Toliko smo dugo bili zajedno, da je u pitanju brak, bilo bi dovoljno za razlaz . Intenzivno učim njemački jezik. Ovaj narod traži vođu koji je spreman da upotrijebi silu

 

 

Publika nije mogla vjerovati da Faruka Fazlinovića neće više biti u seriji “Lud, zbunjen, normalan” (LZN). Kad je prije nekoliko mjeseci odjeknula ova vijest, mislili su da će se predomisliti. Ali, nakon što je u Domu kulture u Hrasnici počelo snimanje novih epizoda hit-projekta, a na setu nije bilo Senada Bašića (56), i posljednja nada fanova Frauka Fazlinovića pala je u vodu.

 

I tako, dok se pod budnim okom scenarističko-rediteljskog dvojca Feđe Isovića i Elmira Jukića odvijaju novi zapleti u porodici Fazlinović, naša ekipa susrela se sa sjajnim glumcem u jednom sarajevskom lokalu.

 

Predsjednik žirija

 

Prije nekoliko dana vratio se iz Brčkog, gdje je bio predsjednik žirija na 35. susretima pozorišta/kazališta BiH. U ekskluzivnom i veoma otvorenom razgovoru nismo mogli izbjeći LZN-a, a na dnevnom redu našli su se i festival, uloge, porodica… Intervju nije mogao proći bez komentara o društvenoj situaciji… Dok smo razgovarali srdačno se pozdravio i s kolegom Admirom Glamočakom.

 

– Seriju sam sasvim normalno napustio. Nova TV dolazila je prije dvije godine da naruči 36 epizoda da bi ih bilo ukupno 300. Onda sam ja sam tražio od izvršne produkcije da dođe do promjene teksta ugovora za tih novih 36 epizoda LZN-a kako bih barem 50 godina imao zakonom regulirano neko od eksploatatorskih prava. Ipak, nije bilo volje da se išta mijenja i zato sam donio odluku da više ne radim “Lud, zbunjen, normalan”. Naravno, i bez mene, autorskoj, glumačkoj, producentskoj, tehničkoj ekipi želim da s novim epizodama naprave još veći uspjeh nego što je do sada bio – kaže Bašić.

 

Je li Vam žao što niste s ekipom na setu?

 

– Nije mi žao, zašto bi mi bilo? S tom sam ekipom svakog dana na neki način na Akademiji scenskih umjetnosti ili ovdje, u Sarajevu, i sve je to neko moje profesionalno društvo. Toliko smo dugo bili zajedno, da je u pitanju brak, bilo bi dovoljno za jedan razlaz.

 

Kada su objavljeni razlozi zbog kojih više niste dio glumačke podjele LZN-a, publika je reagirala žaljenjem. Koliko Vam to znači?

 

– To znači da je publika zavoljela lik Faruka Fazlinovića. Hvala publici, zbog nje sve ovo i radimo.

 

OK, život ide dalje, a Vi ste se upravo vratili iz Brčkog.

 

– Festival u Brčkom je vrlo dobro organiziran i menadžment sa Srđanom Vukadinovićem i Jakovom Amidžićem dosta dobro radi, rastu iz godine u godinu. Odavno nisam imao priliku da na jednom mjestu vidim šta se radi u teatrima u Srbiji, Hrvatskoj, BiH… Zapravo u zemljama koje govore jezik koji ja razumijem i svi mi ga razumijemo.

 

Bilo mi je veliko zadovoljstvo biti u žiriju i družiti se s još dva člana žirija Danicom Maksimović i Ivom Gregurevićem. S Ivom sam proveo jedan dan u Orašju, gdje se održava Filmski festival koji on organizira, i to vrlo uspješno. Obišli smo sve festivalske lokacije uz Savu, lijepo smo se družili, a iduće godine ću sigurno otići i na Festival, jer nisam do sada. Prijao mi je boravak u Brčkom. Prijalo mi je druženje sa svim učesnicima Susreta.

 

Vrijeme satire

 

U programu su prikazane predstave iz nekoliko zemalja regije. Postoji li velika razlika u tematici?

 

– Uglavnom su to priče koje su usmjerene na ovaj tranzicijski postratni period. To su nacionalizmi, korupcija…

 

U svim predstavama postoji socijalni angažman, koji upozorava i opominje na sve anomalije koje nam se događaju u društvu. Imam osjećaj da su, iz tog presjeka koji sam mogao vidjeti u osam predstava, razlike između zemalja vrlo male, u nijansama. Živimo skoro identičan život, sadrži iste probleme, što je danak neke udrobljenosti, podijeljenosti, nesputanog nacionalizma, šovinizma. U posljednje vrijeme se sve više upotrebljava i riječ fašizam. Vrti se priča o fašizmu po Balkanu. Takve promjene kojima svjedočimo su vrlo burne za jedan ljudski vijek.

 

Hoće li to neko presjeći?

 

– Hoće, Tito valjda, ako dođe. “Čobane, vrati se, ovce tvoje ne mogu bez tebe”, slažem se s Rambom Amadeusom. Ovaj narod traži vođu i autoritet, nekoga ko je spreman da se bavi politikom, ko je spreman da upotrijebi silu ako je to potrebno. Jugoslavija je imala svoju armiju, koja je bila četvrta vojna sila u Evropi i, prema tome, Tito se imao na šta nasloniti. Ako je neko laprd'o u kafani ili bilo gdje, završio bi u Zenici, a sada se laprda na sva zvona i taj biva nagrađen. Tako nam je zato što ne postoji nikakva sila koja bi držala stvari u okvirima zakona i provodila ih. Čak i policija, nažalost, nije neka sila koja može obuzdati stvari. Postoji ogromna poplava koja razara tkivo svih tih država bivše Jugoslavije. Čovjeku, kad jednom u sedmici pogleda Dnevnik, dođe da to ne uradi više za sedam godina. Ovo je vrijeme satire Radoja Domanovića.

 

Odbio ponudu

 

Hoćete li uskoro nešto novo raditi?

 

– Trebao bih sljedeće godine snimati film u Austriji. Film će režirati Pavo Marinković, a snimat će se na njemačkom jeziku. Kako ne govorim njemački, već sam uveliko u pripremi za ulogu koju ja treba da igram. Iz iskustva znam kako je teško glumiti na stranom jeziku koji ne govorim, radio sam na italijanskom, na romskom, znam koliko je to zahtjevan proces.

 

Kako se zove film?

– “Vampiri s dna Miljacke”. Nažalost, ne igram vampira, a životna mi je želja da u svojoj karijeri odigram drakulu, vampira ili vukodlaka. Više detalja vam ne mogu otkriti.

 

Inače, dobivate li ponude kad su TV projekti u pitanju?

 

– Dobivam, maloprije sam jednu ponudu odbio.

 

Šta je odlučujuće da prihvatite neku ulogu?

 

– Privuku me ljudi, priča, kad imate dobre saradnike, oni vas čuju i vi čujete njih. Kreativna saradnja, interakcija, dobre vibracije, hemija…

 

Često kažete da Vam je porodica najvažnija, jeste li im sad dovoljno posvećeni?

 

– Uvijek sam im bio posvećen. Kćerka već tri godine živi u Berlinu, a i unuka je s njom. Sin je u Sarajevu, živi s djevojkom. Ostali smo supruga i ja. Takav je život, svako ide svojim putem.

Ako ne znamo napraviti auto, znamo film

 

– Grozno je što se država na tako loš način odnosi prema svojoj kreativnoj industriji. Ako ne znamo napraviti auto, znamo napraviti film. Mnogo bi se više pažnje trebalo posvetiti tom resursu. S obzirom na to da akademije školuju sve kadrove koji su potrebni za proizvodnju u kreativnoj industriji, podrška države morala bi biti mnogo veća. Nažalost, podrška je iz godine u godinu sve manja i manja – govori Bašić.

 

Susret s Dušanom Kovačevićem

 

– Imao sam čast da u Brčkom prisustvujem promociji monografije Dušana Kovačevića. Govorio je o svom radu i djelu. Nisam znao i prvi put sam čuo od njega da je napisao “Maratonci trče počasni krug” kad je bio treća godina fakulteta. Ostao je bez stipendije i bilo je pitanje može li nastaviti studiranje ili ne. Onda je morao napisati nešto i tako su nastali “Maratonci”, koje je odmah kupio Atelje 212 i još desetak teatara. Čovjek pomisli da je početnička sreća u pitanju i onda diplomira s “Ko to tamo peva”. Jednostavno, ne možeš da vjeruješ da završi Akademiju s takva dva remek-djela – smatra Bašić.

Provjerit ću je li mi supruga ljubomorna

 

Kažu da Vam je supruga ljubomorna, je li istina?

 

– Ko kaže? Šta ja znam, pitajte nju. Nisam primijetio. Možda i jeste, hajde, provjerit ću, baš da vidim je li. Opet, ljubomora je normalna, samo da nije patološka i da ne prelazi neke granice. Mislim da svako zdrav ima dozu zdrave ljubomore, neko držanje do sebe, nečega što bi se zvalo dostojanstvo.

 

Ali, ako dolazi do halucinacija, paranoje… to može da bude velika tragedija, kao Šekspirov “Otelo”.

Izvor: Avaz.ba

(1372)

Senad Bašić za “Avaz”: Moj život nakon “Lud, zbunjen, normalan”