KUKAVICE Neka se jave oni koji "svašta" znaju o gospođi Izetbegović? — Sarajevograd.org

Koliko puta ste pročitali ili čuli da neko kaže kako narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje. To će reći da su i nama u BiH taman po mjeri ovi sebičnjaci, čovjekomrsci, lašci, lopovi, nacionalističke hulje, korumpirani lupeži – čast rijetkim izuzecima – kakvi su oni koji se šepure po kabinetima vlasti.

Je li nam i narod zaista takav? Da je na vlasti, bi li se i naš obični čovjek, onaj iz komšiluka ili iza susjednog kancelarijskog stola, iz jagnjeće kože odmah presvukao u vučju?
Sve i da je vlast ogledalo naroda, mislim da se u nju regrutuju i sami prijavljuju oni koji ne pripadaju boljem dijelu generacije s kojom dijelimo ovo vrijeme i prostor. No, ono što se sigurno može zamjeriti tzv. običnom čovjeku, to je kukavičluk, lakomislena vjera da se i bez njega može postići nešto za njega, nespremnost da govori iskreno, da se protivi nepravdi, da se solidariše sa nesrećnicima iz svog okruženja, da kritikuje vlast, svoje direktore i šefove. U kafani i stanu su takvi puni teških riječi, buče i huče na razne hulje. No, tamo gdje to treba da kažu, oni nikom poniknu?

Pišem ovo jer me iznervirala nekolicina ljudi iz Kliničkog centra univerziteta u Sarajevu – KCUS, što prijatelja i poznanika, što neznanaca koji su čitali moje tekstove o svojoj novoj direktorici Sebiji Izetbegović. Kažu, onako za moju informaciju, da ona nije vidjela ni stručnosti ni ljudskosti, da su dobili šeficu koju ni neprijatelju ne biste poželjeli. U bolnici je potpuni rusvaj, svako od svakoga zazire: ulizice plaze oko direktorice dok drugi pokušavaju da se pretvore u vazduh, kako ih ne bi ni primijetila.

Sa istim pikantnim informacijama su me punili i neki uposlenici bolnice koju je Bakirova supruga prije vodila, one koja nosi ime legendarnog hirurga Abdulaha Nakaša. No, neću navesti ništa od onoga što joj zamjeraju i čime ilustruju svoje porazne ocjene o njenom radu u toj instituciji. Mislim da to trebaju oni direktno da učine, da je to njihova ljudska i profesionalna dužnost, da to javnost čuje iz prve ruke…

Tako sam i odgovarao svim tim znanim i neznanim osobama: Fino, kad je već tako, zašto vi to ne iznesete u javnost? Zašto ne okupite kolege iz bolnice, ne mora to biti štrajk, pa uglas kažete istinu o “nadljudskim” sposobnostima doktorice Sebije Izetbegović?

Pa, čovječe, to je opasno! Ni dana više tamo ne bi bila naša radna knjižica. I još sijaset opravdanja iznalaze svi odreda.

A za mene vas zaboli neka stvar, je li – pitam jednako bezobrazno. Zar mislite da to za mene nije opasno, da ja neću nikad morati u bolnicu, kod te iste direktorice?

Zdravlje mi se malo stabilizovalo, pa se već tri godine nisam, nakon deset dotadašnjih odlazaka, “izležavao” u obje bolnice u koje doseže njena ruka. No, i taj će trenutak opet doći. A ljudi koje kritikujete, što ja činim bespoštedno i dosljedno, jedva čekaju priliku da vam se osvete. Čekaju, što narod kaže, da dođe Cica na kolica!

U mom kritičkom pisanju vodi me vlastiti pravdoljubivi nagon. Ne mogu da otrpim nepravdu, i to ti je. A sudbina htjela da me takvog pošalje u novinarstvo, da dobijem priliku da javno kažem ono što ljudi drugih profesija ne mogu.

Znam još takvih kolega, od kojih je većina odustala od kritičkog angažmana. Ispadamo budale – kažu. Javnost nas ostavlja na cjedilu, kad je potrebno da nam pruži podršku.
Sve je to gola istina. Voli narod da junači ljude u kojim vidi prave borce, ali ne voli da i sam bude borac. Radije se gleda sa tribina. Navija se, doduše, za kritičare i pravdoljupce, ali se zastave ne razvijaju naširoko: mogao bi neko moćan da vidi za koga navijate. A da u tome otvoreno pripomognete, to malo kome pada na pamet.

Bitku sa zlom vlašću nikad neće dobiti usamljeni strijelci, pojedinci koji, makar se zvali i novinari, kritički pišu o raznim Sebijama i Izetbegovićima. Front mora biti znatno širi. A kakvi smo, ruku na srce, nije se tome nadati, ni od onih koji su mi ponudili more pikanterija o nesposobnosti, bahatosti i poslovno-medicinskoj nekulturi pomenute doktorice, ni od mase drugih građana koji nemaju muškosti da se sami bore protiv nepravdi koje ih pogađaju u njihovom životu i radu.

Ko misli da ne spada u takve, evo, bujrum – neka o nekome ko zlo radi u njegovom okruženju napiše sve što zna. Objaviću to na ovom mjestu, pročitaće to hiljade ljudi. No, samo pod jednim uslovom: da to potpišu imenom i prezimenom, bez skrivanja pod raznim pseudonimima.

Prije svega bih volio da se na ovaj poziv jave oni koji kažu da “svašta” znaju o gospođi Izetbegović.

(41)