Njemački magazin se pita: Zašto Srbi vole zločinca Ratka Mladića?

Autor se pita kako je Mladić postao balkanski krvnik i zašto ga mnogi Srbi i danas obožavaju?

Die Zeit je objavio tekst o Ratku Mladiću pod naslovom: “Harizmatični masovni ubojica”.

Autor se pita kako je Mladić postao balkanski krvnik i zašto ga mnogi Srbi i danas obožavaju?

„Kad se sjetim Ratka Mladića, vidim komandanta koji viče na vojnike i pod prijetnjom brutalne kazne traži akciju bez pogovora, ali i komandanta, koji s vojnicima puzi kroz blato i dijeli kruh.

Nijemci, NATO, svjetske sile…

Vidim počinitelja iz uvjerenja, prožetog svjetonazorom da njegovim bosanskim Srbima najgoru nepravdu nanose Nijemci, NATO i svjetske sile.

Vidim ratnika, koji žarko ljubi svećenike i moli se u crkvi, i vjeruje da je u nacionalističko-rasnoj, zapravo božanskoj misiji izabran da bude osvetnik.

Vidim porodičnog čovjeka, koji se vraća kući s ratišta, kako bi sa suprugom i njihovo dvoje djece, Anom i Darkom, provodio vrijeme igrajući se… i čija je najdraža igra bila potapanje podmornica, za što je pobjednik dobivao najveći dio kolača…

Vidim ga, prije svega, kao brutalnog masovnog ubicu koji je u Srebrenici pustio da se pogubi više od 7.000 Bošnjaka od 11 do 77 godina i koji se, obilježen moždanim udarima, bliži smrti u zatvoru Međunarodnog suda u Haagu, ne pokazujući ni trag kajanja.

Hollywood ne bi mogao naći uvjerljivijeg glumca za ratnog zločinca”, rekao je jednom za njega Richard Holbrooke.

On je jedan od onih strašnih likova koje historija stalno proizvodi: harizmatični masovni ubica”, piše Erich Follath u podužem članku za njemački sedmičnik “Die Zeit”.

Balkanski krvnik

Autor članka o Mladiću pita se šta je tačno čovjeka “koji potapa podmornice i ljude” napravilo balkanskim krvnikom i ko ga je mogao zaustaviti na njegovom strašnom putu u zločin?

I zašto ga toliki Srbi i danas obožavaju?

U članku se konstatira kako je ostavština Ratka Mladića i njegova uloga u pogledu budućnosti Srba u velikoj mjeri stvarana “odnosom prema prošlosti”, prenosi DW.

Spominje se da mu “nije bilo ni dvije godine kada su ustaše ubile njegovog oca”, koji je bio u partizanima.

Budući da je to za njegovu majku bilo previše, odrastao je kod strica kao „uzorno, pristojno dijete”.

“Vojsku vidi kao jedinu šansu za brzi napredak. Na beogradskoj Vojnoj akademiji 1965. godine je među najboljima”, piše list.

Die Zeit pritom podsjeća da je to bilo vrijeme Tita i da su „nacionalističke tendencije dobile plodno tlo tek nakon smrti komunističkog autokrate 1980-ih.

“Nakon što je BiH, s muslimanskom većinom, proglasila nezavisnost, Mladić u maju 1992. postaje komandant Vojske bosanskih Srba, koji su se organizirali u ‘Republiku Srpsku’. Tada, uz podršku Beograda, kreće u opsadu Sarajeva”, piše list.

Njemački novinar potom ovako opisuje Mladića:

Osvetnik za nepravde

“Čovjek u misiji, križar u borbi za naciju i pravoslavlje, osvetnik za nepravde iz prošlosti. Stalno se poziva na bitku na Kosovu i uvjeren je da se knez Lazar žrtvovao u borbi protiv muslimanskih osvajača 1389. godine.

To je nacionalni mit i historisjki podvig za mnoge njegove sunarodnjake. Za Ratka Mladića je to i poziv da vrati ‘čast’ svom narodu.

A vjerovatno i laž, koja sve opravdava.

“Misli li netko da je rat zabava? Da je do mene, zabranio bih svako oružje, čak i ratne igračke za djecu”, rekao je jednom prilikom Mladić, za kojeg se znalo da je lud za oružjem i beskrupulozan prema civilima na fronti”.

Die Zeit potom citira Ljiljanu Bulatović, Mladićevu blisku prijateljicu i obožavateljicu.

Anina tragedija

Ona autoru članka priča kako je Mladić, koji toliko mrzi poraze, provodio sate igrajući društvene igre sa svojom djecom, puštajući s vremena na vrijeme svoju mezimicu Anu da pobijedi.

“Međutim, studentica medicine se zaljubila u momka koji je osuđivao to što njen otac radi i Ana se priključuje tim kritikama, kako pričaju poridični prijatelji.

Do kakvih je tu svađa dolazilo, znaju samo Mladići.

U martu 1994. Ana se ubila – najdražim pištoljem svog oca…”

“Naravno da general ne može prihvatiti samoubistvo svoje kćerke Ane”, piše dalje Die Zeit i navodi kako bez i najmanjeg dokaza Mladić tvrdi da je ona ubijena, povlači se, ne želi otići ni na vjenčanje Karadžićeve kćerke.

“Postaje sve bezobzirniji i nečovječniji. Muslimani za njega postaju objekti, koji se moraju uništiti…”

Njemački list se potom osvrće na ulazak Mladića u Potočare kod Srebrenice sredinom jula 1995. i citira svjedokinju Nadžidu Sadiković, koja ga je čula kako kaže:

“Ima ih toliko, prava gozba! Bit će krvi do koljena!”

U tekstu piše i kako je Mladić instinktivno prepoznao “ključne slabosti plavih kaciga Ujedinjenih naroda”, koji su “imali naredbu da ne smiju pucati”.

“Uzima taoce, viče, smiruje ih – sve dok najviši vojni oficiri iz nizozemskog bataljona ne počinju misliti samo na to kako da spase vlastitu kožu i prepuštaju mu ljude, za koje imaju naredbu da ih štite.

Genocid u Srebrenici

Za opsjednutog Mladića to znači: klanje. Čak je i komandanta UN uspio nagovoriti da s njim nazdravi i popije piće”, piše Die Zeit.

Njemački list dalje opisuje kako je nakon rata izdana međunarodna potjernica za Mladićem ali da se ona ne izvršava, štoviše viđaju ga kako posjećuje restorane i nogometne utakmice.

“Farsa se okončava tek kada nova vlada želi uspostaviti pregovore s Evropskom unijom”.

Mladića, koji se krio i u ženskom manastiru (u Zrenjaninu), hapse 26. maja 2011. u Lazarevu.

Njegov rođak Branko Mladić otkriva njemačkom novinaru da je dva mjeseca ranije Mladić imao srčani udar i da je za cijelo Lazarevo on – heroj.

Uoči izručenja u Haag, Mladić ima samo jednu želju: da posjeti grob svoje kćerke Ane.

“Za to se zahvaljuje na svoj način. Psuje međunarodne suce i govori im da su lažljivci i prevaranti”.

Kada mu je potvrđena kazna doživotne robije u junu 2021. poziva sina da se kandidira za visoku političku funkciju u RS.

“I to u vidokrugu Sarajeva. Na strani radikalnog predsjednika RS Dodika, koji se ozbiljno založio za međunarodno priznanje “genocida nad Srbima u Srebrenici” i koji je Putinu dodijelio visoko odlikovanje za njegov “pravedan” rat u Ukrajini”, piše Die Zeit.

Murali krvniku

Autor članka u Die Zeitu navodi i kako je uspostavio telefonski kontakt s 53-godišnjim Darkom Mladićem u Beogradu, koji mu je „pristojno, ali vrlo odlučno“ odbio dati intervju za njemački medij, ne želeći govoriti o svojim mogućim političkim ambicijama.

“On se drži tiho i prema srpskim medijima, samo se na ultranacionalističkoj televiziji Pink požalio na navodno nehumane uvjete u zatvoru”.

Potom se njemački novinar vraća na Lazarevo i konstatira kako tamo vlada nostalgija za Mladićem. Navodi i kako skupovi solidarnosti za generala nisu ograničeni samo na ovo mjesto u Srbiji, te da je jedna od rijetkih publikacija, kritični nastrojenih prema Mladiću izbrojala čak 253 murala s njegovim likom.

“Oni koji su ih pokušali prefarbati, imali su posla s policijom, koja se prema Mladićevim grafitima odnosila kao prema nekakvom nacionalnom blagu”, piše Die Zeit i zaokružuje članak riječima:

“Ratko Mladić (81) možda leži na samrti. Ali mit o njemu kao žrtvi i dalje živi.”