poduzela ništa…

 

 

Početkom novembra, mjesecima prije početka rata, direktor CIA-e William Burns posjetio je Moskvu kako bi prenio upozorenje: SAD je vjerovao da se ruski predsjednik Vladimir Putin priprema za invaziju Ukrajine. Ako nastavi, suočit će se sa štetnim sankcijama ujedinjenog Zapada.

 

 

Veliko istraživanje koje je provelo šestero novinara The Wall Street Journala i objavilo u tekstu pod nazivom „Putin je godinama ciljao Ukrajinu. Zašto ga Zapad nije zaustavio?“ izuzetno je publicističko putovanje kroz diplomatsko-obavještajnu prošlost u posljednjih dvadeset godina i pokazuje kako je Vladimir Putin cijelo vrijeme ukrajinske samostalnosti pokušavao staviti tu državu pod svoju kontrolu.

 

 

Negirajući postojanje ukrajinskog naroda kao takvog, otvoreno govoreći da je Ukrajina izmišljena zemlja, Putin je cijelo vrijeme smatrao da je Ruska federacija samostalnošću Ukrajine izgubila više ljudi nego tokom Drugog svjetskog rata, 25 miliona. Napad na Gruziju 2008. za Putina je bila vježba koju je ponovio na Ukrajini, a odvajanje Kosova od Srbije je prvobitno smatrao kršenjem međunarodnog prava, da bi sada invaziju na Ukrajinu pokušao prikazati na isti način.

 

 

Pritom je Putin pokazivao svoja vrlo različita lica, od prijateljski i partnerski naklonjenog šarmantnog lidera koji na tečnom njemačkom objavljuje da je „Hladni rat gotov“ postao je opsesivno fokusiran na neprijateljstvo s istim Zapadom, SAD-om i Europom koje, očito, želi poraziti u Ukrajini. Pritom je Zapad nudio razna obećanja Ukrajini koja su rezultirala samo razočarenjima. Nisu dostavili obećano oružje godinama prije ovog rata, nisu nikada dali Ukrajini plan ulaska u NATO. Ostavili su Ukrajinu na nemilost Putinu i sada umirujući vlastitu savjest pokušavaju pomoći Ukrajincima u borbi protiv moćne Rusije.

 

 

Početkom novembra, mjesecima prije početka rata, direktor CIA-e William Burns posjetio je Moskvu kako bi prenio upozorenje: SAD je vjerovao da se ruski predsjednik Vladimir Putin priprema za invaziju Ukrajine. Ako nastavi, suočit će se sa štetnim sankcijama ujedinjenog Zapada.

 

 

Američki šef špijuna bio je povezan sigurnim telefonom Kremlja s Putinom, koji je bio u crnomorskom ljetovalištu Sočiju, izoliran od svih osim nekoliko pouzdanika. Ruski čelnik nije se potrudio zanijekati Burnsove optužbe. Umjesto toga, mirno je izrecitirao popis pritužbi o tome kako je SAD godinama ignorirao ruske sigurnosne brige.

 

 

„Što se tiče Ukrajine“, Putin je rekao Burnsu, „to nije prava zemlja“.

 

 

Nakon povratka u Washington, šef CIA-e je savjetovao predsjednika Bidena da Putin još nije donio neopozivu odluku, ali je „snažno raspoložen za invaziju“. S obzirom na to da europske nacije jako ovise o ruskoj energiji, ruska vojska se modernizirala, Njemačka prolazi kroz promjenu vlada i SAD je sve više usredotočen na Kinu u usponu, Putin je dao sve naznake da ovu zimu vidi kao najbolju priliku da Ukrajinu vrati pod vlast Moskve.

 

 

Tokom sljedeća tri mjeseca, Washington se borio da uvjeri svoje europske saveznike da kreiraju jedinstveni front. SAD je pokušavao uravnotežiti dva cilja: odvratiti Putina od njegova plana, a izbjegavati radnje koje bi on mogao tretirati kao provokaciju. Ujedno su htjeli naoružati Ukrajinu kako bi invazija bila što skuplji plijen.

 

 

Na kraju, Zapad nije uspio ni odvratiti Putina od invazije na Ukrajinu, niti ga uvjeriti da sve veća orijentacija Ukrajine prema Zapadu ne prijeti Kremlju.

 

 

Gotovo dvije decenije, SAD i Europska unija kolebale su se oko toga kako se nositi s ruskim čelnikom koji je pribjegavao sve agresivnijim koracima kako bi ponovno potvrdio dominaciju Moskve nad Ukrajinom i drugim bivšim sovjetskim republikama.

 

 

Kako je zapadna sigurnosna politika naljutila Moskvu

 

Osvrt na historiju rusko-zapadnih napetosti, utemeljen na intervjuima s više od 30 prošlih i sadašnjih kreatora politike u SAD-u, EU, Ukrajini i Rusiji, pokazuje kako je zapadna sigurnosna politika naljutila Moskvu, a da je nije odvratila. To također pokazuje kako je Putin dosljedno smatrao Ukrajinu egzistencijalnom za svoj projekt obnove ruske veličine. Najveće pitanje koje postavlja ovaj historijski prikaz je – zašto Zapad nije ranije uvidio opasnost.

 

 

Washington, i pod demokratskim i republikanskim predsjednikom, i njegovi saveznici isprva su se nadali da će integrirati Putina u posthladnoratovski poredak. Kad je Putin odustao, SAD i njihovi europski partneri imali su malo apetita za povratak strategiji obuzdavanja koju je Zapad koristio protiv Sovjetskog Saveza. Njemačka, najveće europska ekonomija, predvodila je EU na politiku mira kroz trgovinu, razvijajući ovisnost o ruskoj nafti i plinu koju Berlin sada, pod međunarodnim pritiskom, užurbano mijenja.

 

 

Organizacija Sjevernoatlantskog pakta 2008. je obećala da će se Ukrajina i Gruzija jednog dana pridružiti tom savezu, a tokom gotovo 14 godina nikada nisu dovršile postupak ulaska u članstvo. EU je sklopila trgovinski sporazum s Ukrajinom ne vodeći računa o snažnom protivljenju Rusije. Zapadna politika nije se odlučno promijenila kao reakcija na ograničene ruske invazije na Gruziju i Ukrajinu, ohrabrujući Putina da vjeruje da njegova kampanja za osvajanje Ukrajine neće naići na odlučan otpor – bilo na međunarodnom planu ili u Ukrajini, zemlji za čiju je neovisnost više puta rekao da je „žalosna nesreća historije“.

 

 

Korijeni rata leže u dubokoj ambivalentnosti Rusije o svom mjestu u svijetu nakon raspada Sovjetskog Saveza. Smanjenoj Rusiji bila je potrebna saradnja sa Zapadom kako bi modernizirala svoju ekonomiju, ali se nikada nije pomirila s gubitkom kontrole nad susjedima na istoku Europe.

 

 

Nijedan susjed nije bio toliko važan za ruski osjećaj vlastite sudbine kao Ukrajina. Carsko preuzimanje teritorija današnje Ukrajine u 17. i 18. vijeku bilo je ključno za nastanak Rusije kao velikog europskog carstva. Ruska carstva u kolapsu izgubila su Ukrajinu zbog pokreta za neovisnost usred poraza u Prvom svjetskom ratu i ponovno 1991., kada su Ukrajinci velikom većinom glasali za neovisnost.

 

 

Nakon haotičnih 1990-ih, veterani sigurnosnih službi oko Putina, koji je preuzeo rusku vladu gorko su se žalili na ono što su vidjeli kao zadiranje Zapada u tradicionalnu sferu utjecaja Moskve u srednjoj i istočnoj Europi. Niz novih demokratskih zemalja koje su bile sateliti Moskve ili bivše sovjetske republike pridružile su se NATO-u i EU, smatrajući članstvo u obje institucije kao najbolju garanciju svog suvereniteta protiv oživljavanja ruskih imperijalnih ambicija.

 

 

Gledano s drugih dijelova Europe, proširenje NATO-a na istok nije ugrozilo sigurnost Rusije. Članstvo u NATO-u u osnovi je obećanje kolektivne odbrane članice koja je napadnuta. Savez se 1997. složio da neće trajno stacionirati značajne borbene snage u svojim novim istočnim članicama koje su bile sposobne ugroziti ruski teritorij. Rusija je zadržala golem nuklearni arsenal i najveće konvencionalne snage u Europi, prenosi Jutarnji.hr.

 

 

 

 

Putin je razmišljao o ruskim sigurnosnim interesima šire, povezujući očuvanje utjecaja Moskve u susjednim zemljama sa svojim ciljevima oživljavanja globalne moći Rusije i učvršćivanju autoritarne vladavine kod kuće.

 

 

Veza je postala jasna na ukrajinskim predsjedničkim izborima 2004. Putin je unaprijed dao do znanja SAD-u ko bi trebao pobijediti u Ukrajini.

 

 

Narandžasta revolucija – ‘destabilizacija pod pokroviteljstvom SAD-a’
Kada je u maju te godine savjetnica Bijele kuće za nacionalnu sigurnost Condoleezza Rice posjetila Putina u njegovoj vikendici izvan Moskve, ruski čelnik ju je upoznao s ukrajinskim predsjedničkim kandidatom Viktorom Janukovičem. Rice je zaključila da je Putin dogovorio iznenadni susret kako bi pokazao svoj bliski interes za ishod izbora, prisjetila se u nedavnom intervjuu za The Wall Street Journal.

 

 

Ostatak analize čitajte  ovdje.

 

(Jutarnji.hr)

(1434)

“Putin 20 godina cilja Ukrajinu, samo je jedna osoba shvatila što on radi, ali nije…