Zoran Milanović je ustao u odbranu i Čovića i Dodika, minimizirajući i relativizirajući presude čak dva UN-ova suda i dozvoljavajući sebi da on određuje kakvi genocidi postoje, aludirajući kako je u Bosni i Hercegovini bio “mali genocid“

 

 

Piše Dženana Karup Druško za Avangarda.ba

 

 

Haške presude decidno govore kakva je bila (agresorska) politika i Srbije i Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, i kakva je u tome bila uloga Republike Srpske i Herceg-Bosne i njenih vođa, političkih, vojnih i policijskih koji su presuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne. Ne da nije suludo tvrditi da su Milošević i Tuđman isti, jer jesu (zbog njihovih velikosrpskih i velikohrvatskih projekata, koje danas podržavaju Milanović, Vučić, Dodik i Čović, Bosna i Hercegovina je natopljena krvlju nedužnih žrtava), nego je suludo kad Milanović kao predsjednik Hrvatske, koja je članica Evropske unije (koja se kune u vladavinu prava), negira presude dva UN-ova suda: Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnog suda pravde (koji je također presudio genocid u BiH).

 

 

“Nijedan opis ne može dočarati užas događaja koji su se u Srebrenici odigrali tokom tih devet dana, od 10. do 19. jula 1995, kao ni svu težinu saznanja da se čovjek pod pritiskom rata može srozati na takva zvjerstva. Tokom nešto više od sedmice dana hiljade života su ugašeni, nepopravljivo narušeni ili jednostavno izbrisani sa stranica istorije. (…) Pretresno vijeće će se koncentrisati na detaljno iznošenje činjenica o tih devet dana pakla, pri čemu će izbjegavati da na retorički način iznosi svoje zgražanje.”

 

 

Ovo je zaključak sudskog vijeća na samom početku presude Radislavu Krstiću, prvom ratnom zločincu presuđenom prije 20 godina za genocid u Srebrenici, koje nije imalo nikakvih dilema suočeno sa dokazima o tih, kako kažu devet dana pakla u Srebrenici, da je genocid u Srebrenici najstravičniji ratni zločin počinjen u Evropi nakon II svjetskog rata.

 

 

Čović u odbrani (srpske) genocidne politike

 

 

Za razliku od vijeća, sastavljenog od međunarodnih sudija, koje je jasno iskazalo svoje zgražanje “zvjerstvima“ počinjenim u Srebrenici, Dragan Čović, Lidija Bradara i Marina Pendeš su, podržavajući zastupnike Republike Srpske u Parlamentu BiH podigli svoje ruke i glasali protiv zabrane negiranja genocida i haških presuda, odnosno odluke visokog predstavnika koji je bio prisiljen da zakon nametne zakon zbog negiranja i odbijanja velikosrpskog projekta da prizna genocid u Srebrenici. Velikosrpskog projekta koji živi na genocidu i drugim zločinima koji su rezultirali Republikom Srpskom, a u čemu, evo, imaju podršku i HDZ-a Bosne i Hercegovine.

 

 

U presudama je Haški tribunal utvrdio da je Srebrenica imala izuzetnu stratešku važnost za Srbe i da im je bila neophodna za stvaranje Republike Srpske. Tako se u presudi Radislavu Krstiću pominje intervju koji je on dao u novembru 1995. a u kome kaže da region Podrinja treba da ostane “zauvek srpski, pri čemu će istočni deo Republike Srpske i reka Drina (biti) važno mesto spajanja srpskog naroda sa obe strane Drine”.

 

 

“Ta velikosrpska genocidna tvorevina Republika Srpska s velikosrpskim vođama Dodikom i Vučićem ima podršku HDZ-a Herceg-Bosne, HDZ Herceg-Bosne svrstava se uz genocidnu tvorevinu Republiku Srpsku i podržava nijekanje zločina što službeno znači nastavak genocida. (…) Ta hrvatska paradržava napravljena je za velikosrpske potrebe, na čelu joj je velikosrpski čovjek Dragan Čović. Tužna je sudbina Hrvata BiH, na čelu im je čovjek koji zastupa tuđe interese, a interese svoga naroda izdaje, sve što radi, radi samo radi održanja svoje moći, uništio je svaku političku perspektivu Hrvata u BiH, samo je sebe ostavio da bude zadnji velikosrpski Hrvat u BiH,“ napisao je fra Ivo Marković reagirajući na glasanje u Domu naroda kojim su Čović, Bradara i Pendreš podržali poništavanje Zakona o negiranju genocida u BiH.

 

 

Za razliku od časnog fra Markovića i drugih koji su reagirali na ovaj sramni potez Čovića i HDZ-a, predsjednik Hrvatske, Zoran Milanović, koji je do sada više puta pokazao zavidnu raskoš gluposti i elementarnog neznanja o svemu o čemu se oglašava (uz svu zlonamjernost, pa i mržnju koju već ini put iskazuje prema Sarajevu, Bošnjacima i Bosancima) od geopolitike do pitanja sigurnosti i ljudskih prava, ustao je u odbranu i Čovića i Dodika, minimizirajući i relativizirajući presude čak dva UN-ova suda i dozvoljavajući sebi da on određuje kakvi genocidi postoje, aludirajući kako je u Bosni i Hercegovini bio “mali genocid“ (valjda neko sad treba da kaže: šta je 8.000 ubijenih u odnosu na, recimo, osam miliona!?) i da nisu sve žrtve genocida iste.

 

 

Dodik se zahvalio Milanoviću jer, kako je priznao, samo on i Putin razumiju šta se dešava u BiH dok su svi ostali “neprijatelji srpskog naroda“. Šta to Milanović i Putin razumiju, a ostali ne? I to nakon što je krenula neviđena ofanziva na Bosnu i Hercegovinu uzrokovana odlukom visokog predstavnika da zabrani negiranje genocida i haških presuda, dakle svih zločina? Ofanziva u kojoj, nažalost, (ponovo) zajednički djeluju Zagreb i Beograd, uz zdušnu podršku Banja Luke i (zapadnog) Mostara.

 

 

Velikosrpski ciljevi

 

 

Negira li Milanović, koji braneći Dodika i Čovića negira, minimizira i omalovažava haške presude, i presudu Milanu Martiću koji je osuđen zbog zločina koje su srpske snage počinile u Hrvatskoj? Presudu u kojoj Pretresno vijeće decidno navodi: “Predsednik Srbije Slobodan Milošević tajno je nameravao da stvori srpsku državu. Po mišljenju Milana Babića, Slobodan Milošević je ovaj politički cilj zagovarao od leta 1990. do kraja 1991. godine.”

 

 

Negira li Milanović i postojanje presuđenog udruženog zločinačkog plana koji je trebao realizirati ove ciljeve, a u kome su uz Miloševića bili Blagoje Adžić, Milan Babić, Radmilo Bogdanović, Veljko Kadijević, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Vojislav Šešelj, Franko Simatović zvani Frenki, Jovica Stanišić i kapetan Dragan Vasiljković, jer je, kako je potvrdilo i Žalbeno vijeće, “Pretresno veće zapravo zaključilo da je ‘politički cilj ujedinjenja srpskih područja u Hrvatskoj i BiH sa Srbijom u svrhu stvaranja jedinstvene teritorije sprovođen putem rasprostranjenih i sistematskih oružanih napada na pretežno hrvatska i druga nesrpska područja, kao i putem činjenja dela nasilja i zastrašivanja. Pretresnom vijeću predočena je znatna količina dokaza o tome da su cilj ujedinjavanja srpskih teritorija prihvatila rukovodstva u Srbiji, u Republici Srpskoj u BiH, kao i u SAO Krajini. Pretresnom vijeću su predočeni dokazi da je takva saradnja nastavljena do 1995. godine.”

 

 

Zadnja haška presuda, izrečena Stanišiću i Simatoviću, potvrdila je da je Srbija bila upletena u sukobe u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovni, da je Slobodan Milošević bio dio zločinačkog poduhvata za progon Hrvata i Bošnjaka iz dijelova te dvije zemlje, te da su učesnici tog udruženog zločinačkog poduhvata bili, uz Miloševića, politički lideri bosanskih Srba Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić, i lideri hrvatskih Srba Goran Hadžić i Milan Martić, te Mladić, Arkan i drugi.

 

 

Dokazano je u Haagu (predmet Perišić) i da su velikosrpski ciljevi realizirani uz pomoć Vojske Jugoslavije, Vojske Republike Srpske (BiH) i Vojske Republike Srpske Krajine (Hrvatska). U više presuda je dokazano da su ciljevi Republike Srpske i tadašnje SRJ bili zajednički. U presudi Tadiću navodi se: “Političko rukovodstvo Republike Srpske – SDS – i njihovi stariji vojni komandanti bez sumnje su smatrali uspijeh sveopćeg srpskog ratnog napora preduslovom za njihov iskazani politički cilj ujedinjavanja sa Srbijom i Crnom Gorom u okviru Velike Srbije, koja bi objedinjavala teritorije u kojima su živjeli Srbi u bivšoj Jugoslaviji. Rukovodstvo bosanskih Srba zagovaralo je ideju Velike Srbije i cilj im je bio, počev od 1991. godine da Srbi žive u jednoj državi zajedno s drugim Srbima bivše Jugoslavije.”

 

 

Narodna skupština Republike Srpske dala je legitimitet starteškim ciljevima kada ih je zvanično usvojila. Po zaključcima sudskog vijeća u presudi Brđaninu “ovi strateški ciljevi predstavljali su plan zauzimanja i kontrole teritorije, uspostavljanja države bosanskih Srba, odbrane definisanih granica i odvajanja od drugih etničkih zajednica u BiH”. Vijeća je zaključilo i da tih šest strateških ciljeva nije bila nikakva “politička retorika”, već “politički manifest rukovodstva bosanskih Srba”.

 

 

Uklanjanje (bosanskih) Muslimana i Hrvata

 

 

Vijeće koje je izreklo presudu Radovanu Karadžiću zaključilo je da je “planirano zauzimanje teritorija na koje su bosanski Srbi polagali pravo otišlo dalje od samog uspostavljanja vlasti, ono je obuhvatalo i uklanjanje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, koje je za cilj imalo stvaranje jednog entiteta koji je u velikoj mjeri bio etnički homogen. To je bilo utemeljeno na ideologiji prema kojoj bosanski Srbi nisu mogli da žive zajedno s bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima.”

 

 

Ovo su činjenice koje Milanović ”razumije” i koje i javno brani. Neka javno objasni i kako on, koji se prozvao predsjednikom svih Hrvata, pa i onih u Bosni i Hercegovini, negira i zločine nad Hrvatima, a presude nisu, kako on smatra, ”sveto pismo”. Nisu. Presude su zasnovane na hiljadama dokaza i svjedočenja na osnovu kojih je, također, utvrđen i presuđen i organizirani sistemski obrazac po kome su počinjeni stravični ratni zločini s ciljem ostvarivanja velikosrpskog projekta.

 

 

Kao ilustracija (jer ih ima više) može poslužiti presuda Krajišniku u kojoj je vijeće utvrdilo: ”Početkom aprila 1992. srpske snage napale su Muslimane i Hrvate koji su živjeli u gradovima, selima i manjim naseljima, koji, uglavnom, nisu bili branjeni i u kojima, uglavnom, nije bilo vojnih ciljeva, kako bi preuzeli kontrolu nad tim opštinama nakon čega su Muslimani i Hrvati zlostavljani i ubijani, hapšeni i odvođeni u zatočeničke centre, dok su žene i djeca bili prisiljeni da napuste svoje domove, a često i općinu, nakon čega su srpske snage pljačkale i uništavale njihove kuće onemogućujući im povratak, a razarani su i vjerski objekti. Zatočene muškarce i žene često su tukli ili s******i pripadnici srpskih snaga, uslovi života u mnogim zatočeničkim centrima bili su nepodnošljivi, nije bilo dovoljno hrane, vode, medicinske njege i sanitarnih čvorova. Mnogi zatočenici su pogubljeni u tim zatočeničkim centrima. (…) U općinama u kojima su Muslimani bili u većini i kontrolisali lokalne ustanove, poput Bratunca, Rogatice, Vlasenice i Zvornika, lokalni civili srpske nacionalnosti su evakuisani, nakon čega su srpske paravojne snage izvršile napad, protjerujući Muslimane i Hrvate, te naseljavajući te prostore raseljenim Srbima. U opštinama u kojima su Srbi bili u većini i kontrolisali lokalne ustanove, poput Banje Luke, Bijeljine i Bosanskog Novog, srpske vlasti i oružane snage su na Muslimane i Hrvate nemilosrdno i metodički vršile pritisak – između ostalog prijetnjama, hapšenjima i ubistvima, te razaranjem njihovih vjerskih i kulturnih ustanova – kako bi ih prisilile na odlazak. (…) Cilj napada bio je prisilno premještanje bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata kako bi se promijenio nacionalni sastav neke općine ili manje teritorije unutar općine.”

 

 

Krajišnik je presuđen zbog zločina počinjenih u općinama: Bijeljina, Bosanska Krupa, Bosanski Novi, Bosanski Petrovac, Bratunac, Brčko, Banja Luka, Bileća, Doboj, Donji Vakuf, Foča, Gacko, Hadžići, Ilidža, Ilijaš, Ključ, Kotor Varoš, Kalinovik, Nevesinje, Novi Grad, Novo Sarajevo, Pale, Prijedor, Prnjavor, Rogatica, Rudo, Sanski Most, Sokolac, Šipovo, Čajniče, Čelinac, Teslić, Višegrad, Vogošća, Vlasenica, Zvornik.

 

 

Tuđman = Milošević

 

 

Po Milanoviću je suludo izjednačavanje Tuđmana i Miloševića, odnosno “naših generala” s Mladićem i Karadžićem. Neupućenom Milanoviću, očito je neophodno poredati neke (presuđene) činjenice.

 

 

Da je Hrvatska bila agresor u Bosni i Hercegovini tokom rata, u Haškom tribunalu je presuđeno pet puta i to u procesima protiv: Tihomira Blaškića, Zlatka Aleksovskog, Kordića i Čerkeza, Naletilića i Martinovića, i Prlića i drugih. Sudsko vijeće (Blaškić) zaključuje da je “Hrvatska, naročito u osobi bivšeg predsjednika Tuđmana, gajila nadu o podjeli Bosne”, te da su se “Franjo Tuđman i Slobodan Milošević susreli u martu 1991. da bi raspravljali o podjeli Bosne i Hercegovine koja bi rezultirala njenim nestankom. Prema riječima jednog svjedoka obrane, Hrvatska je već 150 godina gajila aspiracije prema teritorijima koji su smatrani hrvatskim teritorijima u Bosni i Hercegovini. Nacionalizam predsjednika Tuđmana i njegove teritorijalne aspiracije su u svakom slučaju bili očiti mnogim njegovim sugovornicima, bilo da je riječ o lordu Owenu, ili svjedoku Paddyu Ashdownu.”

 

 

Presuda Kordiću: “Postoje izvještaji o tome da su se dvojica vođa sastali i razmatrali podjelu Bosne u kojoj bi Milošević dobio kontrolu nad istočnom Hercegovinom, dok bi zapadni dio zemlje, u kojem živi većina bosanskih Hrvata, postao dijelom Hrvatske. Predsjednik Tuđman je 1991. i sam priznao g. Ashdownu, britanskom političaru, da se on i Milošević slažu oko toga kako bi međusobno podijelili teritoriju Bosne i Hercegovine, iako je u to vrijeme porekao postojanje formalnog sporazuma. U predmetu Blaškić g. Ashdown je posvjedočio da je na njegov zahtjev predsjednik Tuđman na jelovniku jedne večere nacrtao kartu Bosne i Hercegovine koja pokazuje predloženu liniju podjele. Kopija tog crteža, s oznakama g. Ashdowna, uvrštena je u dokazni materijal ovog predmeta. Pretresno vijeće zaključuje da je predsjednik Tuđman gajio teritorijalne pretenzije prema Bosni i Hercegovini, koje su bile dio njegovog sna o Velikoj Hrvatskoj koja bi uključivala zapadnu Hercegovinu i Srednju Bosnu.”

 

 

U presudi Prliću i drugima vijeće navodi: “Tužilaštvo tvrdi da u UZP-u nisu učestvovala samo šestorica optuženih, odnosno Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić, nego i Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko, Mate Boban, Dario Kordić, Tihomir Blaškić i Mladen Naletilić, kao i druge osobe, u prvom redu članovi rukovodstva i organa HZ(R) HB/HVO-a na svim nivoima. (…) Vijeće zaključuje da je krajnji cilj rukovodstva HZ(R) HB i Franje Tuđmana tokom perioda na koji se odnosi Optužnica uspostavljanje hrvatskog entiteta dijelom u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine, kako bi se omogućilo ujedinjenje hrvatskog naroda. Taj hrvatski entitet u BiH trebao je da se u slučaju eventualnog raspada BiH direktno pripoji Hrvatskoj ili, u protivnom, da egzistira kao nezavisna država unutar BiH, čvrsto povezana s Hrvatskom.”

 

 

Ovo je samo mali dio činjenica utvrđenih u presudama Haškog tribunala koje su donosile desetine sudija iz raznih krajeva svijeta. Činjenica koje jasno govore kakva je bila politika i Srbije i Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, i kakva je u tome bila uloga Republike Srpske i Herceg-Bosne i njenih vođa, političkih, vojnih i policijskih koji su presuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne jer su svoje ciljeve realizirali najstravičnijim zločinima nakon II svjestkog rata i najtežim zločinima koje poznaje današnje međunarodno humanitarno pravo, uključujući i genocid.

 

 

Prema tome, ne da nije suludo tvrditi da su Milošević i Tuđman isti, kako tvrdi Milanović, nego je suludo kad predsjednik Hrvatske, koja je članica Evropske unije koja se kune u vladavinu prava, negira presude dva UN-ova suda: Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnog suda pravde (koji je također presudio genocid u BiH).

 

 

Svaki iole ozbiljniji političar Evropske unije dobro bi razmislio prije bilo kakvog javnog komentara o međunarodnim presudama izrečenim zbog ratnih zločina i genocida. Milanović je davno pokazao da razmišljanje nije njegova jača strana, niti je on ikakav politički kalibar, već je tek jedan mali, lokalni, nebitni političar koji svoju sujetu hrani istupima u javnosti koji podižu prašinu čime pokušava da stvara uvjerenje o vlastitoj važnosti. Političar koji jeftinim populizmom pokušava održati svoju popularnost i skupljati političke poene, pri tome samo pokazujući svu raskoš svojih ograničenih kapaciteta. No, Milanović je predsjednik Hrvatske i to je ono što daje težinu njegovim riječima, zbog čega se ne mogu i ne smiju prećutati njegovi napadi, pogotovo što je predsjednik države koja je presuđena kao agresor na Bosnu i Hercegovinu i koji bi se upravo zbog toga da je moralan, etičan, predsjednik koji poštuje civilizacijske norme i međunarodno pravo, prije bilo kakvog pominjanja ratnih događaja u BiH, prvo izvinio Bosni i Hercegovini za sve ono što je Hrvatska radila tokom rata.

 

(SB)

(19)

NAKON PRAVOSNAŽNO PRESUĐENE AGRESIJE HRVATSKE I SRBIJE NA BiH: Milanovićeva odbrana velikosrpskog projekta zasnovanog na genocidu