Roditelji dječaka iz Tuzle: Naše dijete nije igralo igricu “Plavi kit”

Nakon što je stigla informacija da je i u Tuzli zabilježen prvi slučaj igranja smrtonosne dječije igrice “Plavi kit”, oglasili su se i roditelji dječaka za kojeg je navedeno da je sebi zbog igrice isjekao ruku.

Roditelji dječaka koji su željeli ostati anonimni rekli su kako su dirnuti neprofesionalnim odnosnom Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona i medija koji su izvijestili o ovom slučaju, te su demantirali informacije koje su prenijeli isti.

“Naše dijete je vrlo osjećajno i mirno. Povučeno i pravilno odgojeno. Nikada nije igrao igricu ‘Plavi kit’ jer se na njegovom računaru, laptopu i telefonu ne mogu naći takvi podaci. Čak i inspektori koji su izlazili na mjesto događaja nisu mogli naći takve tragove. Informacija da je igrao igricu ‘plavi kit’ nije tačna. Dijete je saslušano u našem prisustvu i nikada nije rekao da je igrao igricu. Kao i svaki dječak u njegovim godinama, vjerovatno je čuo za tu igricu i sa svojim vršnjacima je istu pogledao na Youtubeu. Ali tu se ne igra igrica. Također, podatak da je isjekao ruku nije tačna. Preuveličavanjem stvari i neistinama ne možemo edukativno djelovati na čitaoce i na potencionalne korisnike te igrice”, naveli su roditelji u pismu koje su poslali redakciji portala “Radiosarajevo“.

“MUP TK je trebalo prvenstveno da zaštiti naše dijete jer je on maloljetan, a ne da ga etiketira. Kao što znate mi živimo u maloj sredini i sada imamo određene probleme u tom smislu”, rekli su zabrinuti roditelji koji navode kako sada nisu sigurni ni ko im želi zaista pomoći.

“Gospodina Izudina Šarića, portparola MUP-a TK, pozivamo na odgovornost i da ne iznosi neistine kao što je to u ovom slučaju. Za dalji tok postupka sa MUP-om TK ćemo se sami pobrinuti, jer naše dijete niti jednom nije izjavilo da je igralo navedenu igricu. Datum 19.maj, kao datum početka igranja igrice ćemo utvrditi iz Zapisnika i na taj način vidjeti ko je dao taj podatak”, dodali su. “Kao i svaki roditelji, tako smo i mi, jako zabrinuti za svoje dijete. Imali smo prave namjere, a to je da obavijestimo i da sarađujemo sa nadležnim kao što su škola, policija…, a prije svega pomoći i suzbijanju tog problema kako ne bi došlo do većih posljedica.”

(173)