Kusturica će biti Nemanja sve dok sije mržnju prema muslimanima

U životu, pa time i u politici percepcija je važnija od stvarnosti. Stvarnost je da bh. građani žive sve lošije, međutim naši, a nerijetko i EU političari, nas uvjeravaju da svakim danom sve više napredujemo, samo mi toga nismo svjesni.

Činjenica je da građani širom BiH u 21. vijeku imaju problema s vodom, stujom, grijanjem, ali nas političari uvjeravaju da je od toga važnije da naša parada bude veća od njihove parade.

Kamo sreće da se domaći političari bore oko ekonomskog prosperiteta zemlje i njenih građana kao što se bore oko apstraktnih i nametnutih tema od kojih građani nemaju nikakve koristi. U skladu s tim, ovu godinu će obilježiti sljedeće „značajne“ teme.

Proslava 9. januara, Dana RS-a
Borba protiv proslave 9. Januara, Dana RS-a
Apelacija RS-a Ustavnom sudu BIH protiv proslave 1. Marta, Dana nezavisnosti BiH
Borba protiv borbe protiv proslave 1. Marta, Dana nezavisnosti BiH
Referendum u RS o (ne)ulasku BiH u NATO
Osuda referenduma od bošnjačkih političara i poziv međunarodnoj zajednici da ga zabrani
Najava referenduma o samostalnosti RS-a za 2018.
Osuda referenduma od bošnjačkih političara i poziv međunarodnoj zajednici da ga zabrani
I tačka razno – pod koju će se podvesti svaka prilika za međuentitetsku i međunacionalnu svađu

Objasnite Srbima koji spadaju u socijalno ugrožene kategorije (koje svakim danom dobijaju nove članove), penzionerima, invalidima, beskućnicima, nezaposlenim i građanima koji žive u bijedi da će im sve biti bolje nakon što je održana parada povodom Dana RS-a.

Isto tako objasnite Bošnjacima koji žive u bijedi da će im biti bolje nakon što su se bošnjački političari usprotivili „RS paradi ponosa“ i nakon što su što su obećali da će 9. januar proglasiti danom početka genocida nad Bošnjacima. Niti će Srbi živjeti bolje nakon parade, niti bi Bošnjaci živjeli bolje da parada nije održana.

Hrvati se nevoljko miješaju u bošnjačko-srpske probleme, kako to znaju reći, pa su se tako i u diskusiju o proslavi 9. januara umiješali u nuždi. To valjda nije njihov problem, isto kao što njihov problem neće biti ni proslava 1. marta jer oni i taj praznik obilježavaju radno.

I tako dok naši politički moćnici označavaju svoje reone u kojima imaju dominantnu moć, i dok probleme dijele na naše i njihove, dok im je jedina briga da li će parada biti održana ili ne do tada se građani širom zemlje smrzavaju i bore za egzistenciju. Pri tome smrzavanje ne spominjem hipotetički, već bukvalno, jer nam ljudi umiru od smrzavanja dok se mi nadmudrujemo oko praznikovanja.

Do kada će narodi dozvoljavati da budu marionete čijim koncima upravljaju političari, većinom ogrijezli u kriminalu.

Kud svi Srbi, tu i mali Emir

Najglasniji zagovornici određenih ideja i pokreta uvijek su bili oni koji su se naknadno priključili tom pokretu, narodu, sekti i sl. Posebno se moraju dokazivati oni koji su došli iz suparničkog tabora. Oni moraju pokazati izrazitu revnost u napadanju svojih bivših sunarodnjaka kako bi pokazali da nisu ubačeni elementi. Takvi ljudi da bi bili prihvaćeni moraju pokazati dodatnu mržnju prema svemu onome iz čega su i sami potekli. Međutim, s druge strane, takvi ljudi u narodu kojem se priključe uživaju posebno mjesto jer njih vodaju kao pokazne kuniće koji svejdoče ispravnost njihove ideje i koji dokazuju da je njihov narod bolji od drugih. Muslimani koriste svaku priliku da nabroje ko je sve prešao na islam, kao i krišćani, mada je kod njih ta brojka mnogo manja.

Emir Nemanja Kusturica je njihov tipičan predstavnik tih ljudi. Odličan režiser koji je primjer toga da talent ne bira kod koga će se nastaniti, tako da to što neko ima talent ne znači automatski da je i dobra osoba. Kako nazvati osobu koja je rođena u muslimanskoj porodici, a koja svoju političku karijeru zahvaljuje vrijeđanju muslimana. Osoba koja je karijeru uspješnog režisera zamijenila za karijeru neuspješnog političara. Svjetski poznati režiser kojem je vrhunac političkih stremljenja da postane gradonačelnik Trebinja.

Džepna atomska bombica

Zadnji istup Kusturice ukazuju koliko je izgubio dodir sa stvarnošću i koliko daleko je spreman ići da bi bio prihvaćen od Srba. Kusturica je, ni manje ni više, poželio da ima “malu atomsku bombicu – samo da je drži u džepu” i tako upozori sve one koji nastoje da dovedu u pitanje opstanak RS-a. Kusturica bi trebao da zna da opstanak RS-a može ugroziti samo retrogradna politika srpskih predstavnika, kao što opstanak BiH može ugoziti samo retrogradna politika bošnjačkih i hrvatskih predstavnika. No, to nije tema ove priče. Mene više zanima Kusturicino poimanje prostora BiH jer bi trebao da zna da korištenjem te „atomske bombice“ ne bi uništio samo one koji dovode u pitanje opstanak RS-a, već i građane RS-a, pa bi postojanje RS-a bez stanovnika samo po sebi bilo izlišno.

Brzina kojom jedan narod prihvata prelaznike iz drugog naroda koji kritikuju svoj izvorni narod, proporcionalna je brzini izbacivanja tih ljudi iz novog naroda u slučaju kritike tog novog naroda. Kusturica će za Srbe biti Nemanja sve dok sije mržnju prema muslimanima, ali čim se prvi put usudi da iznese i najmanju kritiku prema Srbima brzinom svjetlosti će postati „balija“ Emir, sin Murata.

(226)