Senad Avdić piše za Istragu: Sarajevsko zdravstvo, Seka, Braco i Ipe – fondovi… — Sarajevograd.org

Piše: Senad Avdić

U Tešnju, općini koju tokom prošlog rata nije mimoišla nijedna nevolja, od srpske agresije, izdaje HVO, višemjesečne blokade i odsječenosti od ostatka slobodnih teritorija, pa do zvjerstava mudžahedina, posebno mjesto i pijetet u memoriji njegovih građana zauzima tragedija ljekara Midhata Hadžikadunića, koji je ubijen 1993.godine u hiruškoj sali tešanjske bolnice naočigled kolega i pacijenata. Uglednog, omiljenog i autoritativnog hirurga ubio je Emir Ajanović, mladić iz Tešnja, sin doktora Ekrema Ajanovića, predratnog poslanika Stranke demokratske akcije u Skupštini Bosne i Hercegovine i poslijeratnog poslanika Stranke za Bosnu i i Hercegovinu.

Četrdesetogodišnji hirurg Midhat Hadžikadunić je na početku agresije i napada na Doboj gdje je živio i radio jedva izvukao živu glavu i pobjegao u Tešanj. Priključio se medicinarima u tamošnjoj bolnici i svojim profesionalnim i ljudskim kvalitetama brzo stekao ugled, poštovanje i simpatije pacijenata i najšireg građanstva. Tokom teških borbenih dejstava, kakva je bila bitka na Puntikovom brdu, Armije BiH i Vojske RS 1992. godine, doktor Hadžikadunić danima nije izlazio iz operacione sale spašavajući živote ranjenika. Jedan od njih bio je Krešimir Zubak, kasnije poznati političar i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, koji je, kao vojnik Armije BiH, teško ranjen i dovezen tešanjsku bolnicu gdje mu je sugrađanin iz Doboja dr. Hadžikadunić pravovremenom i uspješnom operacijom spasio život. Takvih primjera je bilo mnogo.

UBISTVO IZ ZAVISTI

Ugled, popularnost i zahvalnost građana Tešnja prema doktoru Hadžikaduniću rasli su sa svakom novom operacijom, izliječenim ranjenikom i medicinskom intervencijom. Zašto je onda ubijen? Upravo iz tog razloga. Mladi Emir Ajanović, patološki opsjednut značajem, ulogom i utjecajem svog oca Ekrema, do dolaska doktora Hadžikadunića najpoznatijeg tešanjskog liječnika, nije mogao podnijeti da neko “sa strane” zatamnjuje očevu slavu i ugrožava profesionalnu nedodirljivost “očevske figure”. U napadu sadističke ljubomore uvukao se u operacionu salu tešanjske bolnice i iz automatske puške izrešetao doktora Hadžikadunića dok je ovaj obavljao ko zna koju po redu hiruršku operaciju u ratnom Tešnju. Gubitak vrhunskog hirurga, osobito u smrtonosnom ratnom ambijentu je dodatno strašan i praktično nenadoknadiv.

Ubica Ajanović je, zbog, kako je ustanovljeno na suđenju, smanjene uračunljivosti tokom počinjenja zločina osuđen na relativno blagu kaznu, da bi ga nedugo kasnije Predsjendištvo BiH, ništa više uračunljivo, pomilovalo.

Podsjećanje na ovaj tragični događaj moglo bi biti u širem i nešto užem smislu vrlo poučno za razumijevanje sukoba i njegovih mogućih posljedica, između čelnika dviju sarajevskih bolnica, Sebije Izetbegović, šefice Univerzitetskog kliničkog centra u Sarajevu i Ismeta Gavrankapetanovića, direktora sarajevske Opće bolnice. U korijenu i ovoga konflikta koji tinja godinama, a posljednjih je mjeseci eskalirao u nepodnošljivi i društveno štetan rat (pogotovo kada se on vodi u surovoj i neizvjesnoj borbi protiv neuhvatljive pandemije koronavirusa koji mjesecima odnosi živote građana) , bez pravila i obzira, baš kao i onog koji je doveo do tragedije u Tešnju jesu iracionalne netrpeljivosti, sujete, profesionalni i obiteljski rivalitet, stranačko potkusurivanje i inadžijsko nadgornjavanje. I, naravno, konjukturni karijerizam.

Nemoguće, neodgovorno i pogrešno bi bilo izjednačiti odgovornost i nivelirati, ravnomjerno podijeliti krivicu aktera, jer bi to bilo težak prekršaj logike i falsificiranje činjenica, budući da se dr. Gavrankapetanović nije zamjerio nikome osim kolegici Izetbegović, a ona se zamjerila svakome, i Bogu i narodu.

Treba ipak primijetiti, da u ovom slučaju kod oboje aktera postoje simptomi istih socijalnih i socio-patoloških bolesti koje decenijama razjedaju ne samo sarajevsko zdravstvo, nego i bosanskohercegovačko društvo. Oboje su doktora reprezenti fenomena koji možemo nazvati crony zdravstvom, porodično-ortačko upravljanje ovim važnim i osjetljivim javnim dobrom, kao preslik šire političke i stranačke ekstenzije kakvu je iznjedrio mladomuslimanski etno-politički i klerikalno-uzurpatorski stranački milje iz kojeg oboje, sa različitih strana, doduše, dolaze. ( Odnosi se to i na bratsko rotiranje direktorskih fotelja u Općoj bolnici)

Na strani Ismeta Gavrankapetovića je nesumnjivo struka, sasvim sigurno i javnost/pacijenti , kao i medijsko navijanje, ali ni tu ne treba biti nekritičan i ne bi se smjelo pretjerivati u apsolutizaciji njegove pojave, koja graniči sa fetišiziranjem. Uostalom, i sam Gavrankapetanović je nedavno, nakon što je Izetbegovićkina svita dovela u pitanje njegovo “ratno herojstvo” sveo svoju ulogu u ratnoj hirurgiji na adekvatnu, činjenicama i istini primjerenu razinu : ni herojsku, kako to ističu njegovi medijski i politički protežeri, ali ni minornu, kakvom je žele “pojefitniti” njegovi oponenti . On je tokom rata na Ortopedskoj klinici KSUC-a bio asistent, važan i požrtvovan, u timu na čijem je čelu bio Faruk Kulenovič, šef Klinike, neprevaziđeni ortoped i pedagog, tih i nenametljiv, bez stranačke, političke, porodične i bilo kakve druge zaleđine, osim stručne i ikakvih ambicija izvan jedino relevantnih, zdravstveno- humanističkih.

DVOBOJ VJEČITIH LJEKARSKIH RIVALA

Treba biti pošten, lišen navijačkih strasti i preferencija, pa konstatrati da nije urušavanje, destrukcija, privatno-familijarno upravljanje, stranačko kadroviranje Univerzitetsko-kliničkim centrom počelo prije pet godina kada je na njegovo kormilo stranački i familijarno oktroirana Sebija Izetbegović. Nedopustive, kriminalne, neodgovorne stvari, partijsko, pa i “spozorirano” zapošljavanje, namješteni tenderi, nesolidinost u rukovođenju i trošenju stotina miliona maraka javnog novca, dešavale su se u kontinuitetu nekoliko decenija bez prekida. Stručno i financijsko torpediranje. KCUS-a je osobito bilo naglašeno i kapilarno rasprostranjeno u godinama kada se na njegovo čelu nalazio Dr. Faris Gavrankapetanović,a njegov brat Ismet bio na čelu Klinike za ortopediju. Lijepo je i precizno to dokumentirano u policijsko-financijskoj istrazi koja je rađena i završena prije nekoliko godina, čiji su detalji dostupni medijima i javnosti svjedočeći o pljački i kriminalu najšireg spektra. Kako je taj slučaj teške, dugogodišnje, bahate korupcije ostao još uvijek sudski neprocesuiran treba pitati tužitelje Tužiteljstva BiH koji su bili dužni materijalne dokaze pretočiti u optužnicu protiv odgovornih na KSUC-u.

Kontinuitet između porodice Gavrankapetanović (brat Faris je bio i direktor Zavoda za javno zdravstvo kantona i raspolagao a 350-400 miliona novca godišnje) i Izetbegović prekinut je poltičkim comebackom (Lagumdžijinog) SDP-a koji je instaliranjem Rusmira Mesihovića, izdanka amblematske komunističke (i medicinske) familije navodno želio cijelu stvar vratiti na fabričke postavke u sretna, preddemokratska, egalitarna vremena, kad je Bog hodao po zemlji, a struka, poštenje, marljivosti i vizija Kliničkim centrom. Ova prividna tranzicija vlasti nije zaustavila destruktivne trendove u UKCUS-u, niti je barem ublažila ijedan vlastodržački simptom svojstven prethodnom menadžmentu, ona je bila samo kozmetičke naravi, sve je ostalo isto, u nekim elementima (recimo kohabitiranje sa Esedom Radeljašem kao šefom Zavoda za javno zdravstvo) i gore. U tom periodu (2010-2015) počinjena je i ozbiljna, institucionalna prevara, kada je umjesto sarajevskog Kantona vlasništvo i političko pokroviteljstvo na KCUS-u preuzela Vlada Federacije BiH, u kojoj je Mesihović bio ministar zdravstva. Smisao te providne “zvrčke” nije bilo nikakvo reformiranje, racionaliziranje zdravstvenih usluga , nego sirovi lični i jaranski karijeristički poriv: procjena vrha stranke bila je da će na narednim izborima SDP BiH teško zadržati vlast u Kantonu, ali da su im veliki izgledi na federalnoj razini, pa će se ministar Mesihović moći mirno vratiti i Klinički centar, gdje mu je za to vrijeme direktorsku fotelju držao njegov prijatelj Damir Aganović. Mesihović se jeste vratio, ovoga puta kao kadar Demokratske fronte, ali je brzo zamijenjen Sebijom Izetegović, nakon što se Komšičeva stranka povukla iz federalne vlasti.

PORODIČNA I DRUGA STABLA

“O mojem moralu, najbolje govori moje siromaštvo”, govorio je filozof-utopist, što je formula ikompatibilna sa bezdušnim i surovim tržištem “besplatnog zdravstva”, ali previše se novca provuklo kroz članove familije Gavrankapetanović (pomenimo primjer majke dvojice doktora, koja je na kupovinu prethodno obezvrijeđenih nekretnina trošila stotine hiljada maraka čije porijeklo nije mogla dokazati ni filmskim trikovima).

Slučaj Sebije Izetbegović i njene političke, medicinske i društvene “eskalacije” u posljednjoj deceniji odavno je iskočio iz okvira racionalno objašnjivog fenomena. Njemu (njoj) je odavno rezervirano mjesto u literaturi koja se objašnjava razobručeni utjecaj porodične socio-patologije na život društvene zajednice. ( Najbolju knjigu iz te “oblasti”, “On, ona i mi”, analizirajući fenomen bračnog para Slobodana Miloševića i Mirjane Marković i njihov utjecaj na sunovrat Srbije, ali i Jugoslavije, svojedobno je napisao doajen srpskog novinarstva Slavoljub Đukić)

“Želim večeras posebno poselamiti jednu ženu među nama, čestitati joj na hrabrosti, upornosti i na uspjehu. Svaki dan je poselamim ujutro, kao muž. Danas je selamim i čestitam joj kao predsjednik Stranke demokratske akcije! I ona je kao Novalić izdržala sve diskvalifikacije uvrede. spinove, laži i uvela je red, rad i disciplinu na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu. Čestitam ti Sebija i čestitam tvome timu kojeg većinom čine žene. Hrabre, odane, posvećene žene. Rastjerali ste lopove i lijenčine, vratili nagomilane dugove, vraćeno je poštovanje, human i profesionalan odnos prema pacijentu”. Ove je riječi i rečenice, bez mrvice stida i bez elementarne mjere i pristojnosti, prije koju godinu na skupu stranačkih istomišljenika izgovorio predsjednik Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović.

Ovakva vrsta prostačkog, kičastog familijariziranja u politici je nezabilježena i neponovljiva, međutim primjetna je tendencija da se politički sponzori i medijski pokrovitelji na sličan način tretiraju direktora Ismeta Gavrankapetanovića, svakodnevno objavljujući nezapamćene podvige Opće bolnice u kratkom vremenu otkako joj je on na čelu. Ne kažem da to nije tačno, već da zna biti neukusno. Sve to skupa, različitim intenzitetom, ali sličnom (politikantskom, a ne medicinskom) zamagljuje barem dvije važne činjenice: da nijednog od dvoje direktora nije birala struka, nego politika (ne možemo nikako dokazati da je Radončićeva politika društveno odgovornija i struci sklonija od Izetbegovićeve). Odnos Opće bolnice i KCUS-a i njihovih čelnika pretvoren je u “vječiti derbi”, poput okršaja “Želje” i “Sarajeva”, prate ga iste navijačke strasti i huliganski ispadi (samo što su “Horde zla” i “Manijaci” na terenu, a ne na tribinama!), a potpuno je skrajnuta činjenica da je posljednjeg augusta u Sarajevu od korone umro podjednak broj ljudi kao bilo kog ratnog augusta. Bespoštedni rivalitet nesklon kompromisu, optužbe, podmetanje, zahtjevi za smjenama čelnih ljudi sarajevskog zdravstva (koje čak nema svog ministra, jer je onaj jedan utekao) neće nijedno od njih koštati glave, kao nesretnog doktora Hadžikadunića u Tešnju, ali hoće, i već jeste, ljude čiji su životi (i glave) u njihovim rukama.