SNIMAK POTRESAO BOSNU: Pogledajte kako je počeo napad na Sarajevo i najduža opsada u historiji…

Snimaj, snimaj sad sve… vidi ovu bruku… dušmani – povici su koji su se petoga aprila 1992, na Vrbanja mostu u Sarajevu, miješali s rafalima puškomitraljeza i fijucima metaka iznad glava ljudi koji su se okupili u centru grada, tražeći mir.

Došlo ih je ispred bh. skupštine toga 5. aprila 1992. nekoliko hiljada, mladih i starih, kako bi poručilo kako žele mir.

Agresorske snage odgovorile su im, prvo barikadama na Grbavici i Vracama, a zatim su na okupljene civile osuli paljbu, iz Holiday Inna.

Nakon što su prestravljeni ljudi počeli trčati prema Vrbanja mostu, tamo, iz pravca prvih kuća na Vrbanji i benzinske pumpe, dočekali su ih nove cijevi i nova paljba.

Na mostu, nakon pucnjave, ostat će ležati tri tijela. Suada Dilberović u samrtničkom hropcu pita: “Zar je ovo Sarajevo?”, i umire. Olga Sučić ne govori ništa. Na putu do bolnice i ona umire.

Miomir Vučijak nekoliko je metara niže, jedan od metaka mu je raznio stomak. U bunilu izgovara ime unuke koja je rođena šest mjeseci prije. I on će te noći umrijeti u bolnici.

Statistika opsade:
Trajanje: 1.425 dana
Ubijeni: 11.541
Ubijena djeca: 1.601
Ranjeni: oko 50.000
Prosječan broj granata koje su dnevno padale na Sarajevo: 329
Rekordan broj granata koje su u jednom danu pale: 3.777 (22. juli 1993)
Ukupan broj granata koje su pale na grad: oko 490.000

Dragan Vikić o stravičnom će početku, poslije rata, reći:

“Taj 5. april ću pamtiti dok sam živ! Jednostavno, neke se slike ne mogu izbrisati iz sjećanja, a jedna od njih je i napad na školu na Vracama kada je sve i počelo. Dobro se sjećam, bio je sunčan dan, drugi dan Bajrama. Slike ljudi ispred Skupštine na Marin Dvoru se ne zaboravljaju. Ne želimo rat, hoćemo da živimo u slozi, poruka je na hiljade građana Sarajeva koji su se okupili tog dana. Svi smo tu, ne damo Bosnu i Hercegovinu, čuje se sa svih strana. Dobro se sjećam i govora za Yutel, poruke da se ovo zlo koje se krenulo mora zaustaviti. Tog 5. aprila je jednostavno ljudima “iscurio fitilj”. Tog dana smo svi rekli uglas: “Ne želimo rat, ne damo Bosnu!”.

Međutim, već je bilo kasno. Prve žrtve već su pale… Sjećam se onog stampeda na Vrbanja mostu, rafala sa Vraca, pucnjave sa okolnih zgrada na Marin Dvoru… Nažalost, tada su mučki ubijene Olga Sučić i Suada Dilberović. Krv je bila prolivena, agresor je poslao jasnu poruku šta nam se sprema. Sjećam se aviona JNA koji su letjeli iznad naših glava svega na stotinjak metara iznad Sarajeva. Strašili su ljude, probijali zvučni zid. To je bio znak da više ništa neće biti kao prije. Srpski nacionalisti su imali jasan cilj, a to je stvaranje velike Srbije. Morali smo se boriti.

(…) Toga dana sam vidio u očima ljudi da Sarajevo neće pasti, da ćemo zaustaviti tu snažnu mašineriju, iako goli i bosi. I tako je bilo. Sarajevo se u prvi mah odbranilo, jer da je palo, ko zna šta bi sa nama bilo. Bosna i Hercegovina više ne bi ni postojala.“

(614)