KOLUMNA Rat bez pobjednika, mir bez pomirenja

Njemački narod skupo je platio krvave cehove Adolfa Hitlera. Osim bombarderske odmazde, kojom je 1945. godine u ruševine pretvoreno desetak kompletnih gradova, ubrzo su, po kratkom postupku, smrtnom kaznom osuđeni svi uhvaćeni Hitlerovi doglavnici. Njemačka je decenijama ispijala mnoge gorke pilule, iako je svoju politiku kajanja zbog ratnih zločina i holokausta dovela do vrhunca.

Još grublje je kažnjen Japan, koji i danas trpi teške posljedice razornih atomskih bombi bačenih na Hirošimu i Nagasaki. I tamo je prijeki sud, odmah po okončanju rata, posjekao vojnu elitu te zemlje.

Teško je reći koliko je ova vrsta odmazde “vaspitno” djelovala na njemački i japanski narod. U svakom slučaju, gotovo da nije bilo, od 1945. do danas, nikakvih glasnijih pokušaja da se dovede u pitanje opravdanost kazne, pogotovo tako okrutne.

Nakon svakog rata pobjednici su nemilosrdno provodili svoju volju. I uvijek će je provoditi, bez obzira na bitno podignute pravne standarde, ukoliko se, nakon vojnog sukoba, jasno raspoznaju pobjednička i gubitnička strana.

U tom principu sadržana je i naša sreća i naša nesreća. Sreća, zato što se nije išlo u sukob do istrebljenja, što je rat prekinut voljom i posredovanjem velikih sila. Da se “igralo” do nečije pobjede, ko zna koliko bi više žrtava, od ionako zastrašujuće brojke, bilo na svakoj strani.

Nesreća je u tome što sile zla nisu poražene, pa u skladu s tim nisu ni kažnjene onako kako su zaslužile.

Rat bez pobjednika pretvorio se u mir bez pravde i pomirenja. A bez toga naprosto je nezamislivo okretanje novog, ljepšeg lista u međusobnim odnosima zajednica koje su prethodno prošle kroz najcrnji pakao.

Stoga se i novi pokušaj da se krvavi saldo i krivica precizno utvrde, zahtjevom za reviziju međunarodne presude iz 2007. godine, ovih dana pretvorio u još jednu veliku bitku. Zastupnici žrtve učinili su jedino što su mogli, ali su se i politički advokati optužene Srbije ponijeli isto tako očekivano: odbranom po svaku cijenu. Njima ne pada na pamet da samokritički sagledaju krivicu svojih prethodnika, bez obzira što su svi čelni ljudi tadašnje Srbije i srpske paradržave u BiH izvedeni pred međunarodni kazneni tribunal, koji je većini i odmjerio zaslužene, najteže kazne.

Sumnjam da će srpski politički lideri u doglednoj budućnosti smoći snage da i sami osude nedjela svojih sunarodnika iz tog perioda. Ne može se to očekivati od Aleksandra Vučića koji već nekoliko dana uzvikuje kako Srbija ničim nije izazvala krizu do koje je došlo zbog najave podnošenja zahtjeva za reviziju deset godina stare presude.

Kako, bre, Vučiću: zar se sve ovo ne dešava upravo zbog uloge koju je Beograd imao u srpskom napadu na BiH? Ako vas hvata amnezija, ima nas koji dobro pamtimo!
Po srbijanskom lideru, krivi su za krizu oni koji pokušavaju da na čistac istjeraju istinu i pravdu. Oni su ti koji vuku nazad u prošlost, koji time miniraju budućnost prema kojoj je Srbija, kobajagi, svim srcem okrenuta.

Nije teško razumjeti zašto Beogradu i Banjaluci smeta “čeprkanje” po starim događajima. Iako to ni na najtežim mukama ne bi priznali, njima je dobro poznato koliko zla je velikosrpska politika nanijela Bosni i Hercegovini, posebno Bošnjacima. Zato je njima mrzak svaki povratak u prošlost i podsjećanje na zločine koji su počinjeni u ime srpskog naroda.
S druge strane, žrtva ne može da zaboravi. Nekako bi i oprostila za svoje patnje i prepustila se procesu mirenja, ali kako oprostiti kad dželat ne priznaje svoja nedjela, a kamoli da iskazuje makar minimalno pokajanje?

Iz ovako zatvorenog kruga izlaz se još ne nazire. On se može ukazati jedino u slučaju da žrtva odustane od potraživanja pravde ili da, s druge strane, krivci priznaju svoju krivnju i prihvate za nju predviđene kazne.

Koliko se i jednom i drugom nadati u skoroj budućnosti, nije teško prognozirati. Kao ni to da će mir bez pomirenja i dalje biti način našeg života.

(184)