Predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen najavila je da će Bosna i Hercegovina dobiti preporuku za otvaranje pristupnih pregovora s EU. Ovo treba potvrditi još Evropsko vijeće.

 

 

 

Piše: Sead Tučalo za Tačno.net

 

 

Ovakva odluka o preporuci dobar je i pozitivan signal našoj državi. Još jedan pokušaj Evropske unije da kreira impuls koji bi pokrenuo stvarne reforme. Istovremeno, najava preporuke za otvaranje pregovora djelomično je zamagljena s dva paralelna diskursa. Prvi je diskurs o bezvrijednosti preporuke o otvaranju pregovora bez isrtovremenog određivanja datuma njihovog početka, dok drugi diskurs predstavlja otvaranje pregovora kao instantnu panaceju iliti čudotvorni lijek za svaku boljku.

 

 

 

Uvođenje diskursa o bezvrijednosti preporuke bez određivanja datuma paralelno s diskusijom o preporuci za otvaranje pregovora u pozadini može imati unaprijed planirano opstruiranje procesa ili neznanje.

 

 

 

Predsjednik je entiteta Republika Srpska Milorad Dodik nakon nedavnih razgovora s partnerima u vlasti izjavio: “Podvlačimo, sva trojica, da bez datuma o pregovorima to ništa ne znači i da bismo se osjećali prevareni ako ne bude tačan datum za pregovore za BiH, i to je dio onoga što smo dogovorili.”

 

 

 

Određivanje datuma suštinski jeste početak pregovora, a to podrazumijeva da se sve države članice usaglase oko početka pregovora i konsenzusom prihvate pregovarački okvir. U trenutnim okolnostima skoro je nemoguće očekivati određivanje datuma. Štaviše, veći su izgledi da umjesto direktnog otvaranja pregovora dobijemo tzv. benchmarke koje trebamo dostići da bi stvarni pregovori počeli. To bi vjerovatno mogao biti zakon o sudovima, a nije isključeno da i izborni zakon pod utjecajem Hrvatske kao članice EU postane dio tih uvjeta. Ukoliko je nepoznavanje eurointegracijskog procesa razlog za obezvređivanje preporuke za otvaranje pregovora, onda je to manji problem nego ukoliko se radi o unaprijed planiranoj opstrukciji procesa. Ono što se ne zna, može se naučiti.

 

 

 

Ukoliko je, pak, ova Dodikova najava povezana s njegovim ranijim stavovima da je kandidatski status za Bosnu i Hercegovinu bezuspješno nastojanje EU da odvoji entitet Republiku Srpsku od Rusije, a njegove posjete političkom istoku i odlikovanje dobijeno od Putina i ranije dodijeljeno ruskom predsjedniku jasan su put njegovog strateškog opredjeljenja, onda narativ o bezvrijednoj preporuci o otvaranju pristupnih pregovora bez datuma dobija novu dimenziju.

 

 

 

Priča o otvaranju pregovora s EU kao panacejom za sve naše boljke ne samo da je puna netačnih, čak obmanjujućih informacija, nego se stvara utisak da je to samoispunjavajući proces bez da suštinski mi moramo učiniti dubinske rezove, a onda i reforme u ustavno-pravnoj, ekonomskoj, obrazovnoj i svakoj drugoj strukturi.

 

 

 

Ovom dijelu reformi, koji čini socio-ekonomsku konvergenciju, prethodi ona geopolitička (konvergencija) koja zahtijeva da se donese stvarna – ne samo deklarativna – strateška odluka da smjer kretanja jeste euroatlantski, a ne istočni (Rusija, Bjelorusija i sl.). Bez toga će otvaranje pregovora ostati samo to – otvaranje pregovora.

 

 

 

Pogrešno je stvarati kod građana, koji nužno ne moraju biti dobro informisani, predstavu da će otvaranje pregovora poboljšati životni standard, donijeti milijarde, stabilizirati političko stanje, umanjiti maligne utjecaje, da će, sve u svemu, poteći med i mlijeko. To je netačno kao što je i netačno da je preporuka rezultat izvanrednog progresa Bosne i Hercegovine.

 

 

 

Pomake ne treba negirati. Ostvareni su usvajanjem nekoliko zakona i odlukom o početku pregovora s FRONTEX-om. Međutim ključni poticaj Evropskoj uniji da preuzme odgovornost i još jednom snizi kriterije, praktično pokazujući da će preporučiti otvaranje pregovora čak i bez Zakona o sudovima, došao je od Ruske Federacije.

 

 

 

Pervazivni maligni utjecaj koji ta zemlja ima u regiji, uz minimalna ulaganja vremena, energije i novca te uz podršku brojnih političkih aktera, konačno je, iako pomalo sporo, otvorio oči EU. Potaknulo ih je to na pokušaj korištenja procesa eurointegracije kao transformacijskog čina, koji nije samo socioekonomski već i geopolitički. To je očito čak i iz površne analize diskursa međunarodnih diplomata, koji su u proteklim tjednima pohodili Bosnu i Hercegovinu ili govorili o njoj na drugim mjestima.

 

 

 

Ipak, life-coaching stil govora o otvaranju pregovora kao panaceji za Bosnu i Hercegovinu duboko je pogrešan jer stvaranje euforije, nakon koje dolazi razočarenje, izaziva još dublju frustraciju građana zbog “guste magle” kroz koju će trebati proći do otvaranja pregovora. Razočarenje je koje će takav narativ izazvati – neizbježno, jer su svi akteri, htjeli to priznati ili ne, svjesni izgledno dugog čekanja na stvarni početak pregovora.

 

 

 

Ovo čekanje bit će posljedica predstojećeg političkog mrcvarenja u unutrašnjopolitičkim pregovorima, koji će put ka usaglašenom pregovaračkom okviru uvjetovati izbornim zakonom, pitanjem Ustavnog suda i državne imovine. Sve to, pojačano euforijom koja će brzo splasnuti suočena s realnošću procesa EU integracija i sve intenzivnijim ruskim antiEU narativom u regiji, može dovesti do toga da podrška građana procesu drastično opadne, posebno u entitetu Republika Srpska, gdje je, prema posljednjim istraživanjima Direkcije za evropske integracije, ova podrška nešto iznad 50 posto (50. posto).

 

 

 

Ne treba zaboraviti da nas očekuju i izbori za Evropski parlament u junu, pregovori unutar EU o sastavu nove Evropske komisije, niz izbora u državama članicama Unije te novembarski izbori u Sjedinjenim Državama. Svi ovi događaji, uz niz tehničkih koraka koje Evropska komisija treba poduzeti, mogu imati ključan utjecaj na vrijeme između preporuke za otvaranje pristupnih pregovora i prvih konkretnih pregovora. Suštinski, tek tada počinje ozbiljan posao koji može trajati jako dugo.

 

 

 

O tome svjedoče iskustva Sjeverne Makedonije, Albanije, Srbije i Crne Gore, da ne govorimo o Turskoj. Zbog toga je, umjesto stvaranja emocionalne oluje oko preporuke za otvaranje pristupnih pregovora, potrebna racionalnost u postupcima i iskrenost prema građanima o dugotrajnosti eurointegracijskog puta.

 

 

 

Potrebno je iskreno priznati da dio političkih aktera u vlasti ne želi eurointegracijski put, o čemu svjedoče svojim riječima i djelima. Ti akteri svoje akcije zasnivaju na maksimiziranju vlastite koristi te donose odluke na osnovu toga gdje je “isplata” najpovoljnija za njih. Sudeći prema riječima i djelima oponenata eurointegracijskog procesa, ta “isplata” ne leži u Briselu, nego istočno, tačnije sjeveroistočno od Sarajeva, u Moskvi. O tome govore ne samo posjete Milorada Dodika Rusiji i Bjelorusiji, nego i činjenica da dok nas EU poziva da ispunjavamo obaveze usklađivanja s vanjskom politikom i sankcijama EU, predstavnici Ministarstva energetike i rudarstva entiteta Republika Srpska najavljeni su na martovskom forumu u Moskvi, čija je tema zaobilaženje sankcija.

 

 

 

Ova iskrenost o eurointegracijskom procesu umjesto emocionalne oluje nužna je kako bi se građanima moglo saopćiti da za taj proces nema alternative.

 

 

 

Čak i kada smo svjesni da ozbiljno promišljanje vanjske politike zahtijeva alternativne scenarije, u ovom slučaju objektivni pokazatelji ne daju prostor alternativnim putovima. Alternativu, zapravo, živimo. Ukoliko uzmemo u obzir materijalna razmatranja, sigurnosno-politički imperativ i vrijednosni moment sve nas usmjerava u pravcu Brisela. Kretanje je u tom smjeru nužno i mora biti zasnovano na onoj vrsti dogovora koji kontinuirano osnažuje i gradi de facto državnost Bosna i Hercegovine. Sve bi drugo ovaj ispravan, briselski smjer pretvorilo u pogrešan.

 

(Hayat)

(23)

PREGOVORI S EU KAO PANACEJA: STVARNA TRANSFORMACIJA ILI (SAMO)OBMANJUJUĆI OPTIMIZAM?