Visoki predstavnik je, koristeći bonske ovlasti, poništio zaključke koje je Narodna skupština Republike Srpske usvojila u vezi sa procesom koji se, pred Sudom BiH, vodi protiv predsjednika tog entiteta Milorada Dodika.

 

 

 

Vlasti RS su reagirale prilično blago. Posljednja u nizu reakcija jeste autorski tekst samog Dodika za Glas Srpske, u kojem on ističe da odluka visokog predstavnika Christiana Schmidta “nije samo pravno problematična, već je i etički sporna”. Dodik govori o etici. Da nije smiješno bilo bi tužno. Zapravo i jeste tužno, bar sa stanovišta samog Dodika.

 

 

Umjesto da zaprijeti da će zaključke provesti po svaku cijenu ili da će uhapsiti Schmidta (recimo), Dodik se žali na Schmidtovu intervenciju, posmatrajući je čak i sa etičkog stanovišta.

 

 

U sjajnoj genealogiji Dejtonskog sporazuma (Put ka Dejtonu), Derek Chollet piše kako je paljansko rukovodstvo, na čelu s Radovanom Karadžićem, bilo arogantno prema međunarodnoj zajednici, sve dok nisu počeli vazdušni udari NATO-a na položaje VRS-a. Tada je Karadžić, veli Chollet, po prvi put promijenio ton, ističući da se, kako je rekao, osjeća “poniženim”.

 

 

Slično je reagirao i drugi čelnik RS Nikola Koljević, koji se, sav uspaničen, žalio američkoj delegaciji da je jedan tomahawk pao nedaleko od njegove kuće. Iako su godinama prije toga, projektili padali po kućama ljudi širom BiH, Koljević nije osjećao zabrinutost, sve dok na svojoj koži nije vidio šta to znači.

 

 

Sasvim drugačije je, kako svjedoči Wesley Clark, reagirao Milošević. Predsjednik SR Jugoslavije je, kaže ovaj general, s poštovanjem govorio o američkoj vojnoj i tehnološkoj nadmoći, ističući da protiv takvog neprijatelja “Srbi nikad nisu imali šanse.”

 

 

Chollet također pojašnjava da je Milošević (nesumnjivo, pod dojmom vojne nadmoći NATO-a) bio prilično kooperativan u Dejtonu, te je pristao na brojne odredbe koje pričinjavaju glavobolju današnjem establišmentu u Banjoj Luci (npr. onu o strukturi Ustavnog suda i njegovoj nadređenosti u odnosu na organe vlasti entiteta).

 

 

Kao što je Milošević 1995. prilično racionalno pristupio činjenici američke moći, tako čini se rezonuje danas Aleksandar Vučić, koji se već sedmicama ne oglašava na “etički sporne” odluke visokog predstavnika usmjerene protiv Dodika.Razlog: američke vlasti snažno podržavaju odluke OHR-a.

 

 

Prije nekoliko dana, jedan od vodećih desnih intelektualaca u Srbiji Milo Lompar kazao je da, u situaciji kada se suočava sa studentskim protestima, Vučiću najveću podršku daje američki ambasador Christopher Hill. Provjerio sam sa nekim od svojih beogradskih prijatelja, koji se posve razlikuju od Lompara, da li dijele navedeni dojam. Potvrdili su.

 

 

Sve dok Vučić bude poštovao Dejtonski sporazum, ne bude se miješao na dnevnoj bazi u sporove unutar BiH (kao što to čini Vlada Hrvatske), može računati na Hillovu podršku (naravno, uz ostale uslove koji se tiču Kosova, odnosa prema Rusiji, litijuma, itd.).

 

 

A da li će se sve promijeniti, za 15 dana, kada Trump preuzme vlast?

 

 

Dodik se nada da će se s Trumpom američka politika u BiH promijeniti. Možda i hoće. Ko zna šta će se dešavati u iduće četiri godine, ako Dodik ostane ne vlasti). Indikativno je, recimo, da se niko od Trumpovih ljudi (pa čak ni notorni Grenell) nije pritekao u pomoć Dodiku, s nekom izjavom na društvenim mrežama (recimo), u kojoj bi osudio “etički sporno” djelovanje OHR-a.

 

 

Ako Trumpova administracija podržava Dodika, ako je Orban veza među njima, zar ne bi bilo logično da su se Trumpovi ljudi već oglasili?

 

 

Zar bi se Michael Murphy usudio raditi to što radi da je Trumpova administracija protiv toga? Zar bi to činio sam Schmidt, koji će u idućim godinama crpiti svoj autoritet iz oslonjenosti na istu tu administraciju?

 

 

“Demokratija”, veli Dodik u svom članku, “počiva na slobodi izražavanja, razmjeni mišljenja i argumentovanom dijalogu…” Da nije i smiješno i tužno bilo bi samo jedno od to dvoje.

 

 

Zatim govori o čovjeku kao biću, čije je temeljno obilježje – mišljenje; dakle, skoro kao Aristotel u Nikomahovoj etici i Politici. S tim što grčki filozof ističe da i neke životinje imaju određenu moć mišljenja, pa recimo znaju da ne trebaju ulaziti u sukob s jačim. Ima li Dodik takvu moć mišljenja?

 

 

Čini se da ima.

 

 

“Schmidt ovim postupcima”, veli on, “ne samo da potkopava suverenitet, već ozbiljno ugrožava šanse za izgradnju dugoročnog povjerenja između različitih naroda u BiH.”

 

 

Zar ovo ne zvuči divno: bogatstvo raznlikosti, međusobno povjerenje, itd. Dodik vlada multi-kulti diskursom kao prava “zvijezda granta” (Senad Avdić). To se desi liderima u Republici Srpskoj svaki put kad politički (ako već ne doslovni) tomahwak proleti pored njihove kuće.

 

 

Devalvirajući zaključke NSRS na status “stavova” (pukog mišljenja), Dodik ne pokazuje zube, već da ih nema (navodno). Patetično govoreći o demokratiji, Dodik zapravo vrlo ciljano želi poslati poruku da nije opasan, da je nemoćan, itd. To je u trenutnim okolnostima vrlo mudra politika. Nije pametno da nastavlja provocirati Amerikance. “Bar dok se okolnosti ne promijene…” Ako se promijene.

 

 

Dodik će reći da njegova politika da se stvari u BiH trebaju rješavati “unutrašnjim dijalogom”, bez miješanja stranaca, višedecenijska, te da nije iznuđena trenutnom situacijom. U izvjesnom smislu, i to je istina.

 

 

Predsjednik HDZ-a Dragan Čović će dodati da se i on slaže s takvom pozicijom. A složit će se i mnogi drugi, Srbi, Hrvati i Bošnjaci: “Stvari treba rješavati dijalogom i dogovorom.” Zvuči plemenito, zar ne!?

 

 

Same pretpostavka da se ključna politička pitanja u BiH mogu riješiti dogovorom ili sukobom političkih predstavnika tri naroda (i građana) je neuvjerljiva.

 

 

Počnimo od samog Dejtona, kao korijena, kao pra-prizora (Urszene, rekao bi Freud).

 

 

Da li bi on ikada bio sklopljen bez vanjskog, prije svega američkog pritiska? Da li Nikola Koljević potpisao Dejton da nije vidio šta znači kad ti viša sila ispali tomahawk na kuću? Da li bi Karadžić bio spreman za “izgradnju dugoročnog povjerenja između različitih naroda u BiH? Da li bi paljansko rukovodstvo prihvatilo Dejton bez vanjskog pritiska Miloševića (nakon što su ga odbili potpisati u Ohaju)?

 

 

Da li bi Alija Izetbegović potpisao Dejton da mu Amerikanci nisu zaprijetili da će bombardovati Armiju RBiH?

 

 

Da li bi Mate Boban potpisao Dejton? Ne bi, zato je i smijenjen prije toga, a Mate Granić koji je bio zagovornik Dejtona u medijima pod kontrolom Čovića proglašava se izdajnikom.

 

 

Da li Dejtonski sporazum ikada bio proveden, da 1997, nakon što je Momčilo Krajišnik odbijao da dolazi sjednice Predsjedništva, nisu uvedene bonske ovlasti?

 

 

Idemo dalje.

 

 

Šta su se, počev od Dejtona, lideri u BiH dogovorili o najvažnijim pitanjima? Aprilski paket, Prud, Neum, Bakinci?

 

 

Kad su kroz “unutrašnji dijalog bez vanjskih pritisaka” promijenili Ustav, Izborni zakon, itd?

 

 

Teza da stvari u BiH treba rješavati “unutrašnjim dijalogom” zvuči plemenito, ali je abderitska.

 

 

Ništa se, kao što je uostalom slučaj od Dejtona, ne može riješiti dogovorom ili sukobom političkih predstavnika tri naroda. Zato je bio potreban NATO; zato je potreban OHR, potpomognut Sjedinjenim Državama.

 

 

OHR ne treba (niti uostalom želi) da se stalno upliće, ali je dobro da je tu i da, kao vrhovni tumač, konačni arbitar, rješava ključne nesporazume, koji bh. akteri ne mogu ni dijalogom, ni konfliktom.

 

 

Iskustvo proteklih 15 godina jasno govori da Dodik i Čović ne žele kompromis (iako govore da žele).

 

 

Šta pokazuju dvije godine ove nesretne Trojke, ako ne to!?

 

 

SNSD i HDZ pozivaju na “unutrašnji dijalog bez uplitanja stranaca” kako bi, pritiscima i prijetnjama, nametnuli “političkom Sarajevu” svoju volju, svoje tumačenje dejtonskog teksta.

 

 

SNSD i HDZ žele pregovore po principu: “Ili će biti po mom, ili se otcjepljujem, blokiram rad institucija, zabranjujem provođenje odluka Ustavnog suda, itd, pa ti onda vidi šta ćeš.”

 

 

Pokazalo se, dakle, koliko je naivna i, u konačnici štetna, vjera Trojke da se stvari s Dodikom (i Čovićem) mogu rješavati kroz dijalog, na utakmicama Igokee. Svejedno je da li je ta vjera genuina ili himbena (s ciljem samo da se dođe na vlast).

 

 

To što je Trojka naivna ni u kojem slučaju ne znači da opozicija, koju predvode SDA i DF, nije (bar njeni neodgovorni, histerični dijelovi).

 

 

Naime, uvjerenje da smo mi mogli nadjačati Dodika i Čovića “samo da se stranci nisu umiješali” neutemeljeno je i opasno, naročito ako uz to uvjerenje ide zaključak da se OHR i SAD više ne trebaju miješati, te da ćemo “mi sami naći načina da savladamo i SNSD i HDZ”.

 

 

Mi – a to znači “političko Sarajevo” u cjelini – ne možemo sami nadjačati i SNSD i HDZ (naročito ako su oni ujedinjeni). Možemo ih nadjačati, uz podršku Amerikanaca. Bez te podrške ne. Kao što iskustvo govori, nekad do tog dođe, nekad ne. To su temeljne strukture bitka dejtonske BiH. Vidjeli smo to na primjeru Schmidtove intervencije 2022, ali vidimo sada šta se zbiva sa Južnom interkonekcijom, procesuiranjem Dodika, sankcijama, itd.

 

 

Voditi odgovornu politiku u Sarajevu znači polaziti od navedenog opažanja, te sarađivati s Amerikancima i drugim međunarodnim partnerima, kroz ozbiljno promišljanje toga šta su njihovi interesi i usklađivanje naših i njihovih interesa (kao u slučaju Južne interkonekcije).

 

 

Ono što ne treba (više) raditi: neurotično nastojati da im diktiramo šta da rade, odnosno da troše vlastite resurse kako bi, svojom snagom, ispunili sve naše interese, što po pravilu – kada se ti neurotični snovi ne ispune – završi u paranoično-narcističkom zaključku da “nas mrze zato što smo muslimani”. Ne mrze. It’s nothing personal, it’s strictly bussiness.

 

(Istraga.ba)

(305)

Nikomahova etika Milorada Dodika i “šta da se radi” u Sarajevu?