PRELIJEPA PRIČA O HASANU I MERIMI

Tihi sumrak se lagahno spuštao na zemlju, sunce je tonulo ka zapadu gaseći se negdje daleko. Sve se prepuštalo noći koja dolazi tražeći u njoj svako svoj odmor i smiraj. Stariji bi poslije večere otišli u komšiluk da uz kahvu promuhabete zavijajući svoje razgovore u guste oblake dima, i kao da su sa svakim otpuhnutim dimom otpuhivali jedan po jedan problem, a nije bilo seljaka koji nije imao problema, ni starog ni mladog…

Starije je mučila briga kako će njive u proljeće uzorati, hoće li imati dovoljno sjemena za sijanje, kako da pokose tolike dulume mlade rosne trave, pa kako da sijena sadjenu, a šta tek kada dođe jesen, žito, razni plodovi, pa još je tu krupna i sitna stoka,a zima, bolje da o njoj i ne mislimo govorili su seljaci zamišljenih pogleda prateći vijuganje dima po maloj sobici svako zanesen onim što ga čeka, što stoji pred njim. Sada je tek proljeće, a toliko toga još čeka umornog seljaka, sve jedan za drugim poslovi se nižu, zato su seljaci kratili ta sijela kako bi sutra mogli rano ustati i prionuti za posao.

April je. Mlada zelena trava istom nikla se zelenila po livadama. Behar je na sve strane mirisao opijajući svojim mirisom.

Svako je svoju bitku vodio. Stariji su se brinuli za svoju porodicu, dok su se mlađI brinuli kako da je osnuju, kako da izaberu za svoj život što vjernijeg saputnika, kome ljubav da poklone, za koga svoje srce da vežu. Nije to bila nimalo lahka borba, to je dobro znao i mladi Hasan, i o tome je svo vrijeme razmišljao dok je lagahno koračao seoskim sokakom idući ka onoj koju je srce samo izabralo. Dobro je on poznavao taj put, jer nije mala stvar šest mjeseci svake noći tim istim putem prolaziti, šest mjeseci je otkako on i Merima ašikuju.

Međutim ova večerašnja noć nije bila kao druge noći, jer ono što je namjeravao Hasan da je pita ove noći nije bilo nešto uobičajeno što se dešava svaki dan. Večeras je Hasan rješavao svoju sudbinu. Večeras će upitati Merimu da li hoće da se uda za njega, jer vrijeme mu je bilo da se ženi, da se i on već jednom skrasi. Primicao se polahko ka njenoj kući, već je vidio njene pendžere, a iza njih jednu sjenu. Srce mu zaigra od sreće. Bila je to Merima, čekala ga je da joj se javi. Primakavši se mušebecima Hasan nazva selam našto mu Merima odvrati. Nije znao kako da započne pa je jedno vrijeme šutio smišljajući šta da kaže.

-Nešto mi nisi pričljiv ove noći Hasane,- reče mu Merima.

-Razmišljam o nečemu, pa ne znam kako da ti kažem. Tiče se nas dvoje i naše sreće.. Htio bih nešto večaras da te upitam..vjeruju da mi nije nimalo lahko..dugo sam o tome razmišljao..evo već je šest mjeseci otkako ja i ti ašikujemo..imala si dovoljno vremena da me upoznaš. A Bogami i ja tebe, pa bih htio da te pitam..hoćeš li se udati za mene?

Dok je ovo s teškom mukom izgovarao, Merima ga je slušala skoro i ne dišući bojeći se da neće šta propustiti iz njegovog govora. Znala je da i taj dan mora doći, da se i ona mora udati i napustiti roditeljsko gnijezdo, a evo sada joj se ukazuje prilika da se uda za onog kojeg njeno srce sevdiše. Merima je bila iz dobre, ugledne i pobožne porodice u kojoj se držalo do namaza, do učenja Kur’ana i do islamskog načina življenja. Hasan je s nestrpljenjem očekivao šta će mu Merima odgovoriti, te ona napokon poslije kraće stanke reče:

-Već od samog tvog dolaska vidjela sam ti na licu neki nemir, prepostavljala sam šta te je mučilo, znala sam da će doći vrijeme kada ćeš me zaprositi..I ja sam o tome razmišljala isto kao i ti, zato me slušaj dobro šta ću ti sada reći..Tišina je zavladala među njima, učinilo im se da čuju kako im srca kucaju, negdje u daljini su se čuli zrikavci, zvijezde su treperile na nebu, bilo je tako tiho kao da je sve čekalo nastavak govora.

-Hasane, moj Hasane, poći ću za tebe, ali pod dva uvjeta. Prvi ću ti reći sada, a drugi tek izvršiš ovaj prvi.

-Reci Merima što god hoćeš, učiniću sve što od mene tražiš- progovori Hasan s nestrpljenjem.
-Moj prvi uvjet neće biti težak samo ako tvoj iman i tvoja ljubav budu dovoljno jaki, ti ćeš to veoma lahko obaviti. Moj uvjet je da od sada, od sutrašnjeg dana počneš klanjati pet vakat namaza i da tako nastaviš čitav mjesec dana, pa kada tako učiniš ond ću ti reći i svoj drugi uvjet.

Nije Hasana ovo začudilo, jer je on zna još iz mektebskih dana kada su se njih dvoje takmičili ko će više i bolje znati, ko će više pitanja postaviti starom Ibrahim efendiji, ko će ljepše učiti Kur’an. Ona je nastavila da obavlja Allahove zapovijedi, a on je to s vremenom zaboravljao, a pogotovu kako je prestao ići u mekteb. Na džumi je uvijek redovan bio, ali “nije imao vremena” za ostale namaze tako da ih je propuštao jedan po jedan ne obazirući se na njih. Alkoholu se nikada nije približio, a kamoli s njim posla imao. Bio je čestit momak, pošten, vrijedan i iskren. U svemu se držao Allahovih uputa osim kod namaza. Merima je to sve veoma dobro znala, a znala je da je ostavljanje namaza veliki grijeh, grijeh koji može čovjeka da izvede iz vjere, te da bi ga vratila na pravi put Merima mu postavli ovaj uvjet.

-Dobro reče Hasan, uradiću kako ti kažeš. Već je kasno moram ići, reče Hasan. Allahimanet Merima-prošaputa on.
-Allahimanet- odvrati mu Merima i nasloni glavu na prozor prateći pogledom Hasana čija se figura polahko gubila utapajući se u mrak.

Te noći, ležao je Hasan na postelji otvorenih očiju, san mu nije dolazio, mislio je o Merimi i o njenom drugom uvjetu. Za ovaj prvi se nije ni malo bojao, jer je i prije klanjao, dok je bio kao dijete, sada samo treba da raspali u svom srcu žar imana kojeg su tolike godine zaborava na Allaha skoro ugasile, sve će biti u redu, i Allah će mi pomoći, jer moj nijet je iskren i želim da kročim pravim putem.

Ujutro, još prije izlaska sunca je ustao začuvši pljuskanje vode napolju. Njegova majka je uzimala abdest. Skočio je iz kreveta te brzo pritčao bunaru izvlačeći kofu s vodom. Majka je zastala brišući lice od hladne bunarske vode, gledala je nekada tako davnu već skoro zaboravljanu sliku kada je Hasan zajedno sa njom na ovom istom bunaru abdest uzimao. A evo sada El-hamdulillah, Hasan mi je ponovo onaj stari. Tako je govorila sama sebi Ajša hanuma gledajući svog sina Hasana kako s radošću uzima abdest. Taj sabah koji je klanjao nakon toliko godina urezao se Hasanu u srce, nikada nije osjetio toliku ljepotu kao sada, činilo mu se da sve živo i neživo oko njega sedždu čini Allahu, slaveći ga i hvaleći. U njegovom srcu ponovo je počeo da gori iman, iman kojeg ništa na ovom svijetu ne može ugasiti. Nakon namaza dugo je dovio, molio je Allaha u svojoj dovi da mu učvrsti noge na Allahovom putu, da mu podari sreću na oba svijeta. Molio je za oprost grijeha, svojih i roditeljskih, molio je Allaha za svoju Merimu i za njihovu zajedničku sreću. Ajša hanuma ga je gledala blagim majčinskim pogledom punim ljubavi i zadovoljstva. Prišla mu je i kao nekada u stara doba poljubila ga u čelo, a dvije suze, suze radosnice su se skotrljale niz staračko izborano lice.

-Eh, da ti je sada tvoj babo živ- prošaputa Ajša, brišući suze svojom bijelom šamijom. Slušajući kako ptice pjevuše, kako veličaju svojim jezikom Allaha dž.š., gledajući kako sunce izlazi prelamajući se kroz jutarnju rosu u travi, Hasan i njegova majka su ispijaIi jutarnju kahvu.

-Majko,-reče Hasan- čini mi se da u svom životu nikada ljepše ni mirisnije kahve nisam popio do sada.

-Jeste sine, tako je, ni sam ne znaš koliko mi je ovog jutra kahva bila slatka.-odgovori mu majka.

Pošto je doručkovao, ode u štalu izvede volove i uputi se u njivu. Čitav je dan orao, osim što je povremeno prekidao da bi namaz obavio. Poslije namaza osjećao se odmornije nego kad bi nekada spavao. Umora kao da nije bilo. Naveče, kada bi završio s poslom, klanjao bi akšam namaz, te poslije toga učio Kur’an. Majka je sjedila pored njega pobožno ponavljajući ono što bi on učio, zatim bi večerali klanjali jaciju te bi majka otišla na spavanje, a Hasan Merimi pod prozore.

Pričao joj je o svom osjećaju koji ga obuzima dok staje na namaz, o radosti koju osjeća, o vodi kojom abdest uzima, o pticama koje čine zikr, o svojo staroj majci kako se zadovoljno smješka, kako joj je srce puno neke neopisive radosti. On bi tako pričao, a ona ga je s pažnjom slušala i radovala se zbog toga.

I tako su prolazili dani, a Hasan je izvršavao s potpunom predanošću uvjet koji mu je Merima postavila. Odbrojavao je dane i s nestrpljenjem očekivao kada će doći i dan u kojem će saznati drugi dio uvjeta. Napokon poslije mjesec dana Hasan reče Merimi:

-Merima znaš li da je danas trideseti dan otkako sam te zaprosio, sjećaš li se našeg dogovora.
-Sjećam se dobro moj Hasane, kako da se ne sjećam, jer sam i ja kao i ti dane odbrojavala. Vjerovatno si se pitao koji je to drugi uvjet, šta bi to moglo biti, e pa sada ću da ti kažem. Moj drugi uvjet je, ako hoćeš da pođem za tebe, jeste da ostaviš namaz i da više ne klanjaš. Pa ti sad izaberi ili ja ili namaz.

Hasan nije mogao da vjeruje. Nije to bila šala, dobro je znao kada se Merima šali a kada je ozbiljna. Stojao je na mjestu kao okamenjen. Zar da ostavim namaz koji mi je tako prirastao za srce, ali i Merima je? Zar da napustim Allaha? Ali ako to ne učinim izgubiću Merimu. Ako Allaha ostavim neću imati sreće ni na ovom ni na budućem svijetu, a ako ostavim Merimu opet neću imati sreće. Šta sada da radim? A šta da kažem majci kada me bude budila na sabah, šta ću joj onda reći? Da sam ostavio namaz i Allaha radi djevojke. Što me stavlja na ovakvu kušnju, što me stavlja na ovakav plamen, zar nije mogla ništa drugo naći. Kud god da se okrenem za mene je vatra, izgorjeću na obje strane. O moj Bože, pomozi mi- vapio je Hasan u sebi. Hasan se borio protiv samog sebe, srce je htjelo svoje, a razum svoje. Nakon dužeg razmišljanja Hasan progovori tihim glasom, suze su mu se kupile u očima, glas je podrhtavao, vidjelo se da nije ni malo lahka odluka koju je donio.

-Merima, ovo što tražiš od mene je nemoguće. Kao da hoćeš da me rastrgaš, da si bilo šta drugo tražila učinio bih to..ali ovo što tražiš..ovo je previše, ja namaza neću ostaviti sve dok sam živ. Allah mi je Merima preči od svega, i od tebe pa čak i od mene samog.

-Allahimanet, Merima- reče Hasan i okrenu se da ode.

-Stani Hasane bolan, nisi još čuo moj odgovor. Hasan stade ne shvatajući šta sad hoće od njega.
-Hasane moj, ovo je bila samo kušnja. Htjela sam da te iskušam da vidim koliko je tvoja vjera jaka, koliko ti voliš Allaha. Sada sam sigurna da nisi klanjao zbog mene, da bi mene oženio, sada znam da ti je Allah od svega preči i da tako treba da bude. Ako me sada pitaš da li ću se udati za tebe moj odgovor već znaš.

Kada je ovo čuo, Hasan poskoči od sreće, uzviknu takvo gromoglasno tekbir da ga je cijelo selo čulo. A kroz hevtu dana čula se svadbena pjesma, Hasan je dovodio Merimu svojo kući, svojoj staroj majci da je služi i da na nju pazi. Tako je Hasan odolio ovom plamu kušnje i odlučio se da po cijenu gubitka Merime ostane na pravom putu bez obzira šta se desilo i kako bio gubitak veliki, međutim kada si sa Allahom nikad ne možeš izgubiti.

Izvor: islamzivot.com

(633)