Damir Mehmedović iz Srebrenika opisao je na svom Facebook profilu cijeli pokao kroz koji je prošao zbog koronavirusa.

 

 

Piše: H. Ahbabović

 

Naime, on se danas oporavlja od koronavirusa, ali je njegovo stanje, kao i stanje njegovih kolega i prijatelja u bolnici bilo izuzetno teško.

 

 

Njegov status, uz njegovu dozvolu, prenosimo u cjelosti, bez izmjena:

 

Danas je 28. dan kako sam osjetio da nisam dobar, a tek treći dan kako se iole osjećam (da kucnem u drvo) mnogo bolje nego svih ovih proteklih nemal’ pa mjesec dana.

 

Počelo je sa iznenadnim osjećajem hladnoće, koja se ubrzo pretvorila u groznicu, glavobolju i bolove u nogama. Ta prva dva dana sam se nadao da sam se prehladio igrajući tenis, međutim počeo sam sumnjati na infekciju sa SARS-COV-2 virusom jer temperaturu nikako nisam uspio spustiti, a ni na glavobolju nisu djelovali nikakvi lijekovi, glava mi se raspadala od bolova, a to je sa ovolikom glavom skoro pa nepodnošljiva bol.

 

Četvrti dan po izbijanju simptoma sam saznao da sam pozitivan.

 

S obzirom da mi je ljepša polovina ljekar, i to još specijalista koji po struci hitno djeluje, nema govora da sam za bilo koji tretman sekundu zakasnio, već sam dobio sve moguće lijekove, preparate, probiotike, ukratko najbolji medicinski tretman koji se može imati. Osim toga, dok mi je još bilo do jela, zado sam se i u narodnu medicinu u vidu ove ili one hrane, čaja, meda vakog, meda nakog, a ni prije toga mi nije bila strana konzumacija zdrave hrane.

 

Moja pre-stanja su skoro pa prazna tabla. Zadnji put sam bio bolestan još dok sam živio u Austriji, a ima 13 godina kako više ne živim tamo, tako da se ni ne sjećam baš koliko godina je prošlo otakako me je bolest zadnji put nokautirala u krevet.

 

Bol u nogama je prestala treći dan, ali glavobolja i temperatura nisu popuštale. Šesti dan sam radio nalaze krvi i prvi rentgen pregled. Leukociti su bili u velikom padu, trombociti isto tako, jetreni enzimi nešto malo povišeni, kao i CRP, ali ništa spektakularno. Rentgen čist. Ja sam se osjećo loše, ali podnošljivo. Bio je to petak. Izgubio sam čulo mirisa taj dan, i sve je imalo čudan šmek. Preko vikenda mi je Dalma počela uključivati infuzije, uglavnom vitamine i analgin i to me je preko noći fino držalo, ali temperatura nije padala. Glavobolja neprestano. Nisam više siguran šta sam bunco, a šta se zbilja desilo, jer sam svih tih dana bio u nekom polu-transu, ne mogu baš najbolje opisat taj neugodni osjećaj da više nisi sav svoj.

 

Više nisam mogao da jedem i sve mi se gadilo. U ponedjeljak navečer sam osjetio do tada nepoznatu slabost i počeo sam da kašljem krv. Ujutro su me opet slikali i uputili u bolnicu za plućne bolesti sa obostranom upalom pluća. U bolnici u Slavinovićima su mi opet uradili rentgen, izvadili nalaze krvi (koji su već bili katastrofalni, CRP 49, jetreni enzimi 6 puta veća vrijednost od gornje granice, leukociti na ispod 3, i povišen d-dimer) i rekli da moram ostat u bolnici.

 

Zajeban je to osjećaj. Inače razmišljam o svemu. I onda postaneš svjestan činjenice da si bolestan, ali da za tu bolest još ne postoji lijek i da sama činjenica da su te doveli u bolnicu znači da je zajebano.

 

U liftu me medicinar gleda u oči, ja njega mogu samo i gledati u oči, jer je sav u bijelom i samo se oči vide, a ona bjelina pomalo prži od temperature osjetljive mrežnjače. Vidim da me skonto i progovorim da presiječem: jarane, ja sam se usro od straha.. Veli on meni, znam, nije svejedno, ali ovdje si na pravom mjestu.

 

Ne trebam ni pričati na kakvom je glasu u narodu, a posebno među fejsbuk stručnjacima “Klinika za plućne bolesti” u Slavinovićima, i kako je njihov respiratorni centar manje-više predvorje džehenema (ili dženeta, sve po zasluzi). Vrlo brzo sam se uvjerio da to uopšte nije tako.

 

Istovario me na drugom spratu i predo odjeljenskoj sestri, koja je pročitala na papiru da mi treba krevet sa protokom 15 litara kisika, i odmah se ufatila za glavu, jer takvog mjesta na tom spratu više nije bilo – bolnica puna ko šipak. Turila me na neku stolicu da se ne srušim, dok ona traži šta da radi sa mnom. Iz susjedne sobe izađe malac, 16-17 godina, znatiželjan, vidim dobar pravo, pitam ga, koliko si dugo ovdje, kaže, danas mi je šesti dan – ja konto mama mi došla da me pokupi, treba da idem kući danas, već su mi napisali otpusno..

 

Kontam ja, dobro je, odavde se ide i kući, nije samo kod hodže.

 

U to dođe teta, veli, nema ovdje za tebe kreveta, hajmo na četvrti. I gore me uluči u “veliku” sobu, 6 punih kreveta i jedan u ćošku prazan, veli eno tamo lezi, saćemo te zbrinut. Zakoračim kroz sobu, pozdravim nove cimere, spustim torbu sa stvarima na stolicu i srušim se na prazan krevet. Mislim da je tih par sati bilo bukvalno vrijeme kad se lomilo na koju ću stranu okrenut.

 

Tresao sam se od groznice i pravo sam se obradovo kad mi je sestra donijela deku i jastuk. Odmah sam tražio još jednu deku, groznica me jela. U tom momentu sam imo 39.5.

 

Sa novom dekom dobio sam i prvu dozu infuzije. Najprije su mi ugradili braunilu, a onda priključili plastikaner na kojem je štampanim slovima pisalo moje ime i prezime, a ispod onim nečitljivim medicinskim fontom “vankomicin”.

 

Moglo je biti oko četiri popodne. Sat i prsten (i sav drugi nakit koji nisam imao) sam morao predati životnoj saputnici još na prijemu, a telefon sam mogao zadržati i stvari potrebne za lakše bolničke dane. Telefon sam bio namjestio da iz kreveta mogu vidjeti barem koliko je sati, ali sam morao dotaknuti ekran, a za to nisam imao snage, kao ni da progovorim i pitam nekog. Prepustio sam se lijekovima i temperaturnom bunilu. Vrijeme više nije bilo faktor. Samo da se preživi.

 

Kad se već dobro smračilo naišla je vizita. Izmjerili su mi temperaturu, 38.5 i saturaciju, 92%. Čuo sam kako govore da ako padne na 90% moram dobiti kiseonik, a trenutno su boce zauzete, ali će neko donijeti da ima rezerve, ali nema manometra, ali će se snaći. Bilo mi je draže da nisam čuo, no nej se.

 

U međuvremenu me izgleda prenijelo, pa sam se trgnuo kad je naišla druga tura infuzije, moglo je biti oko ponoći, barem sam poslije tako ufatio da nas podmiruju lijekovima. Još uvijek mi je bilo hladno i tresao sam se, nekako sam se zamotao duksericom i trenerkom i čini mi se da sam uspio zaspati, svakako nisam bio skroz svjestan. Probudilo me kad je cimer Almir u krevetu do počeo da doziva sestru, jer je jedini u sobi primao kiseonik iz boca (svi ostali su bili priključeni na sistemski kiseonik, samo njegov i moj krevet nisu imali tu opciju) i bilo mu ga je upravo nestalo.

 

Teško je opisati scenu u kojoj sestra od svojih 50ak kilograma navigira barem duplo težom bocom kisika, kako bi zbrinula teško bolesnog pacijenta. Boca skoro duplo veća od nje, ona se s njom bori, dogura je nekako do Almirovog kreveta, i onda se bori sa ventilom koji je neko u punionici previše pritegao. Doduše to je bilo jedini put, jer su poslije muške kolege uvijek nagurali dvije boce, da ima jedna rezerve, u slučaju da nekad u noći Almiru nestane kisika.

 

U međuvremenu, stanje cimera Adnana (kojeg poznajem od ranije i za kojeg sam se raspitivao i kad sam izašao iz bolnice) koji je ležao u krevetu u suprotnom ćošku se drastično pogoršalo. Ne znam koliko je vremenski trajalo, ali sam slušao kako ga doktorica moli da ga voze dva sprata niže u respiratorni centar. Inače smo svi mi cimeri u sobi ustanovili da nam se senzibilitet u ovoj bolesti jako poremetio, tako da je redovno bilo suza. Ja sam plakao dok sam slušo kako doktorica moli Adnana da ga prebace na respiratorni sprat. Ne bih zbog njega da govorim sve detalje, ali mi je ostalo upečatljivo kad kaže, Adnane, nije to samo respirator, nemoj o tome da misliš kao o nečem strašnom. Mi imamo dole drugačiji protok kiseonika. Ovdje možeš da primaš maksimalno 15 litara, dole imamo HIGH FLOW mogućnost, gdje možeš da primaš i do 60 litara kiseonika, imamo i drugačije maske, koje su sljedeći stepen. Respirator je tek treća opcija, ali ja vjerujem da ćemo te popraviti i sa HIGH FLOW.

 

Adnan je pristo, odvezli su ga, i prekjučer mi se javio da je izašao iz bolnice i da je na putu oporavka.

 

Ja sam bio loš i taj drugi dan. Ljudi su zvali, slali poruke podrške, ali ja nisam imao snage ni da se javljam, ni da govorim. Tek poneka poruka najmilijim i to je bilo to. Temperatura me razbijala, slabo sam spavo i svako malo sam se gubio u neki bezdan. Tog dana cimeru Dariju je postalo gore pa su i njega bez puno nagovaranja prebacili u respiratorni centar (poslije par dana je vraćen na odjel, a onda opet kroz par dana je otpušten na kućno liječenje, heftu prije Adnana).

 

Drugu noć je već postalo nesnošljivo i nakon što sam dozvao sestru, tražio sam bilo šta protiv glavobolje i temperature. Izmjerila mi je temperaturu, 39.2. Otišla je da se konsultuje sa dežurnim dr. i poslije pola sata vratila sa nekim koktelčićom. Dala mi je lijek kroz braunilu, inače sam radoznale prirode i o svemu sam zapitkivo, ali taj put nisam imo snage bilo šta da kažem. Osjetio sam toplinu kako se širi tijelom i prvi put poslije duže vremena baš onako čvrsto zaspao. Taj momenat je po mom subjektivnom doživljaju bio nekakva prekretnica. To je bio 12. dan bolesti.

 

Probudila nas je rano-jutarnja vizita. Izmjerili su mi saturaciju, 93%, kontam dobro je, ne ide u gore, a ja se osjećam dobro. Ostali su bili manje-više stabilni. Počeli su pričat da cimer Šemso treba da ide kući.

 

Od tog trećeg dana ujutro svakog momenta sam bivo sve bolji i bolji. Negdje četvrtog dana bolnice sam prestao da iskašljavam krv. Dan poslije sam zadnji put imao temperaturu u bolnici. Počeo sam intenzivno da šetam po sobi i da dodajem ako kome šta zatreba. Sedmi dan navečer su mi rekli da su mi već napisali otpusno pismo, isti dan je cimer Ensar otpušten, a osmog dana ujutro me rođak Kićo već preuzeo u komadu i zajedno smo uživali u vožnji nazad do Srebrenika. Iz bolnice se ne izlazi 100% zdrav, jer je velika gužva i potražnja za slobodnim krevetima (čemu smo svi mi krivi), tako da čim se steknu uslovi za kućno liječenje ide se kući, ali se izlazi.

 

To je moj subjektivni tok bolesti. Možda malo duže, ali svako ko me zna, zna da nisam petljanija i lažov i da nemam potrebe da nešto pričam što nije bilo tako. Vjerujte, ovo nije ni blizu obične gripe, niti je bolest koja ne postoji. Vrlo je realna i vrlo jebena, i nikom ne bih poželio da je mora prebolovati. Razumijem da ima različitih “japija” i da neko ovo preboluje što se kaže s nogu, ali ja na žalost nisam bio te sreće (iako sam po internet stručnjacima neokrnjiva 0+ krvna grupa). Do dana današnjeg izgubio sam 7 kg, uglavnom ono malo mišića što sam imo, osjećam malaksalost, još uvijek mi se nije vratilo njuhalo, a ni okus hrane nije baš sjajan. Zanimljivo je da sol itekako osjetim i sve mi je manje-više preslano. Jako se znojim pri svakom naporu i svjestan sam da će oporavak trajati puno duže nego što sam mislio. Nalazi se popravljaju, još pijem terapiju za pluća, jetru i crijeva, ali je sve na dobrom putu oporavka. Na lijevoj strani pluća još imam sjen, ali sudeći po našem pulmologu, može to potrajati dok u potpunosti iščezne, a ima slučajeva i da trajno ostane. Vidjećemo. Moglo bi me barem to zaobići, mislim, da trajno ostane neka mrlja na plućima.

 

Osjećam nevjerovatan respekt i veliki dug prema osobolju “Klinike za plućne bolesti” i svim “gostujućim” ljekarima, medicinskoj braći i sestrama, i svima ostalima koji gore stalno ili povremeno rade. To vam je vrhunski tim, koji za svakog pacijenta ima ono najbolje i meni je drugi dan bilo jasno da ne postoji mjesto na kugli zemaljskoj na kojem bih radije bio u tom trenutku, nego u tom bolničkom krevetu, gledajući u plastikaner iz kojeg kapa lijek pravo u moju venu.

 

Nijedna vizita bilo sestrinska ili ona “velika” nije prošla bez obaveznih pitanja, svakog ponaosob, kako smo, fali li nam šta, jesmo li svi suhi, čisti, ima li nekih novih tegoba i to, treba li koga spasiti do wc-a (arhitekta je napravio wc na nekom međuspratu, tako da je na putu do hale bukvalno Mount Everest u vidu 6 stepenica, koje nisu svi baš mogli savladati).

 

Ponedjeljkom, srijedom i petkom dolazi teta jako lijepih očiju (jbg, samo se oči vide u onom odijelu, pa kad neko ima lijepe oči, to se odmah primijeti) i zamislite, brije bolesnike. U dva navrata me je bukvalno molila da me obrije, meni nešto bilo žao. Komentarišem sa cimerom Almirom, pa vidi ovo bolan, ona ulazi u crvenu zonu da nas brije, kontam, mi vamo o dlaci visimo, kome je do uredne brade, ali eto ona i u ova nenormalna vremena i u teškim uslovima radi svoj pos'o.

 

Isto tako rade i one tete koje dostavljaju hranu. Pod butum obučene u zaštitnim odijelima, dijele nam doručak, ručak i večeru, doduše u plastičnom suđu, jer se sve baca što dođe u crvenu zonu. O bolničkoj hrani su romani ispričani, nikad to nije bio neki ama-ha kvalitet, ali onaj doručak ja i kod kuće ne jedem drugačije: dvije kriške hljeba sa namazom i šolja čaja. Palenti s kajmakom za večeru smo se svi radovali, a oko ručka bi se dalo malo poraditi, međutim bolnička hrana ni u najbolja vremena nije nešto što čovjeku ostane u lijepom sjećanju.

 

Bitan je taj osjećaj koji čovjeku daje nadu, da je u pravim rukama, u najboljim rukama i na pravom mjestu i da baš samo veliki splet nesretnih okolnosti, komplicirana zdravstvena stanja prije same infekcije i zakašnjeli put do ljekara (ignorisanje simptoma ili priča o “običnoj gripi”) imaju teži ishod, a koji ni tada nije isključivo fatalan.

 

Ne usuđujem se poimence spomenuti bilo koga od osoblja koji su učestovali u liječenju svih nas, jer se bojim da bih mogao nekog preskočiti. Svi su za mene džinovi, divovi i neizmjerno sam zahvalan svakom ponaosob.

 

Jedno obično, ali jako veliko hvala!

 

P.S. Garantujem životom da nisam dobio ni od kog prebijene pare da ovo napišem, ali s obzirom da u martu nisam napravio nijedan radni sat i da će plata biti tanka ko violetin tariguz, ne bih se ljutio i da ko ponudi kakve novčanice, napisao je Mehmedović na Facebooku

(55)

“Plakao sam dok sam slušao kako doktorica moli Adnana da ga prebace na respiratorni sprat. Drugu noć je postalo nesnošljivo i nakon što sam dozvao sestru, tražio sam bilo šta protiv glavobolje i temperature”