Mislim da su, generalno, današnji političari samo kriminalci koji su na slobodi usljed nedostatka dokaza…
U izdanju Buybooka prije nekoliko dana objavljena je knjiga “Gole godine” poznatog bh. novinara, osnivača i urednika “Slobodne Bosne” Senada Avdića. “Gole godine” Senada Avdića prije svega su uzbudljiv politički dokumentarni triler. Autorovim riječima iz uvodnog poglavlja, u knjizi je okupljeno njegovo iskustvo “intenzivno, stresno i bolno sticano tokom dvije godine (1987-1988) u kojem se raspao čitav jedan svijet u kojem sam živio i u kojem je živjelo dvadesetak miliona stanovnika zemlje u kojoj smo do tada funkcionisali kako-tako podnošljivo i koliko-toliko skladno i beskonfliktno”.
U nastavku prenosimo dio velikog intervjua koji je Avdić dao za magazin “Žurnal” povodom izlaska njegove nove knjige iz štampe.
Najveći dio dešavanja u knjizi odvija se tokom dvije godine (1987. i 1988.). Veliki broj važnih događaja desio se tokom tih godina, ne samo za tebe, nego i za sve ljude na prostoru bivše Jugoslavije. Kako ti iz današnje perspektive izgledaju te godine?
Cjelokupan ideološki, obrazovni, medijski konstrukt u kojem smo živjeli u Jugoslaviji, neko duže, neko kraće vrijeme, propagirao je njene komparativne prednosti, izuzetnost, i nezamjenjivost bila kakvim drugim političkim sadržajem. Bili smo šopani, odrastali smo i obrazovali se na plošnoj matrici po kojoj je naš samoupravni socijalizam u kombinaciji sa nesvrstanom politikom jedino rješenje, ako želimo izbjeći truh(li) kapitalizam i dogmatski staljinizam kao alternative.
Sjećam se kakav je kod mene šok i pometnju u glavi proizvela recimo knjiga „Pluralizam, ili monizam“, sa početka 80-ih čiji su autori bili Vojislav Koštunica i Zoran Đinđić. Bio sam tada student, i nisam razumio njihov pojmovni aparat – legalitet, legitimitet, politička konkurentnost, tržišna utakmica… su za mene bili španska sela, o tome nas nisu učili na fakultetu, sa tim nas nisu „opterećivali“ mediji.
Prije četrdesetak godina, na jednom okruglom stolu baš ovdje u Sarajevu veliki srpski i jugoslovenski pisac i mislilac Radomir Konstantinović je izgovorio rečenicu koja će se kasnije, najčešće krivo i simplificirano rabiti:
“Kriza nam je velika, dakle šanse su nam ogromne.”
Ljudi u različitim dijelovima Jugoslavije, odnosno njihovi politički predstavnici, na različite su načine tumačili prirodu, karakter krize iz sredine 80-ih. Svi su se slagali u jednom: da je postojeći status quo neodrživ i da ga valja mijenjati. Za jedne je izlaz bio u promjeni društveno-ekonomske paradigme, u liberalizaciji cjelokupnog života, reformi privrede, izgradnji civilnog društva, posebno. Drugi su korijene krize pronalazili u loše i na njihovu štetu riješenim ustavno – pravnim aranžmanima, tražeći njihovu redefiniciju.
Zatvaranje očiju pred turobnom realnošću
Ja sam, pišući u knjizi o aferi „Agrokomerc“, koliko mi je bilo dostupno, pokušao ukazati na vanjske motive i tada nevidljive tehnike njenog medijsko-političkog fabriciranja i instrumentaliziranja. Ali, nisam ispuštao iz vida odgovornost bosanskohercegovačkih rukovodećih struktura za uspostavu dogovorenih ekonomsko-financijskih odnosa na kojima je parazitirao Fikret Abdić i „Agrokomerc“. Ta je afera demaskirala i ukazala na neodrživost jednog sistema i njegove elite zasnovanog na dogovornoj ekonomiji, dogovornom pravu, kontroli medija, sve tobože u interesu radničke klase.
Profesor Dejan Jović iz Zagreba je jednom prilikom napisao da Jugoslavija nije doživjela svoju 1989. godinu, aludirajući na oslobađanje zemalja Varšavskog bloka od sovjetske komunističke vlasti. Meni se čini da je BiH svoju 89. godinu doživjela godinu dana ranije, kada je došlo do ideološkog kolapsa vladajućeg poretka, snažne liberalizacije društvenog života, oslobađanja medija, društvenog dijaloga drugog tipa, što je na žalost kratko trajalo…
Svojevremeno, bio si jedan od rijetkih novinara koji je na početku devedesetih osjetio šta nam se sprema i na to neprestano upozoravao. Kakve su bile tadašnje reakcije na tvoje tekstove? Je li bilo strijeljanja glasnika?
Nastojao sam, kako tada, tako i danas, kada sam formalno penzioner, dakle uvijek, da o svemu što pišem, ili govorim, steknem, prikupim što je moguće više informacija, i osiguram neki širi, potpuniji uvid koji će biti od koristi, ne samo meni osobno, nego čitatelju, javnosti. Ne vidjeti nakon događaja u Srbiji, poništavanja autonomije Vojvodine, Kosova, „anshlusa“ Crne Gore, da slična opasnost prijeti Bosni i Hercegovini, a pri tom biti novinar, sa mene je bila prije svega simptom deficita profesionalizma i poremećene odgovornosti. Postoji nešto prokleto i opako u ljudskoj psihologiji što ljude tjera da izbjegavaju loše vijesti, sklanjaju se od njih, poput djeteta koje zatvori oči i vjeruje da ga niko ne vidi. Uloga medija je tu da javnost, čak i kada joj to nije po volji, natjera da gleda i sluša.
Evo jedne priče iz kasne jeseni 1991. godine. Bio sam na tribini u Brčkom na kojoj je sudjelovao i Nikola Stojanović, poznati režiser i član rukovodstva SDP-a BiH. Nikola je okupljenim ljudima govorio da ako je papir zapaljen na svojim rubovima (kao što je rat već bio zahvatio dijelove BiH) nepametno je očekivati da se vatra neće proširiti na druge dijelove, pa i na sredinu papira. Poslije su nas organizatori odveli na ručak na neki splav. Preko Save, u Gunji, se žestoko pucalo, grmljavina topova je dopirala do nas, a neko od ljubaznih naših domaćina je kazao:
„Vidiš ti kakve su to budale, umjesto da k*o mi sjede, jedu, piju, druže, se oni pucaju jedni na druge“.
Dobro je poznato je šta se samo pola godine kasnije desilo u Brčkom, kakav je strašan pokolj nad hiljadama Bošnjaka i Hrvata proveden..
Trenutno u Bosni i Hercegovini ponovo vlada ratna psihoza. Šta ti misliš o tome? Treba li kupovati brašno i ulje, ili je od tebe jedna takva procjena bila dovoljna, nek sada mlađi preuzmu?
Negdje u ljeto 1992.godine, kada je što reče ona pjesma „Pušenja“ „glad ušla u grad“ jedna starija nepoznata gospođa me je presrela u gradu i ljubazno me zamolila da svratim kod nje i njene familije na ručak kojeg sam, tvrdi ona, debelo zaslužio. Nije mi bilo jasno o čemu se radi, onda mi je ona objasnila da ima dobar razlog da me počasti „Znaš, prije rata, kako koja „Slobodna Bosna“ izađe, ja pročitam i odmah odem do prodavnice i koliko imadnem para kupim hrane. Pročitam, sukob u Posavini, ja kupim dvije vreće brašna, onda pišete u belaju koji se sprema u Hercegovini, ja špajz nakrcam krompirom, isti dan kad je u Slobodnoj Bosni pisalo da je Sarajevo pod četničkom opsadom, ja nanesem ulja, mlijeka. Tako da zasad, šućur Allahu, ne oskudijevamo ni u čemu…“
Ni tada ni sada ne mogu od koristi biti takve zloguke „vidovitosti“. Nedavno sam sa nekim prijateljima i poznanicima „razrađivao“ moguće operativne scenarije ratnog sukoba u BiH i došli smo da zajedničkog zaključka da bi rat bio apsolutna katastrofa, prije svega demografska, za sve ljude i sva narode. Kako bi taj rat izgledao na terenu, ko bi koga napao, kako bi se i čime napadnuti branio? Kao bi se ponašale Oružane snage BiH, a kako policija? Da li bi se rat mogao zadržati u granicama BiH, ili bi dobio šire regionalne gabarite? Šta bi bilo sa povratnicima u RS, s jedne, a šta sa, recimo Srbima u Istočnom Sarajevu, s duge strane?
Jer, vi vidite da su sve političke stranke u tom dijelu RS nezadovoljne Dodikovom radikalnom retorikom i upozoravaju ga da je lako srbovati u Laktašima i Banja Luci, a malo je zeznutije prizivati sukobe u okruženju u kojem oni žive, a mnogi i rade u Federaciji. Eventualna međuentitetska linija fronta između RS i Federacije BiH bila bi duža od one u Ukrajini; ko bi je bio u stanju oružano čuvati s obzirom na demografsku ispražnjenost ogromnih prostora u oba entiteta? Nije se nakon svega što smo prošli, a mnogi nisu imali tu sreću, uputno pozivati na pamet, razboritost, ali se nadam da će eventualni gospodari rata razmišljaju o svemu ovom o čemu sam govorio.
Nekoliko mjeseci uoči rata na jednom okruglom stolu kojeg je organizirao časopis „Odjek“, Abdulah Sidran je rekao rečenicu koja ni danas nije izgubila na aktuelnosti:
„Rata neće biti ukoliko Slobodan Milošević i Radovan Karadžić nađu drugi način da ostvare svoje planove“.
To danas važi za Milorada Dodika.
Koliko se političari “onog vremena” razlikuju od današnjih
Da li je moguće uporediti političare koje pominješ u “Golim godinama” sa ovim sadašnjim?
Tokom godina o kojima pišem u knjizi došlo je do smjene generacija političara gotovo u svim jugoslovenskim republikama i pokrajinama. Iz raznih razloga, uglavnom gerijatrijskih, sa scene je otišla kolona političara revolucionara, starih komunista, Titovih suvremenika. Na političku scenu je stupila generacija političara srednje dobi koja se jedva sjećala rata, ili je rođena nakon njega. Takvi su bili Milošević, Šuvar, Kučan, Vasil Tupurkovski, Nijaz Duraković…
Jednom mi je Milo Đukanović sa kojim sam se izvjesno vrijeme intenzivno družio u Beogradu rekao da su dvojica najistaknutijih tadašnjih crnogorskih političara (koje će on sa Momirom Bulatovićem kasnije pomesti iz političkog života) Vidoje Žarković i Marko Orlandić, bili najmoćniji političari i prije nego što se on rodio, početkom 60-ih godina!
Političari sa kraja 80-ih jesu naslijedili probleme stvorene u prethodnom periodu, prije svega u ekonomskoj sferi, i očekivalo se da će ih moći zajednički rješavati, da postoji neka generacijska bliskost, povjerenje, spremnost za suradnju, kompromise. To se nije dogodilo, zašto i zbog čega, odnosno zbog koga, pokušao sam nešto posvjedočiti u knjizi.
Teško je, općenito, porediti političare tog vremena sa ovim sadašnjim, nemoguće je čak porediti neke političare iz toga vremena sa onim što su kasnije postali, u šta su se pretvorili. Milo Đukanović iz 80-ih, ili Ivica Račan iz istog perioda nisu ni nalik na Mila i Račana iz perioda rata i poslijeraća. Ili, kako možete uporediti Zlatka Lagumdžiju iz 80-ih godina kada je trčkarao oko Nijaza Durakovića i grebao se za njegovu kadrovsku milost, sa Zlatkom Lagumdžijom zbog kojeg Nijaz napušta Partiju?
Postoji li danas neki političar kojeg cijeniš?
Najkraće: ne postoji! Mislim da su, generalno, današnji političari samo kriminalci koji su na slobodi usljed nedostatka dokaza. Vjerovatno da ima i onih drugačijih, ali se dobro skrivaju.
Cijeli intervju sa Senadom Avdićem možete čitati na Žurnalu.
(302)
