Kažu da Kirk Douglas nije sebi, do posljednjeg dana u 103. godini, oprostio što je, kao i Tito 1962. godine u Sarajevu, pobjegao svojim vodičima iz protokola.

 

 

 

Piše: Pavle PAVLOVIĆ

 

 

Neki će ovog februara u planine, a mi u uspomene veljače 1984. u dane kada je nastala ona već legendarna “Ajmo u planine”. Idejni začetnik tog reklamnog spota, koji je poslije prerastao u jedan od najpopularnijih hitova Bijelog dugmeta, bio je kultni TV i filmski reditelj Ademir Kenović.

 

 

 

Uspio je nagovoriti Gorana Bregovića da zajedno urade propagandu za nekada slavni ZOI, kojim bi se reklamiralo skijanje po okolnim sarajevskim planinama, što će postati poznate po Zimskim olimpijskim igrama 1984. Kena je spojio Bregu i tada mladog glumca Branka Đurića. Poslije zahtjevnog video snimanja, trebalo je poraditi na produciranju i snimanju muzičke podloge slavnog spota. Za to je bio zadužen Brano Likić i njegov tonski studio BLAP, jedan od prvih i najboljih u ondašnjoj Jugoslaviji.

 

 

 

Uz producentsku saradnju Brano je autor i one povijesne rečenice na kraju spota kada Đuro uzvikne – Joj, razlike drastične!

 

 

 

Kada je spot bio gotov trebalo je da ga pogledaju prvi ljudi ZOI-a na čelu sa nezaboravnim gradonačelnikom Sarajeva Antom Sučićem. Prije nego što se video zavrtio, pitao je gradonačelnik reditelja Kenovića je li glumac poznat. Ovaj je odgovorio – nije. Onda je slijedilo je li pjevač poznat. Odgovor je bio – nije. Začuđeni Sučić naposljetku je dodao – zna li pjevati? Ademir je bojažljivo odgovorio – ne zna.

 

 

 

Dakle, sve je mirisalo na neuspjeh. Desetak prisutnih s napetošću je očekivalo reakciju prvog čovjeka Olimpijade. Ali, kada se snimak odvrtio i kada je Sučić rekao ovo je dobro, sve je postalo povijest.

 

 

 

I sada je, možda, najjače sjećanje na sve dalju sarajevsku olimpijsku bajku.

 

 

 

Kažu da Kirk Douglas nije sebi, do posljednjeg dana u 103. godini, oprostio što je, kao i Tito 1962. godine u Sarajevu, pobjegao svojim vodičima iz protokola. Maršal je tog davnog dočeka Nove godine u Šeheru uskočio u prvi tramvaj. Srećom nisu ga uhvatili revizori zbog šverc – vožnje bez karte.

 

 

 

 

 

 

Ali, do prije četiri godine najstariji glumac planeta nije bio te sudbine, niti je imao sposobnosti kao Vrhovni komandant. Istina vješto je umakao najbudnijem oku ondašnjeg Protokola 14. ZOI 1984. godine, mr. Esadu M. Ibiševiću, i to ga je stajalo najpaprenijeg kafanskog računa u istoriji sarajevske olimpijade. U legendarnoj Uni, umjesto kojih četrdesetak dolara uzeli su mu više od 400 dolara. Pravo malo bogatstvo u to vrijeme.

 

 

 

O tom jedinom velikom skandalu na savršeno organizovanim 14. Zimskim olimpijskim igrama raspisao se cijeli svijet. Gospodin Kirk bio je na naslovnicama i u udarnim TV emisijama. Naravno, ne zbog premijere novog filma, nego zbog jednog baščaršijskog ugostitelja koji je naduvanim računom nesvjesno učinio veliku uslugu svom gradu. O Sarajevu su tog 11. februara 1984. godine čuli i oni koji nikada nisu pratili sport i bijela takmičenja.

 

 

 

O tome je čak i mister Douglas često govorio na glas. Nisam siguran da li je spominjao da su mu zahvaljujući mr Ibiševiću i kolegama iz Olimpijskog protokola vraćeni dolari.

 

 

 

Iako su se u cijelom tadašnjem olimpijskom centru svijeta trudili da grad ostavi što bolji dojam bilo je i onih koji su u svemu tome vidjeli samo priliku za brzu i laku zaradu. Jedan od njih bio je i Fahrudin Šehić, vlasnik restorana ‘Una’. U srijedu 11. februara pročulo se da je u Šehićevom restoranu večerao slavni glumac Kirk Daglas sa svojim društvom. Račun je iznosio tadašnjih velikih 40 dolara. No, Fahri se to činilo malo, pa je glumcu uvećao račun za deset puta i naplatio 400. Srećom tada su inspekcije i sudovi puno brže reagirali, restoran je odmah zatvoren iako je bio jedan od vrhunskih lokala kojim se ponosilo olimpijsko Sarajevo i nalazio se u samom središtu Baščaršije.

 

 

 

Bio sam u grupi novinara koji su pitali Fahrudina Šehića, kako je mogao sebi, a i Sarajevu, dozvoliti toliku bruku, sram. Vadio se gotovo dječijom, neuvjerljivom pričom. Kao u podne tog dana došao je neki Mate, veli da je kelner iz Rijeke. Tražio je posao. A kod mene posla kol'ko hoćeš, pa ga ja uzmem da poslužuje. Nisam ga prijavljivao, mislio sam tako dan-dva, dok je ove Olimpijade…

 

 

 

Kada je došao Kirk Douglas sa društvom smjestio sam ih na sprat da budu na miru. Posluživao sam ih do duboko u noć. Oko pola dva ujutro morao sam po narudžbu mesa za slijedeći dan. Račun za večeru Douglasa i prijatelja napravila je moja supruga koja ga je dala tom konobaru iz Rijeke, Mati. On je tada dodao još jednu nulu na papir sa iznosom i tako desetostruko povećao račun.

 

 

 

Poslije kada se Šehić vrato u lokal nije zatekao ni Kirka, a ni konobara Matu. Gazda Une tvrdio je da je misteriozni Mate opljačkao glumca, a i njega. Nestao je s dolarima.

 

 

 

Bila je to prava storija za naivce. Jer dama koja je sjedila u društvu sa Douglasom tvrdila je da ih je Fahrudin Šehić cijelu noć posluživao i da je on naplatio ceh. Poslije je pokušao da se izvuče vraćajući dolare nadležnim olimpijskim službama. To je bio i kraj slave i postojanja restorana Una.

 

 

 

 

 

 

Ovih dana kada Sarajevo sa sve jačim emocijama obilježava jubilarnu 40. godišnjicu od 14. Zimskih olimpijskih igara prisjećam se ondašnje visoke zabrinutosti nadležnih organa – kako garantovati sigurnost takmičarima i posjetiteljima?

 

 

 

I danas mi gotovo nevjerovatno zvuči ono što mi je nedavnog ljeta, u danima Sarajevo film festivala, govorio Esad Aganović, legendarni šef ondašnjeg Sekretarijata unutrašnjih poslova u glavnom gradu BiH.

 

 

 

Nije bilo lako ubijediti najviše društveno-političke radnike tog vremena da ne trebamo preventivno izolovati nekoliko hiljada bezbjednosno interesantnih osoba. Dakle, ljudi koji bi, možda, mogli napraviti nekakav belaj i koje bi morali uhapsiti, negdje zatvoriti. Kada sam uspio uvjeriti najvažnije partijske i društvene rukovodioce, onda sam organizovao niz skupova na koje sam pozivao nama poznate sitne i krupne sarajevske prekršitelje zakona. Bio je visokorizičan pokušaj.

 

 

 

Pitalo se mog položaja, karijere. Jer, šta ako ne uspijem u realizaciji planova?

 

 

Započeo sam nizom sastanaka sa pripadnicima sarajevskog podzemlja. Činilo se kao da smo na nekom simpozijumu, dok sam u jednoj sali za konferencije predstavljao situaciju i apelirao na njihov patriotizam. Koji tada nije bio podijeljen na nacionalnim osnovama kao što je danas, na žalost, slučaj.

 

 

 

I, naravno, sve je prošlo kako sam očekivao, iako su kolone bjelosvjetskih znatiželjnika na gradskim ulicama i borilištima bile idealni plijen za, recimo, čuvene sarajevske džeparoše. Čak su šeherski majstori za vađenje tuđih novčanika organizovali dobrovoljne grupe koje su po najposjećenijim mjestima i vozilima gradskog saobraćaja spriječavali rabotu njihovih kolege iz drugih gradova. Uspjeli su da na licu mjesta ulove desetak takvih dugoprstića i predaju ondašnjem SUP-u.

 

 

 

Jedino je onaj ugostitelj, što je astronomskim računom pokušao prevariti Kirka Douglasa, pokvario apsolutnu nulu kriminala u olimpijskom februaru 1984.

 

 

 

 

(SB)

(257)

PAVLE PAVLOVIĆ POVODOM 4O GODINA OD ZOI ‘84 PIŠE ZA “SB”: ‘Ajmo curice, ‘ajmo dječaci! Kako je Kirk Douglas proslavio Sarajevo