Lavić: Spašavanje Vučića i velikosrpskog duha

Piše: Prof.dr. Senadin Lavić

Narativ o “otvorenom Balkanu” je potpuno ambivalentan i dvosmislen. Kako je moguće da zapadni diplomati i posrednici pokušavaju preko Vučića organizirati poredak u Srbiji, na prostoru bivše Jugoslavije ili na Balkanu? Zašto bi neko u Bosni mislio da je nekome izvana stalo do kvalitetnog poretka u ovome dijelu svijeta?

U ovome pitanju ukazuje se na cinizam internacionalne zajednice. On se najbolje pamti i prepoznaje u Holbrookeovom pravljenju “greške” u Bosni ili s Bosnom 1995. godine. Kao on se “prevario” i onda shvatio da je nagradio zločine velikosrpskog projekta. Ma, da! On je samo potvrdio da je projektant i dio ciničke politike koja u internacionalnim odnosima računa s interesom velikih sila posmatrajući malobrojne narode i njihove države kao sredstva razmjene i žetone u velikim igrama. “Greške” diplomatije moćnih sila plaćaju “mali” i naivni. R. Holbrooke je potvrdio da je pogriješio, ali Bosna plaća stravičnu cijenu tog “promašaja”. Srbija i Hrvatska pokušavaju iz tog profitirati!

Višedecenijsko motanje Miroslava Lajčaka po Balkanu također potvrđuje taj cinički odnos prema balkanskim nacijama na kojima on pravi karijeru i zarađuje velike novce. Ništa se bitno nije promijenilo od 19. stoljeća i uspostavljenog odnosa prema ovome dijelu Evrope.

Takozvana internacionalna zajednice i mnoge države iz EU trebaju upravo konfliktnost Balkana, bivše Jugoslavije ili, još preciznije, veliku “igranku” oko Bosne, da bi iz te konfliktnosti našli opravdanje za svoje djelovanje i sporne koncepcije. Konflikt koji antibosanstvo ekspandira u Bosni onemogućava smirivanje Bosne i otvara ili perpetuira hegemonijske aspiracije srpstva i hrvatstva. Ta bolesna napetost osigurava brojne poslove, službe, pojedince, interese, lobiste, birokrate, sigurnose “sručnjake”, vojne eksperte, čuvare mira i slične konstrukcije. Preko Bosne tzv. internacionalna zajednica održava “dramu” tog starog “barbarskog” Balkana i rješava šire političke vektore pri čemu su malobrojni narodi Balkana samo monete za potkusurivanje koje o sebi misle kao bitnim svjetsko povijesnim faktorima.

To se dijelom uklapa u srbljanski kosovski mit u kojem su Srblji sami sebe prikazali kao prvu branu Evrope, kao antemurale christianitatis, kao one koji su se suprotstavili Azijatima da bi spasili “čistoću” Evrope…

Lokalne antibosanske snage sasvim racionalno doziraju konflikt, napetost, prijetnju, mržnju, etnofašizam, srbovanje, kosovski zavet, islamofobiju, islamsku državu i slične fatamorgane koje ugrožavaju stabilnost jugoistočne Evrope. To se treba razumjeti kao nabacivanje lopte između kongenijalnih saigrača.

U Bosni zapadni obavještajci i diplomate ne vole ljude koji još imaju moralni kapital, nekorumpirano držanje, koji su bez “fajlova” i stoga ne mogu biti upotrijebljeni. Dodik i slični fenomeni su idealni za kolonijalne igre s malobrojnim “plemenima”. To je kompradorski faktor koji se ne smije zanemariti. Zato se preferiraju ti likovi. Preko njih savremene imperije igraju svoje igre u kojima malobrojni narodi nisu glavne uloge – najčešće su topovsko meso.

Vode, šume, rijeke, polja su veliki profitabilni “resursi”. To su elementi državne imovine! Termoelektrane, hidroelektrane, IT i AI, poslovi na instaliranju novih tehnologija, umna nadarenost… Ali, najveći resurs su ljudi koje nam zapadne države izvoze kao “balvane” i ostavljaju pustoš u našoj zemlji. I ljudi su, dakle, postali resurs koji curi iz krajolika.

Jahanje na islamofobiji i desničarskom radikalizmu antisemitizma. Sav jad Vučićeve politike i političkog sistema najlakše je pratiti preko populističkih nadosiranja D. Tanaskovića i N. Kecmanovića koji su odavno zabacili nauku iza leđa i prodaju maglu srbijanskoj javnosti i prečanskim Srbima bosanske provenijencije. Tanasković and Kecmanović se satraše da raskrinkaju opasnu Islamsku deklaraciju koju predstavljaju kao krucijalno “djelo” Alije Izetbegovića. To je pamflet – ne naučno djelo koje bi obavezivalo na ozbiljan znanstveni pristup bilo koga. Providna ratnohuškačka islamofobija, međutim, širi smrad ovih K&T patoloških slučajeva koji decenijama zastupaju etnofaulizam i mržnju u javnosti. Samo totalni blećci još mogu pričati mitove o Kecu i Tanasku! Ili, primjerice, ponovo pokretati priču o Neletu Karajliću koji se davno opredijelio u vezi s Sarajevom i otišao za svojim skromnim svjetonazorom. Možda bi neko ponovo želio ugurati Karajlića i slične likove na scenu Bosne?

Brojni ahmaci, koji se svojim glupim religijsko-fundamentalističkim i provincijalnim potezima samo namještaju kao glineni golubovi, produžavaju agoniju u koju se javnost neprestano gura. Kad god čujemo nekog polupismenog idiota da on interpretira vjerovanje, naciju, turčijat, sultanat, politiku, državu, univerzitet, diplomatiju, ekonomiju, kulturu iz kvazi-religijske tačke gledanja ili rock and roll, tada se priprema teren za beogradske stručnjake za islamski radikalizam i slične fenomene. Beogradski “instituti” žive od gluposti idiotskih zloupotreba religije.

Supremacijski umišljaj velikosrpstva, koji se ekspandirao u 20. stoljeću na krilima drugih, koristeći komunizam i antifašizam kao paravan za “dogovaranje naroda”, danas se raspada pred očima srbijanskog društva kao kula od karata i pokazuje laž u srcu mita! Srpstvo više ne može nametati svoje matrice života jer je postalo destruktivno-isključujući falsifikat identiteta velikog broja ljudi.

Patologija kosovskog mita. Srpstvo je u 19. i 20. stoljeću iskovalo mit o Kosovu. Kosovski mit i svetosavlje su vrlo racionalne i smišljene konstrukcije koje su trebale poslužiti homogenizaciji “srpske” nacije širom Jugoslavije i osigurati hegemoniju Srbije nad ostalim republikama. Taj mit je trebao zamijeniti znanost, historijske činjenice, argumentirana znanja, vladavinu prava, ljudska iskustva i postati fundament cjelokupnog postojanja svekolikog srpstva ali i onih koji su pomalo naginjali duhu posrbica.

Mit je doveo do stanja stvari u kojem Srbija “ne zna” svoje granice, te se pokazuje da Serbija nije država-nacija svih njezinih građana, da ne postoji srbijanski nacionali identitet, da je etničko srpstvo pretvoreno u naciju, da je srpstvo asimiliralo srbijanstvo i tako otvorilo put ka proširivanju Srbije na tuđe državne prostore. Jeftini tribalizam pod egidom svetosavlja porušio je etatizam.

Vučić je najbolji primjer vrste koja je nastala iz serbskih mitova i laži, nesretne svijesti, neznalačke zatucanosti, svetosavske vjere i nemoći da sagleda tragediju svoga bića. On duboko u sebi krije činjenicu da nije “pravi”, “izvorni”, “originalni” Srbin – on je posrbica prečanin kao i mnogi drugi. I to nije nikakva sramota, pa ljudi kroz povijest mijenjaju identitete kao haljine. Crkva Srbije je stoljećima negirala Vlahe kao balkanski narod i od njih pravila Srblje, Sorabe, Serve, Srbende, Serbe ili Srbe. Ali, velikosrpstvo nije služilo samo za pravljenje “Velike” Srbljije, nego je imalo i kompradorsku funkciju na Balkanu preko koje se navodno osiguravala stabilnost u regiji.

Lažov u klupi kod Trumpa. Ne smije se zaboraviti ona slika Ace Vučića, porijeklom iz bosanskog mjesta Čipuljića kod Bugojna, kako sjedi u klupi ispred Trumpa. Ko zna šta je sve Vučić tada obećao i lagao američkom predsjedniku. Jedno je sigurno, govorio je ono što je njegov tim pretpostavio da Trumpovo uho voli čuti! Ali, on je bio dovoljno korumpiran i “zadokumentovan”, dakle, pripravan za daljnje korištenje u operacijama američke Escobar-diplomatije na Balkanu i utrobi EU. Sve strane istovremeno znaju da se lažu međusobno.

Vučić ima veliku posljednju ulogu pred sobom. Riječ je o priznanju Kosova i poslije toga Aca nestaje s političke scene. Aca Veliki Srbin tako postaje najveća štetočina u srpskoj povijesti i najveći izdajnik svekolikog srpstva. Otud je vidljivo to apsurdno isijavanje u njegovom držanju. Sve ono mitsko konstruiranje povijesti srpstva, koje vodi do ludila u 20. stojeću i prelijeva se na prve decenije 21. stoljeća, došlo je do konačnog razrješenja. Kosovo mora biti priznato kao republika. Kosovo nije srce Srbije i nikada to u povijesti nije ni bilo – izuzev u mitu! Srbija je 1912. godine upala na Kosovo i Sandžak, okupirala ih i proglasila svojom teritorijom. Isto tako – nikada Bosna nije bila jedna od “srpskih zemalja”, niti će biti, bez obzira što je Miloševićev srbijanski režim 1992. godine upao u Bosnu i ratnim zločinima napravio “srpsku teritoriju”.

Vučić se nikada nije distancirao od svoga mentora Šešelja. I danas, dok zajedno piju za stolom na uho im pjevaju četničke “hitove”. Besmisao njihove politike tek će osjetiti Srbijanci svedeni na Četnikistan.

(Nap)

(127)