Problemi Tuzlanke Hate Bajrić: Na rukama se, vukući kolica, spušta sa petog sprata

Svaki put kada želi izaći van zgrade u kojoj stanuje, Hata Bajrić (47) iz Tuzle, koja se kreće pomoću invalidskih kolica, ulaže ogroman napor. Na rukama prelazi najmanje deset stepenica od lifta do izlaza, a ako se desi da je lift u kvaru, onda se na rukama, vukući kolica, spušta sa petog sprata.

Bajrić je kao 13-godišnju djevojčicu udario voz, nakon čega su joj amputirane obje noge. U razgovoru za Anadolu Agency (AA), ispričala je da se u životu nikad nije predavala, niti je dopuštala da je invaliditet ograničava, iako se skoro na svakom koraku susreće s mnoštvom barijera. Ništa je, kaže, nije spriječilo da se uda, također za invalida, da zasnuje porodicu i rodi kćerku. No, sreća bračnog para nije dugo potrajala, jer joj je muž umro nekoliko godina poslije.

Danas joj prilikom kretanja najviše pomaže kćerka, koja čini sve kako bi majci što više olakšala.

˝Ne mogu više uz stepenice kojih ima desetak do lifta. Nekad se zna desiti da lift ne radi, pa sam prinuđena sići ili popeti se na peti sprat, što je teško. Do sada sam nekako i mogla, međutim sada idu godine i snaga me izdaje u rukama, pa ne mogu. Da očekujem pomoć od kćerke, ona nema dovoljno snage da me uznese uz stepenice i spusti. Kada je ona tu, spusti mi kolica, ali ja opet sama na rukama moram sići i popeti se˝, priča Bajrić.
Zamjenski stan najbolje rješenje

Ova nagrađivana sportašica, koja je na takmičenjima u streljaštvu osvajala prva mjesta kako u Bosni i Hercegovini, tako i u bivšoj Jugoslaviji, kaže da bi bila najsretnija kada bi svoj stan, u kojem trenutno stanuje, mogla zamijeniti za drugi, koji bi bio u skladu s njenim potrebama.

˝Moj cilj je zamjena stana jer je nemoguće u ovoj zgradi napraviti neki prilaz. Preuske su stepenice i ako nešto naprave, to bi zauzimalo puno prostora, pa bi se drugi stanari bunili jer ne bi mogli normalno prolaziti. Bio bi i veliki uspon i ta traka ne bi bila pogodna za mene. Dakle, rješenja nema. Ovaj stan je moj, jedan kroz jedan, što znači da dajem ovaj stan za neki koji meni odgovara, da dijete ima odvojenu sobu. Ne mora to biti nešto veliko, neka bude dovoljno da stane krevet i da može zatvoriti sobna vrata i ako je moguće balkončić metar sa metar, da mogu okačiti veš i izići zimi˝, navodi Bajrić, koja stanuje u stanu od 25 kvadrata.

Dodaje da nije bitno na kojem bi se spratu zamjenski stan nalazio, samo je važno da sama može prići liftu i ući u njega.

Vrata lifta u zgradi u kojoj živi, zatvaraju se s unutrašnje strane i prostor je mali, a Bajrić ističe da joj je potrebno i do pet minuta da uđe s kolicima.

Članovi bajkerskog kluba iz Puračića, između ostalih, učestvuju u akciji prikupljanja novčanih sredstava neophodnih za plaćanje razlike prilikom zamjene stanova. Naša sagovornica kaže da sama nije u mogućnosti finansirati preseljenje u stan koji bi joj omogućio kvalitetniji život.

˝Imam tuđu njegu, kćerka ima penziju, a imam tri kredita. Od toga živimo, ali uglavnom, nisam nikom pokucala na vrata ni tražila komad hljeba. Borim se i borila sam se tako što sam heklala stolnjake, a prodavala ih je moja prijateljica. Međutim, sada nemam snage u rukama da to radim˝, priča Bajrić, dodajući da je sav svoj život posvetila kćerki, koja joj uzvraća mnogo pažnje, ljubavi i brige.
Zbog bolova napustila takmičenja i treniranja

Vraćajući se u mislima u godine nakon muževe smrti, kada je ostala sama s petogodišnjom kćerkom i bez ikakvih primanja, sagovornica Anadolu Agency kazala je da joj je jedini cilj bio što bolje odgojiti i školovati kćerku.

˝Kada mi je muž umro, nisam imala nikakva primanja. Živjela sam od čiste have. Onda sam radila kao volonter u našem Udruženju amputiraca i lica oštećenih ekstremiteta, gdje sam bila dopredsjednica. Međutim, to je bio volonterski minimalac od 150 KM, a dijete od pet i pol ili šest godina sam ostavljala samo kod kuće. Jedan dan je nisam zatekla u kući jer ju je ova jedna odvela u kafić. Onda sam rekla, stani, zar ja svoje dijete od šest godina zbog 150 maraka moram slati u kafiće!? Ne!˝, prisjeća se Bajrić dana kada je donijela odluku da napusti volonterski posao.

Nakon napuštanja posla, nastavila je učestvovati u brojnim društvenim aktivnostima, ne želeći izolirana od svijeta provoditi dane. Kaže da su joj treninzi i streljaštvo mnogo pomogli u mentalnom smislu.

Međutim, zbog bolova i slabljenja mišića ruku, već neko vrijeme ne ide na takmičenja, a u posljednjih godinu ni na treninge. Pojašnjava da više ne može mirno držati pušku, niti može provesti duži period sjedeći u kolicima. Također, kaže da trpi takozvane fantomske bolove, koje amputirci osjećaju u onim dijelovima tijela kojih više nema. A, kada krene ljekaru, pred njom je najmanje deset prepreka…