KOLUMNA ĐURE KOZARA: “Dodikove ambicije su očito veće, gura se da svojom nazočnošću u Beogradu bude dio ‘srpskog sveta’”

Problem je i u tome što pojedinci u Beogradu i Banjoj Luci žele ovim strategijama legitimizirati neke svoje postupke, posebno da svoju politiku destrukcije BiH njima pokriju.

Piše: Đuro KOZAR

Prošle sedmice u Domu garde u Beogradu održana je redovna godišnja analiza operativnih sposobnosti Vojske Srbije, a u radnom predsjedništvu ovog skupa za istim stolom sa srbijanskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem, ministrom obrane Milošem Vučevićem i načelnikom Generalštaba generalom Milanom Mojsilovićem sjedio je i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik kojem, po mnogim rezonima, tu nije bilo mjesto.

On, doduše, ima državljanstvo Republike Srbije, premda mu je prebivalište u Laktašima, ali nema nikakvu funkciju u državnim organima i vojsci te države, nego je samo predsjednik jednog od dva entiteta u Bosni i Hercegovini, ali su njegove ambicije očito veće, gura se da, svojom nazočnošću u Beogradu, bude dio “srpskog sveta”.

Zvaničnici u Srbiji ga pozivaju, godi im da bude s njima u raznim prigodama bez obzira na to što dolazi iz druge države i ne obazirući se na to kako će se to tumačiti u BiH. Dodik im uzvraća podilaženjem, hvaljenjem Vojske Srbije koja je, kako je rekao, spremna da brani Srbiju, kao i sve Srbe bez obzira na to gdje se oni nalazili. Pritom se poziva na Strategiju nacionalne bezbednosti i Strategiju odbrane Srbije, a u tim dokumentima proklamirano je da je “očuvanje Republike Srpske prioritet spoljne politike Srbije”.

Kad je Narodna skupština Srbije krajem 2019. usvojila pomenute strateške dokumente, to je u Federaciji BiH ocijenjeno kao izraz agresivne politike, budući da se ne može dio Bosne i Hercegovine proglasiti nečim što je od posebne važnosti za sigurnost i obranu susjedne države. Uistinu, ovim srbijanskim strategijama grubo je povrijeđen suverenitet i teritorijalni integritet BiH jer je naš državni ustav jedini zaštitnik zemlje i svih njenih dijelova i naroda i njih nitko izvana ne može štititi i braniti.

Pored toga, Republika Srpska je dio suverene države Bosne i Hercegovine i ona nije isključivo entitet srpskog naroda nego i bošnjačkog, hrvatskog i svih naroda koji u njemu žive. Nijedna zemlja u regiji ne štiti prava svojih građana u drugim državama na način kako to čini Srbija. Stručnjaci iz oblasti sigurnosti smatraju da Srbiji ovakav zaštitnički odnos prema RS-u nije potreban i da je to u suštini miješanje u unutarnje stvari BiH. Problem je i u tome što pojedinci u Beogradu i Banjoj Luci žele ovim strategijama legitimizirati neke svoje postupke, posebno da svoju politiku destrukcije BiH njima pokriju.

Da li Strategija odbrane obavezuje Srbiju da ratuje za Republiku Srpsku ako bi njen opstanak došao u pitanje? U tom dokumentu se ističe očuvanje RS-a, a ne njegova oružana zaštita, iz čega proizlazi da Srbija nema nikakvu obavezu da ratuje za Republiku Srpsku, niti je nešto takvo definirano. Međutim, ove dvije strategije pogodno su tlo za poticanje srpskog nacionalizma i radikalizma s obje strane Drine, kojima je zajedničko isticanje Srbije kao nacionalne države koja bi (kad bi mogla) asimirala sve ili većinu teritorija na kojima Srbi čine većinu. Tezu o “velikoj Srbiji” otvoreno zagovara i Milorad Dodik, koji je nedavno u intervjuu za ruski propagandni servis Sputnjik objasnio da u sastavu neke nove velike Srbije vidi i Kosovo, Crnu Goru, kao i Republiku Srpsku.

Ta njegova izjava naišla je na brojne kritike, uključujući i osudu Ministarstva vanjskih poslova Crne Gore, no Dodika to nije pokolebalo pa je nakon tih reakcija novinarima u Banjoj Luci potvrdio kako ostaje pri tome da bi Srbima bilo najbolje da su svi u jednoj državi i da će istrajavati na tome. To je, međutim, nemoguća misija, budući da su Srbi, zajedno s drugim narodima, osim u Bosni i Hercegovini, sada u još tri države (računajući i Kosovo) i da se granice tek tako ne mogu mijenjati.

Velikodržavni projekti, pa i “srpski svet” kose se sa nedvosmisleno artikuliranom i većinskom voljom pripadnika drugih nacija da ne žive u tvorevinama u kojima bi bili obespravljena manjina. Balkanski narodi stoljećima žive izmiješani jedni s drugima i nemoguće je stvaranje velike nacionalne države bez uključivanja brojnih etničkih skupina protiv njihove volje.

Tokom povijesti svi pokušaji stvaranja “velike Srbije” završavali su se zločinima etničkog čišćenja, progonima nesrpskih naroda i na kraju genocidom koji se dogodio srebreničkim Bošnjacima 1995. godine.

(Oslobođenje)

(185)