Prvi znaci namjera Rusije stigli su prije godinu dana. Obavještajni podaci sa satelitskih snimaka ukazali su na gomilanje ruskih trupa u blizini Ukrajine. Ali analitičari su slabo razumjeli prave namjere Moskve.
Tradicionalno, posao špijuna je da čuva tajne – ali kako se nazirala invazija na Ukrajinu, zapadni obavještajni zvaničnici su donijeli neobičnu odluku da svijetu kažu šta znaju, piše BBC.
Skoro desetak dana u februaru, mala grupa obavještajnih službenika je rano išla na spavanje.
Vidjeli su obaveštajne službe kako predviđaju rat i znali su da će, ako Rusija zaista namjerava da izvrši invaziju na Ukrajinu, to početi u ranim jutarnjim satima.
Ali kada su vijesti konačno stigle 24. februara, i dalje je djelovalo nestvarno, prisjeća se jedan: “Bilo je teško povjerovati da se to zaista dešava dok se tog jutra nisam rano probudio i uključio radio.”
Mjesecima su zvonili na uzbunu.
“Toga dana ljudi su krenuli od ‘Zašto si tako histeričan?’ na ‘Zašto niste bili histeričniji?'”, kaže zvaničnik.
Nije bilo zadovoljstva što je dokazano da je u pravu, dodaje drugi obavještajni zvaničnik. Ali barem su osjećali da su pokušali zaustaviti rat na čije su razmjere mjesecima upozoravali.
Uoči rata i nekoliko sedmica nakon njegovog početka američka i britanska obavještajna služba objavile su neke od svojih najčuvanijih tajni u sklopu kampanje bez presedana.
Decenijama je obavještajna zajednica obično bila nešto što se dijeli sa što manjim brojem pojedinaca. Ne više. Odluka je donesena kako bi cijeli svijet saznao za to.
Ovo ne samo da je označilo dramatičnu promjenu u načinu na koji su zapadne obavještajne službe djelovale – to je značilo i suočavanje s bolnim nasljeđem invazije na Irak.
Prvi znaci namjera Rusije stigli su prije godinu dana. Obavještajni podaci sa satelitskih snimaka ukazali su na gomilanje ruskih trupa u blizini Ukrajine. Ali analitičari su slabo razumjeli prave namjere Moskve.
To se promijenilo sredinom 2021. “Od ljeta smo vidjeli malu grupu visokih ljudi koji planiraju potpunu vojnu invaziju na cijelu zemlju”, objašnjava jedan zapadni obavještajni zvaničnik.
Prikupljanje obavještajnih podataka i analiza bili su zajednička američko-britanska akcija, kažu oni koji su u to bili umiješani, a oni su to nazvali “porodičnom” operacijom.
Tačno porijeklo obavještajnih podataka ostaje povjerljivo – zvaničnici sugeriraju da dolazi iz više izvora. Ali to je pružilo sliku koja se nastavila graditi dok su London i Washington vidjeli da su planovi za invaziju finalizirani.
Činilo se da Vladimir Putin vjeruje da mora brzo djelovati kako bi ispunio svoju ambiciju vraćanja Ukrajine u rusku sferu uticaja. I vjerovao je da je jedini način da to učini korištenje sile. „Osjećao se kao da mu se zatvaraju prilike“, kaže jedna osoba koja je bila direktno uključena.
Do jeseni, Washington je odlučio da mora nešto učiniti s onim što su mu govorili njegovi špijuni. Tu odluku je, kažu uključeni, na najvišem nivou Bijele kuće donio predsjednik Biden.
Ključni trenutak došao je početkom novembra kada je direktor CIA-e William Burns otputovao u Moskvu – da upozori da Vašington zna šta se planira. Putovanje nije držano u tajnosti. Prvi put kada je nekim ruskim zvaničnicima rečeno da njihova zemlja možda ozbiljno namjerava djelovati protiv Ukrajine bilo je kada su to čuli od direktora CIA-e, kaže jedan zvaničnik.
Sljedeća faza je bila da se dio obavještajnih podataka objavi. Jedna osoba uključena u diskusiju, koja je, kao i drugi, govorila pod uvjetom anonimnosti, prisjeća se vremena kada su ga pitali: “Koja je svrha znati sve ovo, ako ne možemo nešto učiniti s tim?”
U Washingtonu, direktorica Nacionalne obavještajne službe Avril Haines – koja je u novembru informirala saveznike u NATO-u – i savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan zaslužni su za nastojanje da se materijal objavi. Stručnjaci za deklasifikaciju, obučeni da razumiju rizike, počeli su danonoćno raditi kako bi ustanovili šta se može podijeliti.
“Obavještajna zajednica je povećala osoblje i resurse kako bi podržala preglede klasifikacije za povećanu razmjenu obavještajnih podataka sa saveznicima i partnerima i preglede deklasifikacije za potencijalno objavljivanje javnosti (i) iskoristila je svoj uspostavljeni proces deklasifikacije, koji je dizajniran da zaštiti izvore i metode”, rekla je za BBC Nicole de Haay, glasnogovornica američke obavještajne zajednice.
Jedna od prednosti bila je mogućnost korištenja komercijalno dostupnih satelitskih snimaka za podršku slučaju. Početkom decembra, detalji o ruskim planovima za invaziju od 175.000 ljudi pojavili su se u Washington Postu.
U Londonu su obavještajci – koji su dolazili iz GCHQ-a i MI6 – naišli na gotovo njevericu u nekim krugovima. Uobičajeni problem unutar i izvan vlade bio je taj što ljudi jednostavno nisu mogli vjerovati da bi veliki kopneni rat mogao izbiti u Evropi u 21. vijeku.
Tek krajem godine – nakon što je materijal prošao kroz formalni proces procjene i Zajednički obavještajni komitet iznio svoje promišljeno stajalište da je invazija sada “veoma vjerovatna” – svi su počeli shvaćati da je to stvarno.
Strogost tog procesa bila je direktan rezultat lekcija naučenih prije skoro dvije decenije kada su obavještajni podaci korišteni za iznošenje javnih dokaza o ratu u Iraku na slučajan, improvizovan način. 2003. godine, usred optužbi za politizaciju, ugled američkih i britanskih špijuna je narušen – posebno nakon što se pokazalo da su obavještajne službe pogrešne.
Duhovi Iraka od tada proganjaju rasprave o korištenju obavještajnih podataka u javnosti – ali Ukrajina je ponudila priliku da pokuša to naslijeđe preokrenuti. Uvedene su nove procedure kako bi se osiguralo da tajne informacije prođu kroz strogi proces procjene kako bi se odredilo kako se mogu koristiti.
Ostali saveznici su takođe bili informisani. Ali mnogi su ostali skeptični. Budući da se izvor obavještajnih podataka nije mogao podijeliti, ponekad je bilo teško prevladati ovu nevjericu, kaže jedan zvaničnik.
Neki evropski partneri nisu prihvatili analizu da je nagomilavanje Rusije bilo nešto više od blefa. Skepticizam prema anglo-američkim obavještajnim službama također je bio još jedno nasljeđe nestalog iračkog oružja za masovno uništenje. Francuska je nedavno smijenila svog šefa vojne obavještajne službe jer nije procijenio ono što je planirano.
Strah od špijuna koji objavljuju materijal je da to upućuje drugoj strani da imaju curenje i potencijalno zatvara taj izvor. Zbog toga je u Drugom svjetskom ratu Velika Britanija tako čvrsto čuvala tajnu Bletchley Parka. Bilo je i drugih prilika od Iraka kada su obavještajni podaci objavljeni, na primjer o upotrebi hemijskog oružja u Siriji, ali nikada u onom obimu kao u Ukrajini.
Saopštenje je uključivalo da je Ujedinjeno Kraljevstvo podijelilo detalje o ruskim planovima za postavljanje određenih pojedinaca kao dio marionetske vlade u Kijevu – i Washington koji je otkrio planove Moskve da inscenira izgovore za rat, takozvane lažne zastave, uključujući mrtva tijela za koja bi lažno tvrdili da su ih ubili Ukrajinci.
Američki i britanski špijuni vjeruju da je objavljivanje ovog materijala Moskvi oduzelo mogućnost da opravda invaziju na svoj narod i druge zemlje kao odbrambeni potez.
Jedan špijun kaže o tim danima prije invazije da nikada nije vidio ništa slično – visoko povjerljivi materijal bi jednog dana bio na njegovom stolu, a zatim bi se sljedećeg pojavio u javnosti.
Ali neviđeni izljev obavještajnih podataka nije bio dovoljan da zaustavi invaziju.
Javna objava nije odvratila Moskvu. To možda nikada nije bilo moguće, ali zvaničnici vjeruju da je to poremetilo planove Rusije. A to je značilo da je reakcija širom Zapada bila brža i ujedinjenija nego što bi inače mogla biti, tvrde oni.
Kažu da su znatno olakšali drugim zemljama da se okupe oko strožih mjera nego da je postojala zbrkana i sporna slika o tome ko je pravi agresor.
Puštanje je nastavljeno nakon invazije u govorima, izjavama i brifinzima – šef GCHQ-a je prije nešto više od sedam dana tvrdio da Putin još uvijek ne dobija potpunu sliku od svojih zvaničnika i bilo je upozorenja o mogućoj upotrebi “lažne zastave” hemijsko oružje.
Tu je i prepoznavanje novog svijeta u kojem je takozvana obavještajna informacija otvorenog koda – stvari poput komercijalnih satelitskih snimaka i podataka – omogućila da se provjeri ili podrži tvrdnje i da je borba u informacionom ratu – uključujući i putem obavještajnih podataka – sada od vitalnog značaja, delimično za suprotstavljanje ruskim tvrdnjama.
Na jednom nivou, veliki do inteligencije je bio na mjestu. Bilo je, kako se i predviđalo, pune invazije iz više pravaca s ciljem rušenja i smjene vlade Zelenskog.
Zapadni špijuni su takođe tačno predvideli da je Moskva izgubila poverenje u prijem na koji će naići. “Oni su iskreno vjerovali da će biti istaknute zastave da im požele dobrodošlicu”, kaže jedan zapadni obavještajac.
Ali jedna pretpostavka se pokazala pogrešnom – da će moskovska vojska prevladati za nekoliko sedmica. Umjesto toga, rat ne bi ispao onako kako su mnogi očekivali, s Ukrajinom u vojnom uspjehu, dok je Rusija bila lošija.
To je podsjetnik da obavještajna zajednica ima svoje granice – posebno u predviđanju neke od složenosti rata i nesigurnosti morala i reakcije ljudi. I pored svog uspjeha prije rata, zapadni špijuni priznaju da im obavještajne službe ne mogu sa sigurnošću reći šta će se sljedeće dogoditi.
(BBC)
(572)
