Nego, pitao sam ovdje, lijevo i desno, gdje su im atomska skloništa. Čudno su me gledali. Kakvi zakloni u zemlji ravnoj kao tanjur?
Piše: Pavle PAVLOVIĆ
Na godišnjem odmoru trebalo bi strogo zabraniti čitanje novina, gledanja TV, surfanje po internetu. Tako ćete izbjeći šokove i paniku najbližih. Evo, recimo u mojoj obitelji od petog juna nema više mira, niti se uživa uz modre valove Makarskog primorja. Posljednji haberi o nadolazećem trećem svjetskom ratu i mogućim koridorima, pravcima kuda bi američke snage trebale pod hitno da stignu na mogući front s Putinom, podigli su porodičnu atmosferu do usijanja. Jer, jedan od koridora bi išao preko Hrvatske, ali još više pali podatak da bi se glavna logistika i okupljanje jedinica NATO na evropskom tlu odvijalo na prostorima Niske zemlje. Holandije, naše nove domovine od 1993. godine kada smo pomislili da smo zauvijek uspjeli pobjeći ratnim strahotama.
Ma, pusti sjećanja, šta ako pukne?
…Još i danas bude me slike blatnjavih polja Kasindola, prigradskog sela što u to vrijeme nije bilo u Istočnom Sarajevu, i vrisak pukovnika-katila – atomski slijeva! Kao bunovni, izgubljeni rezervista uvijek bi se pogrešno bacao u masnu zemlju crnicu. Uprljanog lica, kao ovi današnji specijalci, komandosi, skvašene svete SMB uniforme, gubio bih vojnički ponos u kaznenim lasta skokovima u gustu, tešku kaljužu, pri komandi – atomski zdesna! Iz desetog puta pogodio bih traženi pravac. Pitajući se kakve veze ima što atomski napad dolazi slijeva i što se onda, po pravilu službe JNA, moraš baciti udesno. Kada atomska bomba pukne, možeš se džilitati koliko hoćeš i sigurno ćeš proći kao oni jadnici nekada u Hirošimi ili Nagasakiju.
U SRCU EVROPE
Ovdje u srcu visoko razvijene Evrope nema vježbi kojima bi se varala moć atomskog napada. Pametni znaju da će sve biti uzalud kada se ukaže vatrena pečurka. Jer ako krene jedna bombica, uslijediće cijeli niz sa raznih strana. Zaboraviće se, kao u svakom ratu, kako je počelo i ko je kriv. U ovom, nažalost, neće biti pobjednika i pobijeđenih. Baš kao danas u BiH. Samo što u Jednoj i jedinoj, zahvaljujući genijalnom Holbrooku i Daytonu, još ima preživjelih. Zato mislim, blago vama u domovini. Pored svih belaja što vas pritišću, nemate vremena da skužite da smak svijeta nikada nije bio bliži.
Nego, pitao sam ovdje, lijevo i desno, gdje su im atomska skloništa. Čudno su me gledali. Kakvi zakloni u zemlji ravnoj kao tanjur? Onda sam im s ponosom objašnjavao kako smo mi svoju Jugoslavijicu i Bosnicu ukrasili raznim samodoprinosima. Pitali su me šta je to? Važno sam odgovorio da je samodoprinos bio ono kada se pod strogim partijskim i socijalističkim okom dobrovoljno odričeš dijela lične nafake da bi svima nama bilo bolje. Pravili smo od te love, recimo, u BiH puteve, škole, vodovode. A, bome, i atomska skloništa.
Slušajući stalno kako će nam sutra biti bolje. Baš kao oni zaluđeni Sjevernokorejci koji svijetlu budućnost vide u sjaju atomske bojeve glave. Ovi autohtoni, često bi se nakon mojih sentimentalnih izlaganja o lijepoj prošlosti što nam je donijela amsterdamsko, američko ili australijsko bolje sutra, naglašeno nakašljali. Po stoti put sam otkrivao koliko su prokleto u pravu. Kao pripadnici visokih kultura i nacija udruženih u EU ne žele postaviti direktno, nediplomatsko pitanje.
Kao, gdje vam je nestala ta bajna ružičasta samoupravna budućnost republika i pokrajina sjedinjenih neraskidivim bratstvom i jedinstvom?
Izbjegavajući odgovor na nepostavljeno pitanje, bolje mi je da počnem nabrajati koliko će vama, iako toga niste svjesni, pri atomskom udaru biti bolje. Nego meni na ravnoj ploči, super adekvatno nazvanoj Niska zemlja. Toliko imate tih atomskih skloništa da ste ono čuveno kod Konjica, u kojem je drug Tito trebao da preživi neke tadašnje Korejce, Amerikance, Ruse ili Kineze, pretvorili u umjetničku galeriju. Kad smo već kod tog objekta tajanstvenih čuda, još nisam zaboravio ushićenje koje me je obuzelo nakon saznanja da su voljeni Maršal i njegovo odabrano društvo planirali da smak svijeta prežive u ondašnjoj užoj nam domovini. Baš kao i u Narodnooslobodilačkom ratu najveći sin naših naroda i narodnosti osjećao se najsigurnije u Bosni i Hercegovini…
Prisjećam se i atomskih skloništa što smo ih gradili po Sarajevu gradu. Jedno veliko na Marijin Dvoru, još davno prije posljednjeg rata pretvorili smo u disko-klub. Tamo je moj drug Raka Pejanović provjeravao otpornost masivnih zidova na muzičke atomske udare što su stizali sa ogromnih zvučnika. Komšiluk je bio sretan zbog toga. Tutnjalo im je pod zemljom, a ne pod prozorima. Ili, bilo je još neko preko puta, u podrumima Skupštine BiH. Valjda je i danas tamo. Samo ne znam kako će u njemu rasporediti delegate.
Da li po klubovima, partijama, nacijama? Hoće li najveći dio skloništa pripasti SDA, SDP-u ili NiP-u? Koliko će glasova biti potrebno da bi se provodila atomska zaštitna politika Bakira, Nermina ili Elmedina? Da li će delegati u skloništima imati pravo na dodatak za odvojeni život od svoje izborne baze demokratski slobodno izloženoj radioaktivnom zračenju? Za delegate Miloradovog SNSD za sada je teško prognozirati u kojim će se skloništima braniti od atomskog udara. Zajedničkim ili odvojenim?!
Za nedavnog boravka u Sarajevu posebno me obradovalo da jedno, da li, atomsko sklonište ima jaka, masivna vrata. Tik je uz palatu najveće stranke u BiH. Ustvari udaljeno je samo pet metara od luksuznih kabineta partijskih oligarha i ako, ne dao bog i allah, zagusti eto njih za manje od minutu u sigurnom prostoru. Radosno kontam valja nam najvrijednije glave sačuvati lako ćemo za raju i puk.
…Kada sam bio klinac pokušavali smo da u tom sklonštu, dugačkom tunelu otkrijemo sve njegove tajne. Stariji su govorili da podzemne staze vode čak do Bentbaše, do Darive. Super da najizabraniji među nama mogu kliznuti u još veću sigurnost što nude vrleti u kanjonu Miljacke. To dokle, zapravo, vode krakovi skloništa nismo otkrili, jer bilo nas je strah mraka kao sada bombi što nam prijete.
Dakle, zadovoljan izgledom čelićne kapije skloništa pitam se ko će vrata moći brzo otvoriti? Kod koga je ključ katanca? Imaju li duplikat, ako se jedan izgubi? Koliko će vremena trebati da se kapija odmandali? Da ne zakažemo tu u posljednjoj karici spašavanja umnih partijskih idola što vječno zavode sa izbornih plakata.
KRALJEVINA NEDERLAND
Jer, nije važno koliko su glasova dobili važno je da su i dalje na pozicijama. Na našu sreću i zadovoljstvo.
Zato kontam da li se uopšte vraćati kući, mislim, u do horizonta ravnu Kraljevinu Nederland, ili ostati u zavičaju i rodnom gradu stiješnjenom u uskoj kotlini među divovskim planinama. S nadom da nisu sva atomska skloništa pretvorena u diskače, skladišta, podrume zatrpane smetljem. Znamo za ono u Konjicu, za koje mi kažu da ga je politička elita već zauzela, kao i trezore nekih banaka u Šeheru. Ili, zašto graditi nova atomska skloništa kada ćemo svi biti uništeni. Nije li bolje lovu trošiti na feštice i partije dok smo još sretni što smo živi?
…E, moji Rusi, Ukrajinci i Amerikanci, niste ni svjesni koliko sjećanja, pitanja i dilema izazivate s tom napetom igrom oko atomskog dugmeta. Skratite nam muke, pa ili stisnite, ili ne! Da se džaba ne bacam i ne prljam po blatnjavim poljima, ponovno prestravljen davnim urlikanjem– atomski slijeva! Nadajući se da neki u sadašnjoj BiH neće ranije pritisnuti dugme za uništenje jedne lijepe zemlje.
(SB)
(115)