KOGA JE, ZAPRAVO, BRIGA: Gdje su Arapi dok Gaza umire?

“Većina arapskih zemalja u regiji su autoritarni režimi i vrlo su sumnjičavi prema protestima i neslaganju. U određenoj je mjeri razumljivo da nije bilo velikih protesta nakon prvih dana, posebno u organizaciji civilnog društva. Iako nisu demokratske zemlje, vlade su itekako svjesne da arapska ulica može imati katastrofalne posljedice na njihove režime”

Poziv je bio jasan. “Snažno podržite Palestinu i njezin potlačeni narod, koji se suočava s neprijateljem lišenim savjesti, osjećaja i suosjećanja.” Ovom porukom je vjerska institucija Al Azhar, teološko središte sunitskog islama, zatražila od arapskih i muslimanskih naroda da ustanu protiv izraelskih napada na Gazu. Analitičari su te riječi protumačili kao poticaj za početak protesta u nekoliko zemalja Bliskog istoka, posebno nakon eksplozije u bolnici Al Ahli u Gazi.

U danima nakon napada, hiljade ljudi okupilo se u susjednim zemljama poput Libana i Jordana, ali i u onim udaljenijim, poput Turske i Tunisa, protestiravši protiv izraelskog bombardiranja Gaze. “Arapi, gdje ste? Palestinska krv je prolivena”, uzvikivala je skupina demonstranata na Univerzitetu Mansoura u Egiptu. Poruka koja je poslana iz svih arapskih gradova bila je ista: “Ne činiti ništa znači biti saučesnik u masakru.”

U prvim marševima u oktobru protiv rata u Gazi bilo je sukoba između vlasti i demonstranata. Ministarstvo vanjskih poslova evakuiralo je osoblje iz izraelskih ambasada u Rabatu i Kairu, dok su u Bejrutu bačene cigle na ambasadu Sjedinjenih Država, uz povike “Smrt Izraelu”. Osim toga, Hezbollah je pozvao stanovništvo na akciju a analitičari su predviđali da će, suočen s izraelskom invazijom na Gazu koja se činila neizbježnom, odgovor arapskog društva biti mnogo snažniji.

Izraelski vojnici su posljednjih dana pojačali opsadu Gaze i stigli do bolnice Al Shifa, jedne od najvažnijih u Pojasu, koja je morala obustaviti svoje operacije zbog nedostatka vode, struje i goriva. Međutim, broj demonstranata na ulicama arapskih zemalja nije se povećao. Najveći marš održan je, protivno predviđanjima stručnjaka, u Londonu, gdje se više od 300.000 ljudi okupilo u tražeći prekid vatre.

“Unatoč golemoj podršci palestinskoj stvari u Egiptu, Jordanu i Libanu, ne mislim da postoji očekivanje uključivanja u sukob koje nadilazi pružanje humanitarne pomoći”, objašnjava Marti Segura, politolog i stručnjak za arapski svijet. “Nijedna od zemalja nije voljna primiti još palestinskih izbjeglica, a razumno je vjerovati da se, ako to učine, mnogi nikada neće moći vratiti kući. Ipak, ni Egipat ni Liban nisu u poziciji ponuditi više pomoći Palestincima.”

Za razliku od velikog broja demonstranata u Londonu, u gradovima poput onih u Jordanu protestvovalo je jedva 6000 ljudi. “Većina arapskih zemalja u regiji su autoritarni režimi i vrlo su sumnjičavi prema protestima i neslaganju. U određenoj je mjeri razumljivo da nije bilo velikih protesta nakon prvih dana, posebno u organizaciji civilnog društva. Iako nisu demokratske zemlje, vlade su itekako svjesne da arapska ulica može imati katastrofalne posljedice na njihove režime”, dodaje.

S druge strane, drugi analitičari ukazuju na utjecaj Abrahamovih sporazuma na reakciju društva na rat u Gazi. Prvi mirovni sporazum na Bliskom istoku, uz posredovanje Sjedinjenih Država, predstavljen je kao postignuće vlade bivšeg predsjednika Donalda Trumpa. Postignuti 2020. godine između Izraela, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Bahreina, smatrani su prvim korakom prema normalizaciji odnosa između tih zemalja. “Ovi su sporazumi bili mogući u to vrijeme jer su države koje su se pridružile shvatile da njihovo stanovništvo neće predstavljati neugodnost kada normaliziraju odnose s Izraelom. A to sugerira da više ne osjećaju palestinsku stvar na isti način”, kaže Gerard Dotti, stručnjak za međunarodne odnose specijaliziran za Bliski istok.

Nadalje, Dotti dodaje da je palestinska stvar doživjela svoj trenutak vrenja u najboljim vremenima pan-arabizma i arapskog socijalizma, promoviranog od strane Gamala Abdela Nassera kada je bio predsjednik Egipta između 1954. do svoje smrti 1970. “Pokret je propao i danas ga veliki dio stanovništva već doživljava kao neuspjeh. To više nije prioritet za arapsko društvo”, dodaje. Jedna od posljedica pada pan-arabizma je solidarnost između zemalja, uključujući palestinsku stvar. “Značenje nije isto u to vrijeme kao nakon Iranske revolucije 1979. i sukoba koji su se pojavili između različitih skupina islama. Ako postoji problem između sunita i šijita, arapska solidarnost eksplodira,” tvrdi Dotti.

Laura Blumenfeld, analitičarka za Bliski istok i viša istraživačica u Centru za strateške studije Philipa Merrilla pri školi Johns Hopkins, zauzima sličan stav. “U nekim pogledima, rat u Gazi je referendum o Abrahamovom sporazumu. Neodlučni glasači su arapske države i njihova podrška je ključna. Arapsko stanovništvo izlazi na ulice i čelnici država ne mogu krenuti drugim putem“, kazala je. “Zato Sjedinjene Države snažno zagovaraju humanitarnu pomoć i dvodržavno rješenje, jer žele da se to ne tumači kao rat između Izraela i Arapa, već kao ideja mira nasuprot haosa.”

Arapske vlade, sa svoje strane, također se nisu uspjele snažno ujediniti kako bi odgovorile na rat u Gazi. Čelnici nekoliko država sastali su se 11. novembra na samitu Arapske lige i Organizacije islamske konferencije (OIC) koji je sazvao saudijski princ Mohamed bin Salman. Sastanku su prisustvovali jordanski kralj Abdullah II, predsjednik Palestinske samouprave Mahmoud Abbas i egipatski predsjednik Abdel Fatah al Sisi, te čelnici Irana, Turske i Katara. Cilj sastanka između Arapa i muslimana bio je ostaviti po strani svoja neprijateljstva i predstaviti ujedinjeni front za osudu izraelskog napada na Pojas Gaze. Međutim, sukobi na Bliskom istoku spriječili su provođenje diplomatske strategije za rješavanje onoga što će se dogoditi nakon rata.

U završnoj deklaraciji samita čelnici su osudili “izraelsku agresiju” na Pojas Gaze, ratne zločine i “barbarske i nehumane masakre”. Osim toga, pozvali su na prekid vatre i prekid “potpune opsade”. Svi su odbili prisilnu evakuaciju hiljada ljudi sa sjevera na jug Gaze, kako bi se potom iz Gaze preselili u Egipat, Zapadnu obalu ili Jordan. Ovo je bila jedna od najkonfliktnijih tačaka za Kairo od početka rata između Izraela i Hamasa, kada su planovi egipatskog predsjednika da hiljade stanovnika Gaze budu odvedeni na Sinaj izašli na vidjelo. “Egipatski suverenitet neće biti povrijeđen, a Izrael je odgovoran za stvaranje humanitarnih koridora za pomoć ljudima u Gazi”, izvijestio je Al Qaheram pozivajući se na izvor u egipatskom sigurnosnom aparatu.

Iako su arapski čelnici govorili jednoglasno, samit je ojačao razlike koje već postoje među zemljama. U ovom slučaju sastanak je bio podijeljen između onih koji su za prekid diplomatskih odnosa s Izraelom i onih koji bi ih radije očuvali, kao što je slučaj s Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Bahreinom, partnerima Abrahamovog sporazuma, te Saudijskom Arabijom. Na kraju je deklaracija koju su izdale države ostala samo osuda.

Čelnici su pozvali međunarodnu zajednicu da iznudi rješenje izraelsko-palestinskog sukoba, ali niko od prisutnih na summitu Arapske lige nije bio spreman pojačati se i preuzeti vodstvo u vođenju regionalnog odgovora. Politolog Stephane Lacroix objasnio je za Le Monde da je Saudijska Arabija razmišljala o preuzimanju vodeće uloge na početku sukoba, ali je odlučila odbaciti tu ideju zbog političkih rizika koje bi mogla stvoriti. “Niko nije voljan preuzeti ovu ulogu. Većina tih zemalja to ne čini. Njih zapravo nije briga za Palestince i žele vidjeti oslabljen Hamas. Čine minimalno jer je palestinska stvar još uvijek važna njihovim građanima”, zaključio je.

(SB)

(53)