Ponuda o bitkama, među kojima niti oružane nisu isključene, ipak, izgleda danas nije nešto što je moguće „prodati na režimskom političkom tržištu” u Srbiji.
Unatoč tome što su i demokratska i autoritarna Srbija prije velikih demonstracija 15. marta najavljivale da će to biti svojevrsni konačni obračun, pokazalo se da je impresivna uspostavljena socijalna dinamika u Beogradu, ali i u cijeloj Srbiji, bila ipak tek još jedno međusobno ispipavanje i odmjeravanje moći.
Zabrinjavajuće je i za jednu i za drugu stranu što se ne čini da postoji izlazna strategija, da je ikome jasno kako je sadašnju društvenu napetost moguće riješiti, kazao je politolog Davor Gjenero za „Slobodnu Bosnu“, komentirajući odjeke jučerašnjih masovnih demonstracija u glavnom gradu Srbije.
Naravno, prije svega se još uvijek ne nazire scenarij demokratske tranzicije, obnove institucija države i demokratskih procedura, te uspostave elementarnog sustava vladavine prava.
Ne čini se niti da su za taj scenarij izgledni povoljni uvjeti. Srbija je definitivno propustila šansu sudjelovati u valu demokratizacije devedesetih godina, početkom stoljeća u kratkoj Đinđićevoj epizodi, okončanoj atentatom što su da u ime autoritarnih političkih opcija proveli psi rata, ratni zločinci i kriminalci iz Jedinice za specijalne operacije, što su je Miloševićevi operativci formirali za posebno svirepe ratne akcije, ali i za osjetljive režimske ratove.
Nije slučajno što su se sada „veterani” te jedinice, kao groteskni starci, smucali po margini režimskih protudemonstracijskih operacija, a to već samo po sebi govori i o karakteru Vučićeva režima, ali i o njegovoj (dis)funkcionalnosti.
U subotu, 15. marta činilo se da Srbija koja više ne želi autoritarni Vučićev režim nije nasjela na njegovu priču o nužnoj obnovi nacionalnog jedinstva, zbog ugroženosti „srpstva” što ga javne vlasti u BiH „izazivaju” provođenjem načela vladavine prava i zahtjevom za hapšenje kriminalne skupine oko Milorada Dodika.
Izgleda da je danas Srbija manje naivna nego što je bila u martu 1991, kad je upala u zamku igre Miloševića i vrha tadašnje takozvane JNA, pa su napetosti u Srbiji, izazvane Draškovićevim protumiloševićevskim demonstracijama (9. marta 1991.) prevladane agresijom Srbije na susjedne republike.
Ponuda o bitkama, među kojima niti oružane nisu isključene, ipak, izgleda danas nije nešto što je moguće „prodati na režimskom političkom tržištu” u Srbiji.
Veliki protest studenata u Beogradu kakav Srbija ne pamti
S druge strane, niti na demokratskoj strani se ne vidi izlazna strategija, odnosno put prema izlazu iz autoritarizma i samovlasti Aleksandra Vučića.
ŠTO DALJE?
Koliko god je velika stvar da njegov režim očito gubi potporu, strategija prijelazne vlade, dakle nekog oblika okruglog stola za kojim bi se, kao u poljskoj na početku demokratske tranzicije, režim trebao sam razvlastiti i podijeliti utjecaj s demokratskom opozicijom i građanskim društvom (pa i studentskim pokretom), čini se naivnom.
Nema snažne međunarodne klime koja bi takvoj strategiji išla na ruku, nema više međunarodnih organizacija koje bi osiguravale znanje i pomoć potrebne u takvom procesu ponovne izgradnje institucija, a nema niti prepoznatljive političke snage koja bi upravljala demokratizacijskim procesom.
Ogromna društvena energija je oslobođena, strah je promijenio stranu, Vučićeva pasivna agresija sada je posve očito odraz paničnog straha, ali, koliko god socijalna dinamika na beogradskim ulicama izgledala impresivno, slijedećeg koraka nema.
Ne nazire se novi sustav i početak tegobnog procesa izgradnje vladavine prava i racionalnih institucija države, zaključio je Gjenero.
(SB)
(189)