DRŽAVU!

 

 

 

Safet Oručević je bivši gradonačelnik i dogradonačelnik Mostara, u periodu od 1994. do 2002. godine; čovjek koji je u najkritičnijem periodu agresije na Mostar odlučio vratiti se u svoj grad i zajedno s ostalim patriotama konsolidirati odbranu Bosne i Hercegovine u njenom južnom regionu, a nakon okončanja rata i potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma bio je jedan od vodećih ljudi reintegracije, pomirenja i obnove Mostara.

 

 

Trenutno obnaša dužnost direktora Centra za mir i multietničku saradnju – Mostar.

 

 

Sa Safetom Oručevićem smo novinari Preporoda sreli su se u Jablanici, a priču su otpočeli od samog početka agresije na Bosnu i Hercegovinu, napada JNA i srpsko-četničkih agresora, odnosa u Mostaru i širem regionu Hercegovine, pa sve do ključnog datuma, 9. maja 1993. godine, kada počinje napad HVO-a.

 

 

 

Gospodin Oručević na početku razgovora priča o tim ključnim danima i događajima.

 

 

Moj stan je bio u zapadnom dijelu grada, sve su to opljačkali, tražili me, potjernica je bila za mnom, sve sam ostavio i prešao u istočni Mostar. Tada su svi bježali iz istočnog dijela grada u opsadi, koji je bio bez struje, hrane, vode… HVO i HV su išli da uzmu Mostar i da završe s Armijom RBiH. Dođem u istočni dio grada, haos, loši odnosi, tenzije, svak svakog okrivljuje za stanje. Ja pokušam, pomalo, koliko mogu na neki moj autoritet koji je od ranije postojao među tom rajom, a i činjenicu da sam se dobrovoljno vratio u to smrtno grotlo – kazuje Oručević na samom početku intervjua za Preporod.

 

 

 

Niste se morali vratiti?

 

 

Naravno da nisam, kao i hiljade drugih. Ali ulazim u grad u opsadi i jednostavno počinjemo organizirati život i opstanak naroda i Armije RBiH. U to vrijeme predsjednik SDA Ismet Hadžiosmanović sve nas izdaje. Priklonio se Mati Bobanu i pozvao na predaju Armiju RBiH. Pozovem našeg predsjednika Aliju Izetbegovića preko radioveze. Obavještavam ga da sam ušao u grad i da sam s Arifom Pašalićem i Midhatom Hujdurom Hujkom ponovo skupa. Kaže mi: „Svaka čast Safa!“ Kažem mu: „Trebam od Vas ovlaštenje da pokrenem SDA ponovo i civilne vlasti, ovdje se svašta događa. Kaže on meni: „Safa, imaš sva ovlaštenja i neka ti je Dragi Allah na pomoći!“ Mi se više nismo čuli dok nismo oslobodili Mostar. Ja sam tada zajedno s komandantima koji su bili i danas su moji prijatelji pravio plan da se deblokira grad. Gurao sam to na sve moguće načine, jer je to bilo pitanje opstanka Mostara, kome je bila namijenjena sudbina Srebrenice.

 

 

 

Tada počinje udar, kada ste vi ustvari formirali liniju?

 

 

Ujedinili smo se u jedno Operativno tijelo. Tako se zvalo. Tu su bili komanda korpusa, komandanti brigada, ratni predsjednici Nevesinja, Gacka, Stoca, Čapljine, Mostara, MUP, DB, naš muftija Seid-ef. Smajkić. U organizaciji da to krene najviše je pomogao komandant Semir Drljević Lovac. Tajnim glasanjem sam izabran za predsjednika. I kreće borba za preživljavanje. Uvodi se red u gradu, jer bi inače bilo svega što ne treba i ne valja. Mi smo za dvadest dana bili spremni za operacije. I grad nam više niko nije mogao uzeti.

 

 

 

U kakvom ozračju naša domovina dočekuje 32. godišnjicu od obnove svoje nezavisnosti i samostalnosti?

 

 

Prije svega dozvolite mi da svim građanima Bosne i Hercegovine čestitam 32. godišnjicu nezavisnosti naše domovine. A sada ću se vratiti na vaše pitanje. Dakle, osnovna je stvar da postoji sigurno, kako u meni, tako i u svakom drugom Bosancu i Hercegovcu, posebno Bošnjaku, višestruki osjećaj sreće da smo mi generacija koja je odbranila i izborila se za nezavisnost Bosne i Hercegovine, koja je odbranila njenu državnost i u tom periodu napravila odgovor za one koji su htjeli da nas počiste i unište kao jedno „muslimansko pleme“ koje im se zateklo na putu.

 

 

 

Mi smo se kao narod politički definisali u tim najtežim vremenima kao Bošnjaci, te ravnopravno sjeli na sve pregovore. I prvi put u historiji našeg naroda smo napravili Armiju Republike Bosne i Hercegovine u jednom potpunom obruču, Armiju koja je završila kao jedina antifašistička komponenta s ovih prostora na čuvenoj vojnoj paradi 9. maja 1995. godine u Parizu. Dakle, to je prvi osjećaj, biti ponosan na sve to. Sljedeći osjećaj je da sve to ugrožavaju isti oni koji su napravili agresiju na ovoj zemlji. To su sada promijenjena lica iste ideologije. Tužno je gledati da nakon 32 godine mi se budimo s istim strahovima. Tužno je da živimo s istim osjećajima nelagode za budućnost, nakon svega što smo prošli, misleći da smo se jednom za to izborili za sva ova vremena.

 

 

 

Kakva je to nelagoda o kojoj govorite?

 

 

Vodili smo jednu dugu političku borbu sve ove godine da dobijemo i jedne i druge u želji da gradimo ovu zemlju. Očigledno je da u zadnjih 20 godina nema napretka i da nam se ponavlja svaki dan s istim i sve gorim problemima, dakle, te ratne agende. U to vrijeme dali smo ogromne žrtve i s uspješnim vođstvom na političkom i vojnom planu se odbranili iako danas znamo da smo možda mogli postići mnogo više od toga. Dobili smo simpatije cijelog svijeta, i Istoka i Zapada, što se danas, kad pogledamo unazad šta nam se događa, dobijamo osjećaj da gubimo simpatije. Čime? Svojom dugogodišnjom pogrešnom ili nedovoljno prilagođenom politikom promjenama u svijetu.

 

 

 

Napravili smo nekoliko velikih političkih i ekonomskih grešaka koje su rezultat nezrelosti i nepotrebnog rivaliteta naših lidera i još uz to podmetanja nogu jednog dijela tzv. međunarodne zajednice. Zato što ne postoje stalni prijatelji, ne postoje ni stalni neprijatelji, sve se to mijenja, a mi smo stajali na istom mjestu kao žrtva tražeći sve ono što se više nije primalo kod tog novog svijeta. Morali smo i mi mijenjati politike u tom cijelom periodu i tražiti saveznike u onima u kojima možda nismo nekada ni očekivali da budu, da bismo došli do svoga cilja.

 

 

Šta je razlog za takvu politiku koju ste identificirali?

 

 

Ja ću reći nešto što nije lijepo i prijatno za čuti. Dakle, mi stalno u ovom periodu imamo protiv sebe dva neprijatelja, srpski i hrvatski faktor koji želi da podijeli Bosnu i Hercegovinu. Srpski to radi transparentno, ali definitivno i hrvatski „u rukavicama“, koji nije zadovoljan rješenjem iz Washingtona i koji je stalno igrao na dvije linije.

 

 

 

Jedna linija je da li će se steći uslovi da se napravi treći entitet, a druga linija je da s njom jednostavno oni žive, bogate se, koriste državu, da koriste sve resurse države kroz Federaciju BiH i državne institucije, čak i radeći samo do tih margina koliko uvijek ima prostora da bi mogli sutra u nekoj novoj svjetskoj konstelaciji zaokružiti svoju teritoriju.

 

 

 

Mi, nažalost, moramo priznati da imamo također dvije linije. Apsolutno je jedna koja je za cijelu integralnu Bosnu i Hercegovinu, koja prepoznaje taj historijski kontekst i bit naše domovine. Naša tzv. „druga linija“ je pomalo umorna i zadržala bi sigurno bošnjački dio Bosne i Hercegovine odbranjen u ratu . To je najlakši model upravljanja, vladanja, življenja. Ili su umorni ili su već zadovoljni postignutim ciljem. Ta linija nije otvoreni neprijatelj multietničke Bosne i Hercegovine, ali nije ni aktivni borac za nju, pa zato imamo usporene procese gdje mnogi ne rade ništa. Ključ za opstanak cijele države je borba za povratak, boriti se za cijelu Bosnu i Hercegovinu, boriti se za zajednički život. Neumorno!

 

 

 

Borba za zajednički život

 

 

Je li to ona krilatica – Oni su za Bosnu ako će oni vladati u Bosni, ako neće vladati u Bosni, onda su za nešto drugo. I ovo se može odnositi na sve u politici prema Bosni i Hercegovini, i kod Srba i kod Hrvata, ali i kod Bošnjaka?

 

 

Dakle, svi smo za jedinstvenu, za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, a ako treba podijeliti vlast onda se odjednom „umorimo“. Naši neprijatelji uživaju kad smo mi umorni od borbe za zajednički život. Na nama Bošnjacima je odgovornost, jer ovu cijelu Bosnu i Hercegovini oni za sada neće. E baš zato mi moramo imati naše usaglašene strateške principe od kojih se ne odustaje i ispod kojih nema kompromisa i na tome nema stranačkih prepucavanja. Mi smo u Hercegovini nakon napada JNA i srpskih paravojnih formacija doživjeli prvu okupaciju od strane HVO-a jer su oni preuzeli uz sve političke i vojne funkcije. I mi smo se morali dovijati da preživimo. Bilo je to teško vrijeme, vodio se rat i ginulo se, a danas znamo da je to bilo za već dogovorene karte između Mate Bobana i Radovana Karadžića.

 

 

 

Koje je rješenje danas?

 

 

Sve ove godine, Hercegovci, tačnije HDZ se nikad nisu pomirili s činjenicom da nisu dobili svoj entitet i to je priča koja drži donekle neke vojne strukture politički napetim, dok se izbor člana Predsjedništva BiH nametnuo kao pitanje broj jedan!? Čini mi se da je to ponekad dobar alibi za napetosti i krize i dobijanje simpatija drugih zemalja da ih uvjere da je zajednički život nemoguć, pogotovo „s omraženim muslimanima koji im biraju predsjenika!“ Tu je zamka i to se mora riješiti. Naši lideri imaju jako važan i težak zadatak da izvuku Bosnu i Hercegovinu iz ovih novonastalih kandži, između Srbije i Hrvatske, te njima naklonjene briselske desnice i tražiti saveznike u američkoj administraciji koja je spasila Bosnu i Hercegovinu.

 

 

 

Moraju doći do rješenja. A rješenje ove zemlje je u razumnom spoju građanske i etničke opcije. Ja sam uvijek podržavao indirektan izbor člana Predsjedništva BiH i prije nekoliko godina su zato bili i Dragan Čović i Bakir Izetbegović, svjedočim tome.

 

 

 

Kako izaći iz ove dugogodišnje blokade?

 

 

Mi kao Bošnjaci moramo definisati dvije stvari za sva vremena. Da ovo nije dovršen proces i da tražimo novu konferenciju. Svojim političkim ponašanjem moramo pokazati da zaslužujemo novu konferenciju i da smo spremni živjeti i dijeliti vlast, dakle, zajedno tri naroda – ovom zemljom. Istina je, u ovoj zemlji je i u prošlom sistemu postojao ključ po kojem su se rotirali i upravljali: i Srbi i Hrvati i Muslimani, kako su se tada nazivali. Nemojmo da se lažemo! Mi moramo uvažiti građane ove zemlje, ali i nacionalne ključeve i principe. Oni su neminovni. Principi zaštite naroda koji su uspostavljeni kroz historiju, recimo 25. novembra 1943. godine, to je najbliža historija! Tada je Bosna i Hercegovina imala ključ. Ima ga i sada i on je ugrađen u Ustav. I poštujmo to.

 

 

 

Odnos Bošnjaka i Hrvata

 

 

Koja je praktična strategija koju biste savjetovali?

 

 

– Moramo se vratiti na savez s Hrvatma, to je stara politika koju su podržavali Amerikanci i znam da je rahmetli predsjednik Izetbegović jako trpio svašta. A on je trpio svašta da bi održao stranu s Hrvatima, da ih ne bude imao protiv sebe. Istrpio svašta! A naša politika dalje nije bila spremna na razuman kompromis i na trpljenje, nego je izgubila obje ove strane! Dakle, napustila se politika rahmetli Izetbegovića i ostali smo sami.

 

 

Što se sad osjeća?

 

 

Što se sad debelo osjeća! Što nas je dovelo u smrtnu opasnost u ovoj zemlji. Dakle, oni sad svi čekaju Trumpa da podijeli ovo samo jednim potezom i jednostavno, ne smijem ni izgovoriti tu riječ!?

 

 

Tokom ovog perioda osamostaljenja Bosne i Hercegovine Vi ste bili od početka uključeni. Bili ste ključni čovjek civilnih institucija te regije. Blisko ste sarađivali i imali povjerenje rahmetli predsjednika Alije Izetbegovića.

 

 

 

Kako vidite ukupnu poziciju bošnjačkog naroda u Mostaru i Hercegovini? Kako vidite bošnjačku političku scenu na terenu, imaju li bošnjački kadrovi viziju opstanka, odnosno, budućnosti južno od Bradine?

 

(Hayat)

(135)

ORUČEVIĆ PORUČIO POLITIČARIMA: SPASITE HERCEGOVINU DA NE IZGUBITE…