“I ne znam postoji li neki stadion na svijetu koji ima takvu tužnu priču kao Grbavica i postoji li emotivnija i moćnija pjesma od “Grbavice”. Nju je 1993. godine, u jeku opsade grada, napisao Dragan Jokić i to par dana prije nego što je napustio grad. Tekst je ostavio Mustafi Čizmiću koji ju je uglazbio i zamolio legendarnog Mladena Vojičića Tifu da je otpjeva. Čizmić je u ratu bio član Specijalne policije BiH, a prvi put je pjesmu pustio svojim suborcima tijekom ručka”.

 

 

Piše: Stjepan Mati za Index.hr

 

Svi su mislili da je gotovo i da će Željo izdržati. Igrala se peta od osam minuta sudačke nadoknade ratničke prve utakmice 2. pretkola Konferencijske lige između Željezničara i Neftčija. Željo je vodio 2:1 i trebao je samo izdržati još tih par minuta. No, koliko god je srce željelo, noge više nisu slušale, a onda je ponestalo i sreće.

 

 

Centaršut iz kornera golman Mulalić je izboksao na rub šesnaesterca gdje je loptu dočekao Hadzijev i rijetko viđenim volejem je, u maniri legendarnog Zidanea, iz prve zakucao u rašlje za 2:2. Željini igrači popadali su od tuge, ali i umora po travnjaku, a Grbavica je utihnula. Ali, samo na trenutak jer je onda ponovno zagrmjela i pokušala dati svojim igračima zadnji impuls da na uzvrat u Baku ipak odu s pobjedom.

 

 

Nije uspjela. Dojam je da se igralo još dvije minute da bi Azeri zabili i treći gol. No Željezničar, samo četiri milijuna eura vrijedna momčad, ni treću europsku utakmicu u nizu ove sezone nije izgubila. Ostavila je srce i dušu na terenu, dobro je istukla igrače Neftčija, ali to joj za više od ipak mršavih 2:2 nije bilo dovoljno.

 

 

Odličan Željo u Europi

 

Tim rezultatom završila je i prva utakmica 1. pretkola protiv Dinama iz Minska koji je do 85. minute vodilo 2:0, ali je onda krcata i gromoglasna Grbavica odvela Želju do remija. U uzvratu baš u Bakuu (u Bjelorusiji se ne može igrati) je dobio 2:1 i nadat će se da će na istome mjestu za tjedan dana uspjeti napraviti sličan podvig.

 

 

I da ne uspije, Željo je ove sezone napravio odličan europski rezultat i ima se za što uhvatiti. U Europu je odaslao slike čudesne atmosfere na svojem stadionu i navijačima je vratio dašak europskog nogometa koji se na Grbavici čekao od 2018. godine.

 

 

Danas tim romantičnim mjestom koje su vlastitim novcem dijelom obnovili Željini navijači odzvanja pjesma Manijaka, smijeh klinaca i bučno navijanje, ali u ne tako davnoj povijesti Grbavicom, tim istoimenim sarajevskim kvartom, odzvanjali su jezivi krici silovanih žena te mučenih i ubijanih Sarajlija kojima je jedini grijeh bio što nisu Srbi.

 

 

Prije užasa rata, Grbavica je 1985. godine ugostila i polufinale Kupa UEFA-e u kojem su Željezničar protiv Videotona tri minute dijelile od plasmana u finale u kojem bi ga čekao Real Madrid. Mađari su u završnici smanjili na 2:1 i plasirali se u finale s ukupnih 4:3.

 

 

Srbi zapalili i minirali Željin dom

 

Građani Sarajeva o ratnim strahotama nikad neće prvi započeti razgovor. Ako ih nešto pitate, odgovorit će, ali često potiho, kao da se srame što su morali biti svjedoci jednog od najvećih zločina u novijoj povijesti čovječanstva.

 

Opsada Sarajeva, najduža u povijesti modernog ratovanja, počela je 2. travnja 1992. godine, a samo mjesec dana kasnije četnici su okupirali naselje Grbavica te minirali i zapalili stadion Željezničara.

 

 

Gospodar života i smrti na Grbavici bio je Veselin Vlahović zvani Batko, neviđeni monstrum koji je osuđen na 43 godine zbog 27 ubojstava i 12 silovanja iako se procjenjuje da je vlastoručno ubio oko 200 Sarajlija te silovao na desetke žena. Između ostalih, osobno je strijeljao Gorana Čengića, zvijezdu sarajevskog rukometa.

 

 

Batko i njegova ekipa radili su zvjerstva koja su bila toliko odurna da djeluju kao scenarij za neki film strave. No, rat u Sarajevu nije bio nikakav film nego realnost kojoj je, nažalost, svjedočilo previše ljudi i koji su je prepričavali na sudovima od Haaga do Sarajeva.

 

 

Izgorjelo 316 pehara

 

Batko je, kakve li ironije, po dolasku u Sarajevo bio boksač boksačkog kluba Željezničar koji je bio dio istoimenog sportskog društva koje je imalo 14 klubova. Nakon što je stadion zapaljen, s njim je izgorjelo 316 pehara od čega 42 koja su pripadala nogometnom klubu.

 

 

No, ni Batko ni njegov “suradnik” nadimka Krompir ni sav taj ljudski šljam koji je četiri godine terorizirao Sarajevo, koje ožiljke i danas ima skoro na svakom koraku, nije mogao slomiti duh ni grada ni Grbavice koja danas, unatoč golu Hadzijeva u 95. minuti, živi neke bolje dane.

 

 

Živi ih od 19. ožujka 1996. godine kad je nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma stadion vraćen pod kontrolu grada Sarajeva. Samo mjesec i pol, takva spaljena i uništena, Grbavica je ugostila prvi poslijeratni derbi između Željezničara i Sarajeva.

 

 

Željo, klub kojemu su glavni sponzor na dresu njegovi navijači Manijaci, rasprodao je Grbavicu za utakmice protiv Dinama iz Minska i Neftčija u rekordnom roku. Na utakmice dolazi staro i mlado, dolazi jako puno djevojaka i ogroman broj mališana s roditeljima.

 

 

Da je sjedalica dvostruko više od ovih 13.000 i to bi planulo baš kao što planu tribine kad se netom prije početka utakmice s razglasa zaori pjesma “Grbavica”. A to je trenutak koji ledi krv u žilama.

 

 

Himna Grbavice nastala u ratnim godinama

 

Ne znam postoji li neki stadion na svijetu koji ima takvu tužnu priču kao Grbavica i postoji li emotivnija i moćnija pjesma od “Grbavice”. Nju je 1993. godine, u jeku opsade grada, napisao Dragan Jokić i to par dana prije nego što je napustio grad.

 

 

Tekst je ostavio Mustafi Čizmiću koji ju je uglazbio i zamolio legendarnog Mladena Vojičića Tifu da je otpjeva. Čizmić je u ratu bio član Specijalne policije BiH, a prvi put je pjesmu pustio svojim suborcima tijekom ručka.

 

 

“Imali smo neki improvizirani razglas. Dao sam kazetu da se to pusti da vidim kakva je reakcija mojih kolega. Oni su čuli kad ja to sviram i pjevam, ali nisu čuli kada je otpjeva Tifa. Mi smo ručali i ta pjesma je išla polako i odjednom je nastao tajac, tišina. Ja sam gledao oko sebe i ništa mi nije bilo jasno i samo sam vidio kako svi momci šute i plaču”, rekao je jednom Čizmić.

 

 

A dok je pjevaju, neki plaču i danas, točno 30 godina nakon što je pjesma snimljena. Uoči utakmice s Neftčijem suze su bile u očima nekih starijih navijača Želje dok su s raširenim šalovima pjevali svoju pjesmu. Kakve su oni u tim trenucima emocije proživljavali mogao sam samo nagađati. Nisam ih želio pitati i ne znam jesam li uopće želio znati. Ali, tekst sam brzo zapamtio.

 

 

“Hej, Grbavice, bolna si mi. Iz daleka gledam ulice tvoje. Tamo su slike djetinjstva moga, tamo je sve što je moje. (…) A onda Željin stadion gledam, vidim ponos tvoj. Život ću dati, al’ tebe ne dam, jer ti si život moj”.

 

 

 

(SB)

(850)

NOVINAR ZAGREBAČKOG PORTALA SINOĆ JE GLEDAO ŽELJU NA GRBAVICI: “A onda je došao trenutak koji ledi krv u žilama”