Mi smo napravili jednu grešku u procesu raspada Jugoslavije kad smo zbog procjene da nam ne prijeti vraćanje rata, okrenuli leđa Balkanu – okrenuli smo leđa, prije svega, BiH, kazao je on.

 

 

 

Balkan je nestabilno područje koje ugrožava stabilnost Evrope, kojom trenutno vlada ratna psihoza. Dodikove prijetnje ne vode miru, a unutrašnji crtači podjele BiH su opasniji od ovih vanjskih, kaže u intervjuu za Mrežu FTV-a Milan Kučan, bivši predsjednik Slovenije.

 

 

Kučan u intervjuu govori i o ideologiji Miloševića i Vučića, referendumu o nezavisnosti RS, Rezoluciji o genocidu, imenu Srebrenice, grijesima Slovenije prema BiH, stanju koje je sve gore, a podjele sve veće.

 

 

Je li Balkan otišao previše udesno?

 

 

Puno se govori o tome da je Balkan nestabilno područje koje ugrožava stabilnost, razvitak i boljitak Evrope, što je na neki način i tačna konstatacija.

 

 

To se pogotovo može pokazati i na položaju Bosne i Hercegovine koja je dobila status, ali je to jednostrani akt. Dakle, ako uprostim – mi smo vam dali status, na vama je da to ispunite, mi smo digli ruke. A po meni je to samo pola koraka. Drugi korak mora uraditi evropska zajednica.

 

 

Ako se Evropa boji Balkana, čega onda treba Balkan da se boji?

 

 

Na neki način tu situaciju je Evropa i stvorila, odnosno pomogla je u stvaranju takvog Balkana. Poslije zaustavljanja rata, mislim da nije bilo dovoljno angažiranja na traženju odgovora šta poslije. To pitanje još uvijek je neodgovoreno.

 

 

Zašto Evropa ne odgovori na to pitanje? Šta s Balkanom?

 

 

Kako prolazi vrijeme, situacija postaje složenija. Jer je opet došlo, zbog događaja širom svijeta, do križanja interesa geopolitičkih velikih snaga na tom prostoru.

 

 

Sukobljavanje tih interesa možda je vidljivo kroz unutrašnje probleme pojedinih zamalja. I nije toliko shvaćeno da ustvari svoje sudbine ne rješavaju samo te zemlje nego rješavaju i drugi interesi.

 

 

Dakle, svi smo danas u svijetu koji je međusobno zavisan i niko ne može svoje probleme riješiti na račun nerješavanja odnosno pogoršavanja situacije drugih, ni u teritorijalnom, ni u političkom, ni u privrednom sistemu.

 

 

Možda je to daleko od naših razmišljanja danas, ali je tu, jer je u fokusu pitanje rata i ratna psihoza koja je danas vlada u Evropi i koja je ustvari nekako produžetak onih velikih sukoba i traženje eliminacije tih eksplozivnih malih prostora da bi se otvorio prostor i iščistile linije na glavnom sukobu. To je interes, odnosno sukob Amerike s Kinom.

 

 

Možda je to pojednostavljeno, ali ipak treba tu našu mini situaciju promatrati kroz naočale ovih velikih problema.

 

 

Predsjedniče Kučan, je li po vama Bosna i Hercegovina bure baruta?

 

 

Stalno se pomjera fokus međunarodne zajednice. Pa je jednom najveća opasnost situacija u BiH, pa je onda opasnost Kosovo, pa odnos Beograd – Priština, sada i Makedonija, pa odnos između Banje Luke i Beograda.

 

 

To pomjeranje fokusa može ponekad služiti kao alibi za nedostatak većeg angažiranja. Mislim da je BiH država koja bi morala privući najveću pažnju.

 

 

Proces približavanja BiH evropskoj zajednici ujedno je proces izgrađivanja državnosti i države BiH. Ima BiH svoju državnost u prošlosti. Sada je naravno potrebno i u BiH veliko angažiranje, ali bi se morala angažirati i evropska zajednica, pogotovo ako procjenjuje da je najveći problem stabilnosti Balkana – BiH.

 

 

Koliko su opasne Dodikove prijetnje?

 

 

Te prijetnje sigurno ne vode miru. Ne vode stabilnosti, ne samo BiH, nego tog prostora. Granice se mogu mijenjati samo mirnim i dogovornim putem. Dakle, nasilje – ne. I ako bi to bio jednostran akt to za sobom povlači neke posljedice i sad možda bi se moglo pitanje postaviti drugačije. Kako doći do jedne otvorene diskusije s Dodikom odnosno s političarima Republike Srpska? Šta je ustvari njihov cilj?

 

 

A šta je njihov cilj po vama?

 

 

Ne znam, jer on pomjera taj cilj i to stvara jednu nesigurnost unutar BiH, a stvara jednu nesigurnost i u međunarodnom okruženju. Dakle, Bosna i Hercegovina ima svoje granice. Dejton – ja poštujem taj dogovor i znam da je prekinuo rat, ali on je, ipak, poslije 30 godina pokazao određene slabosti.

 

 

Jer već na početku je bila, po meni, napravljena greška. Ne znam da li se ona može ispraviti. To je onda bilo, princip da se ratom stečene činjenice neće priznati. Nažalost, sad je to možda gruba riječ, etničko čišćenje kad je bilo obavljeno, ono je priznato kao činjenica na kojoj se zasniva i Dejtonski sporazum. I treba u toj diskusiji to akcentirati. Dakle, nije sve to što je danas BiH – urađeno mirnim putem, nego naprotiv, to je stvoreno ratom. A tu su onda neke posljedice iz toga koje bi u toj diskusiji trebalo, naravno, identificirati.

 

 

Znam da je to teško pitanje, da je bolno pitanje, ali ovako – jednom smo tu, jednom nismo tu, to ničemu ne vodi, jer to samo pojačava nestabilnost tog područja i osnažuje onu procjenu da je to bure baruta.

 

 

Da li Dodik ovdje na terenu u BiH ispunjava želje Rusije i Putina, i Srbije i Vučića?

 

 

Ne može se eliminirati ta opasnost o kojoj vi govorite, i ako je ona realna, onda treba naravno voditi i računa, ne samo s Dodikom, nego s onima koji možda koriste tu poziciju Dodikovu u BiH za svoje neke interese, koji možda čak nisu u korist RS-a.

 

 

Vi ste poznavali Slobodana Miloševića. Sada imamo na vlasti u Srbiji Aleksandra Vučića. Ima li razlike između Miloševića tada i Vučića sada u tom političkom i ideološkom smislu?

 

 

Postoje možda sličnosti, ali postoje i razlike. Jer je različito i vrijeme. Šta je ustvari u srži tog problema? To je način rješavanja srpskog nacionalnog pitanja koje je vrlo složeno, historijski utemeljeno i nikad na pravi način nije riješeno.

 

 

Ono što je tad bio cilj, možda je cilj i danas. Sredstva su drugačija, okolnosti su druge, kao i učesnici u dijalogu. Milošević ustvari u svijetu nije imao sagovornika. Sagovornici smo bili mi unutar Jugoslavije. Tu se rješavao problem.

 

 

Rezolucija o genocidu u Srebrenici je usvojena u Skupštini UN-a. Ali imamo takav otpor negatora tog genocida. Srbije i Republike Srpske. Zašto negiraju činjenice, istinu i historiju, i presude međunarodnih sudova u Hagu i domaćih sudova?

 

 

Ono što je donijeto u Generalnoj skupštini je veliki moralni čin. Do njega je došlo kasno – to je istina. Značajno je da je to došlo. Tu vidim jednu nedosljednost. UN nije faktor koji organizira neke komemoracije, saželjenja poslije 30 godina itd. Oni su faktor koji je to morao spriječiti.

 

 

Za mene nije važno koliko je država glasalo za tu Rezoluciju, koliko nije glasalo. Važno je da je, ipak, došlo do toga da se takvi činovi osude kao najteži zločin protiv čovječanstva.

 

 

Kako onda gledate na činjenicu da nakon te Rezolucije koja je usvojena, Vučić zakazuje ‘svesrpski sabor’, odgovor na tu Rezoluciju, a Dodik je izjavio da će krenuti s idejom ukidanja imena Srebrenica? Da li bi to bio drugi zločin nad Srebrenicom, kada bi se krenulo u tu ideju ukidanja imena?

 

 

Mislim da do toga, ipak, neće doći. Ono što se desilo – desilo se, zločin je strašan, on je priznat kao zločin. Ne vidim razlog zašto to interpretirati kao da je srpski narod u cjelini genocidan. To je jedan čin koji je napravio dio srpske politike i tako bi to trebali kvalificirati i razumjeti.

 

 

Čak ni njemački narod nije bio proglašen genocidnim narodom. Pa neće ni sada biti Izraelci proglašeni genocidnim narodom, nego je politika koju vodi Netanjahu – politika koja vodi ka genocidu.

 

 

Ako sebe želiš proglasiti da bi dobio težinu, to je meni potpuno neracionalno i nerazumljivo. To sigurno nije u korist srpskog naroda.

 

 

BiH i Republika Slovenija imaju jako dobre prijateljske odnose. Šta veže BiH i Sloveniju?

 

 

Mi smo napravili jednu grešku u procesu raspada Jugoslavije kad smo zbog procjene da nam ne prijeti vraćanje rata, okrenuli leđa Balkanu – okrenuli smo leđa, prije svega, BiH.

 

 

Popravili smo kasnije tu grešku. Vezani smo mnogim stvarima s BiH, pogotovo s gospodarskim interesima. Mnogo ljudi iz BiH radi u Sloveniji. Zaslužni su za relativno visoki standard danas građana Slovenije. Naravno, i tu su dva grijeha koje nismo do kraja riješili. To su ‘izbrisani’, najvećim dijelom upravo se odnosi to na građane BiH, i drugo je Ljubljanska banka.

 

 

Gospodine Kučan, kada ste govorili o ovim grijesima Slovenije prema BiH, spomenuli ste Ljubljansku banku i izbrisane. Ima još jedan grijeh, a to je non-paper gospodina Janše o podjeli BiH.

 

 

Pa, srećom, taj non-paper je ostao non-paper.

 

 

Najbolji način eliminiranja takvih non-papera je reći, pa dobro – to je non-paper.

 

 

Kada govorimo o tim crtačima mapa, zaista ih ima puno, ali samo crtaju podjelu BiH. Mi te crtače podjele BiH imamo i unutar BiH i van granica BiH. Vidite li vi BiH kao jednu evropsku zemlju, cjelovitu, nedjeljivu, suverenu?

 

 

Ja mislim da su crtači unutar BiH opasniji od crtača van BiH, i da za sada nema nikakvog razloga da se strahuje u pogledu budućnosti BiH kao suverene zemlje.

 

 

Ono što vidim da je glavna slabost EU je pomanjkanje solidarnosti. Pomanjkanje solidarnosti unutar EU i pomanjkanje solidarnosti unutar pojedinih zemalja.

 

 

Solidarnost je princip koji vodi do građanskog društva. Ja se nadam da će doći mlađi političari koji vide perspektivu, ne u ratovima, nego u saradnji, koji će razumjeti šta znači danas suzavisnost u savremnom svijetu, kazao je Kučan.

 

(SB)

(270)

MILAN KUČAN, BIVŠI PREDSJEDNIK SLOVENIJE: Poznavao sam dobro Miloševića, a ono što danas radi Vučić je…