historiji Mađarske…
Orbanovoj političkoj karijeri polako se nazire kraj, ali još mu je ostalo dovoljno vremena da državni imetak prebaci u “zaklade” koje će njemu i njegovim prijateljima moć, novac i utjecaj osigurati praktično – zauvijek.
Jedno se svakako mora priznati mađarskom premijeru Viktoru Orbanu: on je trenutno među najlukavijim političarima moći u Europi. Kako bi ostao na vlasti, već je učinio mnogo toga, od promjena u većini medija pa do novog Izbornog zakona koji pogoduje njegovoj stranci Fidesz.
Ali, i on mora uvidjeti da se političko raspoloženje u Mađarskoj polako mijenja i da bi se moglo dogoditi da izgubi izbore. Mađari su već umorni od Orbana, a sve više im smetaju i samoljublje i korupcija Orbanove porodice, prijatelja i stranačkih sljedbenika. Izbori su već sljedećeg proljeća i, ako se opozicija uspije održati zajedno, lako bi se moglo dogoditi da Orbanov Fidesz izgubi vlast.
Zato se Orban pobrinuo da, čak i ako izgube vlast, on i njegova klika još dugo, dugo neće izgubiti i praktično apsolutnu moć u Mađarskoj. Čitava ideja još jedva da ima ikakve veze čak i s ono malo demokratskog sistema koji je još ostao u današnjoj Mađarskoj, ali zapravo bi se mogla učiniti simpatičnom zagovornicima neoliberalne ideje o “što manjem miješanju države”, kakvih ima mnogo i u Bruxellesu i u međunarodnim, naročito finansijskim tijelima.
Prosvjedi protiv Orbana u Budimpešti prošlog ljeta
Mađarski premijer nije slijep da ne vidi kako se – uprkos svim mjerama koje je poduzeo kako bi ostao na vlasti – njegovo doba približava kraju. Zato se domislio još boljem načinu da zadrži vlast praktično zauvijek, piše “Deutsche Welle”.
Sva vlast i imetak – zakladama
Jer, Orban je već počeo stvarati pravu “paralelnu državu” u kojoj više ne bi državni organi nego “neovisne” zaklade raspolagale i imovinom i politikom institucija na čijem su čelu. Osnova tog plana ima naizgled nevini i komplicirani naziv: “Javne zadaće uspostavljenih upravnih zaklada od javnog značaja.” Ovog utorka je parlament u Budimpešti s dvotrećinskom većinom prihvatio zakon o osnivanju te nove institucije i formiranje prve 32 zaklade te vrste.
Većina njih će imati pod sobom državna sveučilišta i time će se praktično čitav mađarski visokoškolski sistem prebaciti u okrilje zaklada, uključujući i pripadajuće institucije kao što su univerzitetske klinike.
Manji, ali bitniji dio tih zaklada su općeg karaktera i zadužene su za gotovo sve zadaće koje ima država: od obrazovanja, proodica, umjetnosti, mladih i sporta pa do medija, zaštite okoliša, poljoprivrede, nauke… sve do održavanja međunarodnih odnosa i podrške mađarskoj manjini u inozemstvu.
Kako objašnjava bivši mađarski liberalni zastupnik Andras Schiffer, na taj način će svaka buduća vlada u Mađarskoj biti prisiljena dijeliti vlast i moć s “paralelnom vladom, sakrivenom kroz upravu, kojom će upravljati Viktor Orban”.
Zgrada parlamenta u Budimpešti
Orbanova vlada još ima dvotrećinsku većinu u parlamentu – i veliko je pitanje kad će i opozicija, čak i ako pobijedi, osvojiti toliko zastupničkih mjesta.
Milijarde eura padaju s neba
Te zaklade će biti opremljene imetkom teškim milijarde: osim univerziteta i njihovih posjeda, zaklade preuzimaju i njihove nekretnine svih vrsta, od zgrada pa do dvoraca, parkova i šuma. Ne samo to: kako bi bile i likvidne, država im prepušta i udio u državnim kompanijama.
Dobar primjer je Matthias Corvinus Collegium (MCC) – izvorno tek malena, ne osobito značajna institucija za formiranje kadrova stranke Fidesz koju je osnovao Andras Tombor, jedan od najutjecajnijih ljudi bliskih Orbanu. No, sad je potezom pera taj kolegij postao vlasnikom po 10 posto vlasništva naftnog koncerna MOL i farmaceutske kompanije Gedeon Richter. Vrijednost tog udjela je negdje oko jedne milijarde eura. Povrh toga, postaju vlasnici vrijednih nekretnina i zemljišta po čitavoj zemlji, ali i dalje će primati milijarde forinti iz državne blagajne.
Prema zakonu, te zaklade bi djelovale samostalno i ne podliježu nikakvom državnom nadzoru. Teoretski, smiju izdavati novac samo za predviđenu namjenu, ali kako ih niko neće smjeti nadzirati, mogu, zapravo, činiti šta god im je volja. Već prošlog decembra je donesen zakon prema kojem je potrebna dvotrećinska većina u parlamentu kako bi se tim zakladama promijenili ovlasti i način funkcioniranja. A veoma je malo vjerovatno da će opozicija uspjeti osvojiti toliku većinu u parlamentu u dogledno doba.
Studentski prosvjed u Mađarskoj
Studenti su već i sad glavni u protestima protiv Orbanovog nepoštivanja pravne države, ali neće im biti lako kad univerziteti dođu u vlasništvo zaklada – koje će, naravno, imenovati i profesore i odlučivati o nastavnom programu.
Od sad pa zauvijek
Na čelu tih zaklada će biti kuratori i ovo je ključni trenutak za Orbanovu kliku da zauvijek zadrži nadzor nad javnim životom Mađarske: jer samo kod osnivanja zaklade će kuratore imenovati vlada – na neodređeno vrijeme, a onda će oni sami imati pravo imenovati svoje nasljednike. Zato ne čudi to što su kuratori koji su već sad poznati redom Orbanovi ministri, državni sekretari i mnogi dobri prijatelji mađarskog premijera.
Vlada objašnjava kako su te zaklade budućnost i kako se državni utjecaj u 21. stoljeću mora drugačije promisliti. Upravo je to ono što neoliberali neprestano ponavljaju: javne zadaće se moraju provoditi učinkovitije nego što ih provode državna tijela.
No, mađarska opozicija za tu “reformu” ima drugih naziva: ona smatra to “pljačkaškom privatizacijom” i “krađom”. “Najodlučnije osuđujemo to što se ovaj režim želi proširiti i prenosi javni imetak i prihod od poreza u privatne ruke sljedbenika Fidesza”, piše Udružena opozicija u saopćenju.
Pobuna u Mađarskoj 1956.
Može li se ova mjera usporediti s komunističkom diktaturom? Po posljedicama koje će imati – zapravo da.
Diktatura?
Miklos Ligeti, koji je na čelu mađarskog ogranka nevladine organizacije Transparency International, također osnivanje tih zaklada smatra činom koji će ostaviti najdublje posljedice u čitavom razdoblju od 2010., kad je Orbanova stranka osvojila dvotrećinsku većinu u parlamentu: “Sve je to vješta, ali zlobna ideja koja se u svojim razmjerima jedino može usporediti s komunističkom nacionalizacijom”, kaže nam Ligeti. “Tu je riječ o apsolutno jedinstvenom modelu kakav u ovom obliku ne postoji nigdje na svijetu, ni u zapadnim demokracijama, jer tamo postoje načela pravne države, a niti u diktaturama istoka jer se tamo ionako ne obraća pažnja na formu.”
Točno je da ova forma malo podsjeća na način upravljanja američkim sveučilištima, ali uz dvije bitne razlike: u jedva kojoj upravi zaklade američkih sveučilišta postoji samo jedan nasljednik ili opunomoćenik mecene sveučilišta, tako da je redovito velika rasprava i natjecanje u utjecaju. Druga razlika je još veća: dobrotvori tih sveučilišta su im povjerili svoj novac, a ne novac i imutak koji zapravo pripada svim građanima države.
Mađarska opozicija je već obećala kako će, ako pobijedi na izborima, imetak koji je predan tim zakladama opet vratiti državi i čitavom društvu. No, i Miklos Ligeti upozorava kako to formalno neće biti lako i zapravo će zahtijevati “revoluciju pravne države”: “Jedinu mogućnost ja vidim u pozivanju na člana C, stav 2. mađarskog Ustava.” Taj član se odnosi na zabranu formiranja diktature i samovoljne vladavine i određuje kako je “svako ovlašten i obvezan pravnim sredstvima onemogućiti takva nastojanja”.
(DW)
(36)