Pola miliona projektila nije bilo dovoljno: bio je potreban još jedan da bi bio dokazan zločin bombardovanja grada?

 

 

O ovome sam već pisao, ali očito uzalud. Pa ćemo ponoviti gradivo.

 

 

Kako biste opisali čovjeka koji uzme pušku, zauzme busiju na brdu i ustrijeli dijete koje majka nosi u naručju? Šta biste o takvome rekli? Psihopata?

 

 

A kako biste opisali čovjeka koji u sklopu precizno osmišljene i jednako precizno sprovedene vojne akcije zauzme busiju na brdu i udatle ustrijeli dijete majci u naručju? Vojni snajperista?

 

 

Piše Andrej Nikolaidis za Slobodnu Bosnu

 

 

Kako biste nazvali čovjeka, odveć čovjeka, koji je naredio snajpersku vatru u kojoj su ubijana sarajevska djeca, biće čije će riječi: “I kad god krenem pored Sarajeva, svratim ubijem nekog uz put. Zato je bio prekinut ovaj saobraćaj za Sarajevo /nerazumljivo/ snajperski. Uzmem, sredim Turke, ko ih jebe” zauvijek odzvanjati ledenom prazninom svemira kao dokaz da je tama crnih rupa svijetla majska zora u poređenju sa mrakčinom koja zna naseliti ljudsku dušu? Kako biste, dakle, nazvali Ratka Mladića? Heroj, a ne zločinac?

 

 

Koja je razlika između čovjeka koji je psihopata, pa upadne u tuđu kuću i pobije čitavu familiju, i čovjeka koji je patriota, pa u tuđoj kući pobije tuđu familiju?

 

 

Ideologija, braćo i sestre, ideologija.

 

 

Da bi bio počinjen zločin razmjera srebreničkog, dakle genocid, nužan je sveopšti, udarnički rad ideologije. To može samo ideologija: na psihopatske akcije navesti hiljade, ako ne desetine hiljada ljudi, koji će u najvećem duhovnom miru ubijati druge ljude i njihovu djecu, potom organizovano, sistematski, prikriti zločine, da bi ih na koncu, opet sistematski, u javnosti osporavali, relativizovali.

 

 

Na koncu: samo ideologija može pružiti opravdanje za ono što bi, da ideologije nije, bilo prepoznato kao psihopatski zločin.

 

 

A kako se, moliću lijepo, zove ideologija koja je počinila genocid u Srebrenici? Da nije: velikosrpski nacionalizam. A, nećemo o tome, jer bi to moglo uznemiriti sljedbenike te ideologije?

 

 

Mrš. Mrš. Mrš.

 

 

Moja je tvrdnja vrlo jednostavna i vrlo neprijatna: znali smo.

 

 

Ne samo da smo znali da se dogodilo, nego smo znali i da će se dogoditi. Genocid u Srebrenici, naime, nije bio nikakav izolovani incident, nikakvo iskliznuće iz matrice po kojoj se rat u Bosni odvijao. Srebrenica je bila krešendo brižljivo planiranog i sprovedenog zločinačkog pothvata, koji je upravo u Srebrenici najdetaljnije, najpotpunije realizovan. U nešto drugačijim, da ih tako nazovem – laboratorijskim uslovima, bez (okašnjelog i odveć slabog) pritiska velikih sila, čitava Bosna bila bi – Srebrenica.

 

 

Mi nismo znali, kažu. Kada su izašli na ulice i poredani u špalir, onako kako su nekada dočekivali Štafetu mladosti na Titov rođendan, ispraćali tenkove što su se zaputi na ratište, nisu znali da će ti tenkovi tamo rušiti i ubijati? Te su tenkove zasipali cvijećem zato što nisu bili svjesni uloge tenka u ratu? Ili su, dakako da jesu, savršeno znali kamo se i kojim poslom ta oklopljena smrt zaputila, pa su baš zato bacali cvijeće na nju?

 

 

Kada je vojska RS izvršila masakr na sarajevskoj tržnici Markale, Miloševićeva je televizija organizovala vanredne emisije u kojima su „eksperti“ dokazivali kako Karadžićeva armija ne samo da nije, nego nije ni mogla izvršiti taj zločin. Doista, kako bi i mogla? Sarajevo je godinama držano u opsadi; na grad je tokom opsade ispaljeno oko pola miliona projektila; samo 22. jula 1993. ispaljeno ih je 3777. Cilj tog bombardovanja, koje nije bilo nikakva tajna za građane Srbije i Crne Gore, niti su se oni protiv tog bombardovanja – čast malobrojnim medijima i pojedincima koji jesu – bunili, bio je istovjetan cilju svakog granatiranja grada u istoriji: ubiti što više ljudi i srušiti što više građevina. No građani Srbije i Crne Gore pozvani su da Markale shvate kao uvredu nacionalnoj časti. Ko, mi – šta smo mi, neki zločinci? Televizijski ekspertski panel zaključio je da su Bošnjaci ispalili granatu na Markale: pobili su sami sebe da bi napakostili srpskoj vojsci, ne bi li isprovocirali međunarodnu reakciju. Pola miliona projektila nije bilo dovoljno: bio je potreban još jedan da bi bio dokazan zločin bombardovanja grada?

 

 

Najefikasnija je ona propaganda koja kuca na otvorena vrata. Ljudi će, prosto, između svih „istina“ najprije odabrati baš onu u koju već vjeruju. Stoga propaganda koja potvrđuje mišljenje ima kudikamo veće šanse na uspjeh od one koja za cilj ima da promijeni mišljenje puka. Još veće izglede na uspjeh ima ona propaganda koja je praktično potvrda predrasuda, straha i mržnje, propaganda koja pruža opravdanje i „viši razlog“ za njih.

 

 

Pogrešna je pretpostavka da je za uspješnu propagandu nužno da bude prikrivena činjenica da se radi o propagandi. Primjer Srbije i Crne Gore i ovdašnje propagande tokom rata u Bosni (kao i ratova u Hrvatskoj i Kosovu) svjedoči da izuzetno efikasna može biti i kampanja laži za koju je opštepoznato da je kampanja laži. U takvoj kampanji građani aktivno učestvuju: oni nisu žrtve te kampanje, njima se ne manipuliše: oni su saučesnici te propagande. Saučesništvo obezbjeđuje aktivan status građana – jednako tokom trajanja kampanje, kao i u vremenu kada je kampanja formalno obustavljena. Građani će, jednostavno, nastaviti u nedogled ponavljati propagandnu matricu – zato što je ona njihova odbrana. Radi se o sljedećem: dok zločin traje, mi lažemo zato da bi zločin mogao biti počinjen. Nakon što je zločin počinjen, mi lažemo zato što tako branimo svoju nevinost, tvrdeći da u zločinu ne samo da nismo učestvovali, nego za njega nismo ni znali.

 

 

Međutim: znali smo, kao što rekoh.

 

 

Do danas traje i nacionalizam kao dominantna društvena sila. To je neizbježno, jer je nacionalistička urota savršena: u nju su, i dalje, uključeni i egzekutori i propagandisti i jataci. Kažem jataci, jer je tačka do koje je bilo moguće posmatrati sebe kao žrtvu zločinačke propagande daleko iza nas: onda kada smo, uprkos tome što je genocid dokumentovan i presuđen, odlučili genocid nastaviti negirati, postali smo jataci.

 

 

Zavjerenička matrica se održava, bez obzira na to što dio zavjerenika i danas pljačka drugi dio zavjerenika, kao što ih je pljačkao i prvog dana njihovog zajedničkog pothvata. Da bi zavjera bila razbijena, potrebno je priznati vlastitu ulogu u njoj, time i vlastitu odgovornost. Jasno: ne i krivicu. Jasno: ne zagovaram ideju kolektivne krivice. Tvrdim, međutim, da je proces takozvanog “suočavanja sa prošlošću” osuđen na neuspjeh ukoliko izostane – kao što je izostalo – pitanje i iskren odgovor koji sebi i žrtvama Srebrenice duguje svaki građanin ondašnje Jugoslavije: šta sam ja, lično ja, učinio da se Srebrenica ne desi? Koje su moje zablude i postupci mogućom učinile politiku i ideologiju koja je dovela do genocida?

 

 

Paradoksalno, iza ideje kolektivne odgovornosti kriju se upravo zavjerenici. Oni su ti koji neprekidno tvrde kako je “presuda Karadžiću/Mladiću presuda svim Srbima”, iako sud u Hagu, koji presude donosi, tvrdi suprotno: da su to presude pojedincima, nipošto kolektivu. Zavjerenici su ti koji insistiraju da je presuda za genocid u Srebrenici presuda “svim Srbima”.

 

 

Ideja je sljedeća: učinimo krivicu kolektivnom, jer budući da krivica ne može biti kolektivna, budući da krivi ne mogu biti svi, to onda znači da kriv nije niko.

 

 

A kako ste pametni, lutke moje, sa vašom etikom koja je mješavina vrijednosti crijevne flore i bacila kuge.

 

 

Mrš.

 

(SB)

(363)

NIKOLAIDIS ZA “SB”: “A kako se, moliću lijepo, zove ideologija koja je u Srebrenici počinila genocid? Da nije…”