Oduševio mnoge: Kako je gest Dejana Bošnjaka postao hit vijest iz Trebinja

Da za Bosnu i Hercegovinu, i regiju uopće, možda ipak dolaze bolji dani, svjedoči prošlonedjeljna hit vijest iz Trebinja o pronalasku starih rukopisa na arapskom jeziku. Sve se u ovoj priči posložilo upravo onako kako to i treba, a to znači, kako se najčešće kod nas ne dešava.

Dejan Bošnjak, jedan od viđenijih Trebinjaca, direktor najpoznatijeg tamošnjeg hotela Platani, kupio je kamenu kućicu, i odlučio na tom mjestu napraviti restoran.

I, danas već, ko još ne zna šta se dogodilo kada su radnici dirnuli u jedan od zidova tog tipičnog drevnograditeljskog hercegovačkog zdanja. Unutar zida, skrivene od sunca i od ljudi, ugledali su – knjige, odnosno, pet rukopisa, bez imalo sumnje jako starih,a za koje se do trenutka kada ovo pišem još ne zna šta su oni zapravo. Lokalni imam Sadmir Mustafić nam je rekao da su dva sigurno Kur'ani, čije su korice od jareće kože, a o preostala tri on se ne bi usudio govoriti. No, kako su fotografije otkrivenih rukopisa začas ušle u virtualni svijet, poznavaoci kaligrafije su se sami počeli javljati, i objašnjavati šta u njima piše… Jedan od njih tvrdi da je riječ o rukopisu iz fikha, drugi navodi da je u pitanju staroosmanski, a da je prepisivač bio znalac svoga posla, treći…

Isabela i Ferdinand

Dok sam, na vijest o pronalasku tragala za sagovornicima, odmah sam se sjetila prof. dr. Ismeta Bušatlića, bivšeg dekana Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, koji je velik dio svoje naučne karijere posvetio upravo drevnim rukopisima,pronađenim na tlu Bosne i Hercegovine ali i izvan nje, recimo, u Španiji. U toj je zemlju Bušatlić proveo nekoliko godina, i u nekoj od davnih poratnih godina kazivao mi je o tome gdje se sve danas pronalaze rukopisi što su ih sakrivale arapske porodice, nakon odluke Isabele i Ferdinanda o protjerivanju muslimana i Jevreja i nakon užasnih zločina inkvizicije u vezi sa tim, do našeg doba potpuno neosvijetljenih.

Mnogi od starih objekata, unutar zidova, vijekovima su čuvali knjige, svjedoke vremena na kojeg u sadašnjoj Španiji podsjeća tek ponešto i poneko. Sjećam se da mi je profesor pričao kako je kontaktirao sa mnogim Španjolcima, katolicima, koji su generacijama bili vezani za jednu kuću, i, obično prilikom neke rekonstrukcije, pojavii bi se rukopisi. Često, netaknute. Ne liči li to na bajku o usnuloj princezi, koju probudi ljubav?

“Većina mojih sagovornika Španaca se tek tada po prvi put suočila sa svojim korijenima, što je bilo i šokantno za neke od njih”, tvrdio je prof. Bušatlić, navodeći da je razgovarao s Špancima koji su tako saznali imena svojih predaka iz doba Endelusa. No, saznali su i to da su, nakon što su Endelus, odnosno teritoriju kojom su vladali Arapi stoljeće i po ponovo osvojili udruženi Evropljani, ti njihovi preci bili pokršteni, i tada su dobivali ime Moriska, što su ga, inače, nosili islamizirani Španci. Ako nisu pristajali na pokrštavanje, morali su ići iz Španije. Neki nisu dobili mogućnost izbora, jednostavno su, kao i njihove kuće, blago, baština, nestali.

No, shvativši da je arapski jezik to što Morisce i dalje ne odvaja od islama, kralj Karlo ga 1526. godine zabranjuje, kao i posjedovanje svih knjiga na njemu, pa i vjerskih, (o, koliko li je tada inkvizicija upriličila javnih lomača na kojima su, posebno u Andaluziji, knjige gorjele!), zabranjuje i nošenje muslimanske odjeće, upotrebu hamama, i, uopće, ispoljavanje islamskog života. Moriske ostaju stvarno bez jezika i svega što je činilo njihovo društveno biće dekretom Filipa II 1555, kojim su srušena sva kupatila, (!!!), a ovi muslimani su morali za tri godine da nauče kastilijanski, ženama je zabranjeno pokrivanje, (mogle su nositi šešire)…Ono preostalih knjiga na arapskom su predavane inkvizitorskim komisijama, i, poneko, samo poneko, rizikujući život, sakrivao ih je, uzidavao…Da bi sebi olakšali, muslimani izumljuju novi jezik, alhamijado, i to tako da u kastilijanski ubacuju riječi arapskog, koji pišu arapskim pismom.

Porodične tajne

Neki su pokušali nastaviti kao da se ništa nije desilo, ali, koliko god ta projekcija vlastite prošlosti bila samo polamilenijska tačka u kosmosu, ona je postajala pratilac svega što je činilo njihovu svakodnevicu.

Tih dana, kada sam razgovarala s prof. Bušatlićem i o činjenici da u Španiji danas živi najmanje 250.000 muslimana, jedan Sarajlija, vlasnik radnje na Baščaršiji mi je rekao da kod njega svrate pripadnici španjolskog kontingenta UN-snaga mira, a nerijetko bi ga molili da im kupi Kur'an, po kojeg bi doista i došli.

“Nije mi bilo ništa jasno, Kur'ana na sve strane, zašto ih ne bi oni sami nabavili, pitao sam se. Malo, pomalo, otvarale su se duše tih mladih ljudi. Svi oni nose tipična španjolska imena, predani su katolici, ali i svi su načuli porodičnu tajnu, o tome šta se dešavalo njihovim precima polovinom 15. stoljeća. Pričali su mi o rukopisima koji se kod njih pronalaze ispod pragova i u zidovima starih kuća i koje su u početku svi smatrali samo nekakvim zaostalim relikvijima. Radilo se o historiji, o kojoj oni nisu ništa znali, ili su je znali samo u fragmentima”, govorio mi je Sarajlija.

I, prije nego što sam, na vijest o pronalasku knjiga u Trebinju, bilo šta rekla, prof. Ismet Bušatlić je i sam spomenuo tu špansku epizodu, i tamošnje skrivene arapske knjige, napominjući da će moći više reći kada pogleda cjelokupne rukopise, od prve do posljednje stranice: “Pravilo je bilo da se, pored imena autora, navodi i ima vlasnika knjige, i prepisivača, nekada čak i cijeli lanac prepisivača, pa se tačno mogla pratiti sudbina neke knjige.Iz onog što se vidi na fotografiji, moglo bi se raditi o zaostavštini neke ulemanske trebinjske porodice, koja je, napuštajući to tlo, ostavljala najveću dragocjenost, i kao zalog svojoj budućnosti, ali i kao zalog opstanka te dragocjenosti. U vrijeme hercegovačkih ustanaka upravo iz tog kraja su mnogi selili za Tursku, a posebno nakon dolaska Austro-Ugarske”, ističe prof. Bušatlić.

Direktor Gazi Husrev begove biblioteke mr. Osman Lavić, koji je u svome radnom vijeku dodirnuo, pomilovao, protabirio na hiljade rukopisa, kaže da će vjerovatno naredne sedmice zajedno s prof. Bušatlićem zbog ovog pronalaska otići u Trebinje.

“Treba prvo vidjeti o čemu je riječ i koliko se tim knjigama može pomoći u našoj laboratoriji. A hoće li one na kraju ostati u Trebinju ili u Sarajevu najmanje je bitno, ali šta god bilo slučaj za mene prije svega govori koliko je knjiga uvijek bila vrlo važna ljudima na ovome tlu. Sada se začas sve kopira, a tada se sedmicama, mjesecima, godinama rukom prepisivalo.Konačno, i to što su zazidane, sve govori. Neka makar one prežive. Nažalost, vrlo respektabilni izvori tvrde da je, u odnosu na stanje bibliotečkog fonda prije Prvog svjetskog rata, danas sačuvano samo 5 posto ondašnjih knjiga bošnjačkih porodica”, govori mr. Lavić, naglašavajući da je čin Trebinjca Dejana Bošnjaka njemu donio veliku radost:

“U zemlji koju dijeli i ruši ko god stigne, gospodin Bošnjak je stvari stavio na svoje mjesto, a to se uvijek nalazi u suštini pravde”, objašnjava Lavić, a on, Dejan Bošnjak, magistar ekonomskih nauka, veliki zaljubljenik u putovanja i u pravljenje fotografija, ponavlja ono što mi je rekao kada sam pisala tekst za Oslobođenje.

“Sve je to normalno, ja volim knjigu”, skromno kaže Dejan, dodajući da ga svaka pohvala zastidi: “Ne treba to isticati”, zaključuje.

Treba. Jer, priča je uspjela ujediniti cijelu medijsku regiju, a možda se desi čudo, pa to što su mnogi aplaudirali gesti ovog Trebinjca postane prečica do toga da -napokon- niko u Trebinju nema ni dilemu oko velike ratne geste Srđana Aleksića, koji je svojim životom spasio život Alena Glavovića. Treba i zato što bi najmanje pola Bošnjaka, ali i pola svih drugih koje poznajem, te stare rukopise zafrljacili – u kontejner. Svjedočila sam i tome.

(51)