Ruski predsjednik, malo po malo, preuzima izobličene pogleda čovjeka koji je započeo sukob u istočnoj Ukrajini 2014. godine…
Piše: Silvija Novak
‘Usred strašnog krvoprolića u Ukrajini, jedan je čovjek prilično zadovoljan kako su se stvari razvile – čovjek koji je odigrao veliku ulogu u početku sukoba 2014. godine, Igor Girkin, zvani Strelkov‘, piše Bloombergov novinar i komentator Leonid Bershidsky.
‘Malotko je u Ukrajini tako omražen kao Strelkov (više voli da ga se zove njegovim ratnim imenom nego pravim). U travnju 2014. godine, nakon što je ukrajinska privremena vlada rekla da će poslati trupe da suzbiju pobunu pro-ruskih separatista u istočnoj Ukrajini, Strelkov je s još 50 ljudi prešao rusko-ukrajinsku granicu i izazvao dovoljno kaosa da rusku vojsku uvuče u sukob koji je Vladimir Putin dotad izbjegavao.
Te 2014. umalo je natjerao Putina da napravi ono što čini sada, no Strelkovu se Kremlj na tome nije zahvalio već je marginaliziran zbog čega je ovaj postao vrlo ogorčen.
I dok se na Putina gledalo kao na lukavog, modernog moćnika više zainteresiranog za vlastito samoodržanje i dodatno bogaćenje svoje klike nego bilo koju ideologiju, Strelkov je nasuprot tome vjerovao u romantičnu verziju Ruskog Carstva koje, zapravo, nikada nije postojalo izvan nostalgične, pseudo-povijesne literature.
Putin je nastavio graditi birokratsku, a zatim i političku karijeru dok se Strelkov iz hobija bavio rekonstruiranjem povijesnih bitaka i borio kao dobrovoljac u Pridnjestrovlju i bivšoj Jugoslaviji. Pa ipak, 2022. Putin je postao toliko opsjednut poviješću da o malo čemu drugom može razgovarati. U velikoj je mjeri preuzeo Strelkovljev svjetonazor, te odbacio svoj cinizam i pragmatizam u ime svojevrsnog ubojitog idealizma.
‘Više nego jednom sam napisao da predsjednik sjedi na dvije stolice koje se postupno razmiču pod njegovom stražnjicom’, napisao je nedavno Strelkov u objavi na Telegramu.
Igor Girkin Strelkov
Te dvije stolice su domoljubna državna ideologija, koju predstavljaju razni vojni i civilni dužnosnici i ‘liberalno-oligarhijski’ ekonomski model.
I sâm sam upozoravao da, iako se na te dvije stolice moglo udobno sjediti prije Krima, sada to više nije održivo te će predsjednik morati odabrati stolicu na kojoj želi sjediti ili će propasti u sredinu. A sada – dosta kasnije, ali ipak – odluka je pala.
Doista, čini se da je Putin prestao mariti o otvorenoj ekonomiji koju je održavao tijekom 21 godine svoje vladavine. Sigurno je da ga uopće nije briga za bogatstvo najimućnijih Rusa ili o utjecaju koje Zapadne sankcije bez presedana imaju na živote običnih Rusa, od njegovih najbližih prijatelja do milijuna običnih radnika.
Više ne sluša ‘sistemske liberale’ oko sebe, arhitekte relativnog ruskog blagostanja baziranog na nafti koje je Putinu donijelo veliku podršku naroda.
Nedavni bezglavi bijeg iz zemlje ključnog ekonomista, Anatolija Čubaisa, čovjeka kojemu Putin dobrim dijelom duguje svoj uspon, znak je da ova skupina ljudi više nema mjesto u Putinovom sustavu moći.
Ova metamorfoza čini Strelkovljeve izjave rijetkom naznakom o onome što bi Putin mogao sljedeće učiniti dok nastavlja svoje duhovno i intelektualno putovanje prema rubu ludosti na kojem Strelkov oduvijek obitava – putovanje koje će završiti kad se njih dvojicu više ne bude moglo razlikovati.
Kad je Strelkovljeva mala grupa boraca, koju je financijski podržavao bogati nacionalist Konstantin Malofeev, 2014. preuzela kontrolu nad ukrajinskim gradom Slavjanskom, postao je magnet za lokalne separatiste, ruske dobrovoljce sličnih pogleda i razvojačene vojnike koji su postali plaćenici.
Strelkov je ubrzo dogurao do pozicije ‘ministra obrane’ samoproglašene Donjecke Republike i zapovijedao stanovitom vojnom silom. Kad je regularna ukrajinska vojska uhvatila korak i izgurala Strelkovljeve borce, Rusija je primijenila taktiku koja im dobro služi i u trenutnom sukobu: poveo je vojsku pobunjenika u grad Donjeck gdje su Ukrajincima nanijeli prilične gubitke u uličnim borbama. Putin je s oklijevanjem poslao ruske snage da podrže separatiste – njihov eventualni poraz bi poljuljao Putinovu veliku popularnost i euforiju koja je vladala među Rusima nakon aneksije Krima.
Vladimir Putin
Međutim, Strelkov je previše beskompromisna, pa čak i odvratna figura da bi ga Putin podržavao ili uopće tolerirao. Kao ‘ministar’ je odbačen u kolovozu 2014. kad je Putinov suradnik Vladislav Surkov postao upravitelj separatističkih ‘narodnih republika’ s uputom da ih učini što je moguće samostalnijima, kako bi što manje koštale Rusiju. Putina je, čini se, zanimalo smanjenje svih mogućih vrsta troškova, uključujući i one za vanjsku politiku. Želio je dogovor sa Zapadom, a jedan je dobio u obliku Sporazuma u Minsku 2014. i 2015. u čemu su posredovali šefovi Njemačke i Francuske.
‘Najveća tragedija stanovnika Donbasa je to što odluke referenduma Republika Donjeck i Lugansk nisu odmah prihvaćene od strane Rusije kao što je bio slučaj s referendumom na Krimu’, kazao je tada Strelkov u jednom intervjuu, žaleći se na to da Kremlj ne dijeli njegov entuzijazam za daljnje vojne akcije. ‘Nisu ni pomislili da bi njihov uspon mogao završiti na tako sramotan način kao što je postizanje Sporazuma iz Minska.’
Osam godina kasnije, Putin je odustao od Minska i priznao ‘narodne republike’, kao da su Strelkovljeva preklinjanja tek sada naišla na odaziv.
No čini se da vremenski odmak u prihvaćanju Strelkovljevih savjeta šteti Putinu – osvajaču. Na primjer, bivši ‘ministar obrane’ nikada ruskom diktatoru ne bi savjetovao da u Ukrajinu upadne tako olako: od svojih je preostalih izvora u separatističkim regijama jako dobro znao da su Ukrajinci puno bolje pripremljeni za otpor sada, nego što su bili prije osam godina. Zbog toga često vrlo sarkastično kritizira rusko planiranje invazije.
Odgovarajući na nedavnu tvrdnju ruskog Glavnog stožera da Rusija nikada nije planirala jurišati na velike ukrajinske gradove, Strelkov je napisao: ‘Slažem se: samo su planirali zauzeti Harkov, Černihiv, Kijev… čitav popis. Okupacija nije uspjela, ali stvarno nisu planirali juriš – pa nisu okupili potrebne snage.’
Što bi Strelkov učinio drugačije? Prvo, odustao bi od službenog pretvaranja i naziva ‘specijalna vojna operacija’ i počeo koristiti riječ ‘rat’. Nema više govora o ‘demilitarizaciji i denacifikaciji’. Umjesto toga, ovo je egzistencijalni rat do smrti. Ovakav okvir, smatra Strelkov, omogućio bi mobilizaciju mnogo veće vojne sile potrebne za osvajanje i zadržavanje Ukrajine. Povukao bi službeno priznanje ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog i njegove vlade u cjelini i proglasio otvorenu igru. Uložio bi sve da ostvari totalnu pobjedu, jer je jedina alternativa jednako totalni poraz. Strelkov smatra da će Putin kad-tad svojim uobičajeno obilaznim putem, doći do istih zaključaka – baš kao što je u veljači došao do zaključka o neizbježnosti invazije.
Ako postoji ikakva logika u Putinovim nedavnim postupcima, to je, na kraju krajeva, iskrivljena Strelkovljeva logika – logika carstva ili smrti. Još je jedna poveznica njih dvojice i ona koja se tiče ratnih zločina: nizozemske vlasti traže Strelkova zbog njegove navodne uloge u rušenju malezijskog putničkog zrakoplova iznad istočne Ukrajine 2014., a Putin nikada neće biti siguran od kaznenog progona zbog gotovo potpunog uništenja ukrajinskih gradova kao što su Mariupolj i Volnovakha. Ako Putin izgubi rat, prestat će i Strelkovljeva relativna sigurnost u Moskvi. Za bivšeg ‘ministra obrane’ poraz nije apstraktan pojam – to je za njega egzistencijalna prijetnja. Isto se odnosi i na Putina.
Suđenje Strelkovu i njegovoj ekipi u odsutnosti u Nizozemskoj
– Dok sam površno čitao ostrašćene Strelkovljeve komentare, volio bih da sam ranije obratio više pozornosti na njegova lutanja. Volio bih da sam primijetio jasnu vezu između njegovih ideja i Putinove sve veće opsjednutosti poviješću; između Strelkovljevog inzistiranja da se sâmo ime ‘Ukrajina’ ukine i zamijeni imenom Malorusija i Putinovog prezira prema Ukrajincima kao narodu. Da sam primijetio koliko su se približila uvjerenja te dvojice muškaraca, ne bih krivo procijenio Putinovu odlučnost da uništi dvije zemlje – susjednu te svoju vlastitu i moju i to u ime lažnih iščitavanja povijesti. Bojim se da sada za diktatora više nema povratka: mora ići na mjesto gdje ga Strelkov čeka sve ove godine. Pa čak i ako putem bude određenih pobjeda, ovaj put zapravo vodi prema najgorem porazu – piše Leonid Bershidsky.
(Jutarnji.hr)
(602)
Related posts:
Dan prije presude Karadžiću: Donosimo mapu bivših logora i grobnica na području BiH
DOK GA JE TRAŽIO NATO: Karadžić navodno ordinirao po Rusiji, Austriji, Italiji, a ljetovao na Čiovu
Karadžićevih 30 godina života u Sarajevu (VIDEO)
THE GUARDIAN O PRESUDI BIVŠEM PREDSJEDNIKU RS-a: To je najvažnija presuda od Nurnberga!
Karadžićeva najava horora: “Autostradom pakla muslimanski narod odvest ćete u nestanak”
Nikada do kraja otkrivena istina: Kako je Karadžić postao doktor Dragan Dabić?
Presuda Karadžiću: Logoraš čija je fotografija obišla svijet plakao pred Haškim sudom (FOTO)
Slovenci snimili film o ratu u BiH sačinjen od nepoznatih činjenica (VIDEO)
O ovom cijela BiH priča: Pogledajte duel uživo Karadžića i Hadžifejzovića…
VIDEO KOJI JE POTRESAO BOSNU! Traje samo 4 minute: Konačno otkriveno ko je prevario branioce Srebrenice i spriječio zračne udare NATO-a na srpske položaje…
