početi u bh. društvu ne bi bilo zgoreg proći kroz svaki od ovih opravdanih razloga i zapitati se da li se zaključak VSTV-a o zabrani “nošenja vjerskih obilježja”, pod čim oni podrazumijevaju i hidžab, može podvesti pod bilo koji od njih.

Glavna svrha klauzule o “javnoj sigurnosti, prema mišljenju eksperta iz ove oblasti Manfreda Nowaka i Tanje Vospernik, jeste da dozvoli ograničenja javnog iskazivanje religije (religijskog okupljanja, procesija, pogrebnih ceremonija…) ako se javi konkretna opasnost koja prijeti sigurnosti osoba (njihovom životu, integritetu ili zdravlju) ili imovine.

Javni poredak

Ograničenje radi zaštite javnog poretka može biti samo da bi se izbjeglo narušavanje reda u užem smislu riječi. “Javni poredak” treba usko interpretirati u značenju sprječavanja javnog nereda, kažu ova dva autora u tekstu “Dopuštena ograničenja slobode religije ili uvjerenja” objavljenom u priručniku o slobodi vjere ili uvjerenja (Sloboda vjere ili uvjerenja – priručnik, Centar za napredne studije prijevod Nedim Begović i Azra Mulović ). Ovaj pojam se ne smije miješati sa sličnim francuskim pravnim izrazom koji se upotrebljava u građanskom, upravnom i međunarodnom privatnom pravu, l`ordre public, koji se odnosi na temeljne javne politike nekog društva… Iz spomenute distinkcije proizilazi da pravila javne politike po sebi nisu dopuštena ako se ona miješaju u slobodu iskazivanja religije ili uvjerenja.

Ograničenja koja su dopuštena zbog zaštite javnog zdravlja imaju cilj, prije svega, da omoguće interveniranje države kako bi se spriječila epidemija ili druga oboljenja. Ograničenja radi morala su zasigurno najmanje jasna i stručnjacima iz ove oblasti i oko njih je najviše kontraverzi. Međutim, dovoljno je znati da je Komitet za ljudska prava naglasio u Općem komentaru kako “koncept morala proističe iz mnogih društvenih, filozofskih i religijskih tradicija”; prema tome, ograničenja slobode iskazivanja religije ili uvjerenja radi zaštite morala moraju biti utemeljena na principima koji nisu izvedeni isključivo iz jedne tradicije. U svakom slučaju, opravdanje za ograničavanje nošenja hidžaba u sudu ili bilo kojoj državnoj instituciji se zasigurno ne može pravdati ni ovim obrazloženjem.

Što se tiče ograničenja radi zaštite (temeljnih) prava i sloboda drugih, ovdje se, prema mišljenju pravnih eksperata, misli na to da religije imaju inherentnu težnju da uspostavljaju komunikaciju s drugima, ponekad na način koji može narušavati slobodu drugih, države često osjećaju potrebu da se umiješaju u slobodu iskazivanja religije kako bi zaštitili religijsku slobodu drugih. Teško se pomiriti s premisom da želimo graditi društvo u kojem se iskazivanje vjerske pripadnosti nekoga treba doživljavati kao opasnost za vjerska osjećanja drugih.

Stroga vjerska dužnost

Argument predsjednika VSTV-a kako u spornom zaključku ovog organa nema elemenata diskriminacije je također sporan, s obzirom da je svima koji i površno poznaju islamski vjerski sistem jasno da za muslimanke hidžab nema isti značaj kao vjerski simbol kakav bi bio isticanje križa ili polumjeseca na lančiću. Hidžab je dio identiteta vjerujuće muslimanke i ona ga doživljava kao strogu vjersku dužnost, pa će većina njih, kao što su neke od advokatica već najavile, kada budu suočene s izborom da li da skinu hidžab ili ostanu bez posla, odnosno da ne mogu obavljati svoj posao, odabrati ovo drugo.

Upravo bi očita osnova za buduću diskriminaciju koju stvara ovaj zaključak trebala biti dovoljan razlog da se hidžab izuzme iz sporne instrukcije.

Osim toga, Komitet za ljudska prava u svom Općem komentaru o pravu na slobodu misli, savjesti i religije stavio je značajan naglasak upravo na jednakost i nediskriminaciju (Opći komentar 22.). Prema tome, ograničenje slobode iskazivanja religije ili uvjerenja dopuštena su samo ako ona nisu diskriminatorna, (par.8). Imajući to na umu, kako smatraju Nowak i Vospernik, djelovanje države, koje inače može biti obuhvaćeno legitimnim osnovom ograničenja, nije dozvoljeno ako ograničenje ima diskriminatornu svrhu ili efekat. Kako god svoju odluku u VSTV-u pravdali, efekti zaključka od kojeg ne odustaju će imati diskriminatorski efekat na žene s hidžabom.

(20)