Izraelska vojska nastavlja napade na Pojas Gaze pod opravdanjem da se obračunavaju s Hamasom, u kojima svakodnevno najveći broj života gube nedužni civili. Dakako, Izrael odbija povlačenje, a već ima i priče o odvijanju sitaucije nakon sukoba.
O ratu na Bliskom istoku, izraelskoj okupaciji, Hamasu i drugim temama razgovarali smo s bivšim novinarom i diplomatom Hajrudinom Somunom.
Sjedinjene Američke Države odbile su ideju premijera Benjamina Netanyahua da će Izrael biti odgovoran za sigurnost Gaze na neodređeno vrijeme.
Šta je realna opcija u prijelaznom periodu nakon sukoba, ima li mogućnosti da Netanyahu ostvari svoje tvrdnje?
Netanyahu se već otrgnuo ispod američke kontrole njegovih postupaka u Gazi. Kad državni sekretar Blinken, napuštajući Tel Aviv, kaže jedno, Netanyahu kaže drugo i nastavi po svome. On smatra da treba okupirati cijelu Gazu da bi se likvidirao Hamas. Izrael će vjerovatno ostvariti neki oblik vojne i sigurnosne kontrole nakon rata nad cijelom enklavom.
Da li bi takvo postkrizno upravljanje u Gazi uključivalo palestinske glasove?
Ako se primijeni model Zapadne obale, onda će se slabo čuti palestinski glas. Jer i tamo Izrael ima punu sigurnosnu kontrolu nad 60 posto teritorija, a vojnu na cijeloj Zapadnoj obali, pošto na svim punktovima ima cheking-pointe na kojima izraelski stražar može upucati Palestinca ako učini korak koji mu je sumnjiv.
Kako bi uopće Izraelci obezbijedili sigurnost bez održavanja vojnog prisustva?
Nikako, dok smatraju da to čine silom, okupacijom i širenjem jevrejskih naseobina na palestinskim brežuljcima, od kojh su neke postale mala mjesta, kao u nas općine. Tamo bi na Zapadnoj obali trebalo da se riješi palestinsko pitanje, i pitanje sigurnosti Izraela. Kad me pitate je li moguće da Izrael ostane oslanjajući se samo na vojnu silu, citiram stihove iz pjesme njihovog najznamenitijeg pjesnika Mahmzda Derviša “Pismo izraelskom vojniku“ koju sam preveo prije četrdesetak godina.
«O stanovniče tenka / Može li čovjek da piša, cijelog života, u tenku? / Može li čovjek da čita, da piše u tenku? / Može li čovjek da odgaja golubove u tenku? / Može li čovjek da spava sa ženom u tenku? / Da sadi drveće u tenku? / O ti koji stižeš iz utrobe tenka / Dokle ćeš ostati u njegovim kandžama okovan / Dokle ćeš ostati siguran?»
Kritičari su preispitali Pariski mirovni forum i tada napomenuli da fokus foruma nije samo sukob, već globalna pitanja – koliko su uopšte ova i slična zasjedanja, samiti, sastanci zvaničnika efikasna, pridonose li mirovnom rješenju?
Svako se sada javlja da posreduje u ratu u Gazi. Petnaest dana poslije Hamasovog upada u Gazu i divljanja nad civlima, već se pojavio neslužbeni plan Njemačke s pet rješenja za budućnost Gaze. Među njima je ponovna okupacija Gaze, koju je izraelska armija napustila 2005.
Dalje, da Gazom vladaju ili Palestinska nacionalna uprava ili Egipat, da je preuzmu Ujedinjene nacije… Na popisu se našao i prijedlog da vođenje Gaze preuzmu Ujedinjene nacije, ali bi konačno Palestinci trebali sami da upravljaju Gazom. Bez Hamasa, naravno, što je u svakoj varijanti jedino moguće rješenje.
Ehud Olmert, bivši izraelski premijer, smatra da je Benjamin Netanyahu opasnost za Izrael i da je emotivno uništen, da je stisnut sa svih strana, kako Vi opisujete Netanyahua?
Netanyahu nije ni u čemu u pravu. Da je čestit ne bi dozvolio da bude upetljan u kriminalne radnje i izbjegava pravne posljedice, što se nada da će i sada izbjeći komandujući ratnom mašinerijom. On je i prije rata u Gazi bio smetnja administraciji predsjednika Bidena, a predsjednik Obama ga ‘nije mogao smisliti’, kako bi se reklo u Bosni. Premjer Olmert je bio mnogo razumniji, on je bio stigao najbliže u pregovorima s Palestincima.
Naglašavam s Palestincima, s Jaserom Arafatom, jer je Jitzak Rabin dobio Nobela za mir, zajedno s Arafatom, za mirovni sporazum s Egiptom nakon Oktobarskog rata 1973. godine, a taj sporazum se ticao povlačenja Izarela s egipatskog Sinaja, a ne s palestinskh teritorija okupiranih u onom najčuvenijem, junskom ratu 1967. godine.
Olmert za prioritet označava povratak na pregovore o formiranju palestinske države umjesto vraćanja unazad na potpuni vojni nadzor nad Gazom. Vaš komentar?
Jedan od samo naizgled nelogičnih ishoda ovog rata u Gazi jeste upravo povratak jedinom mogućem mirnom životu izraelskih Jevereja i Palestinaca u dvije međusobno prihvatljive i od UN priznate dvije države.
Postaje li Hamas prošlost?
Postaje, ali s ovim ratnim zločinima koje u Gazi čini Izrael, doprinosi još većoj podršci koju Hamas već ima na Zapadnoj obali. Izrael ovako pomaže rađanju novih ‘Hamasa’ među milionima palestinskih izbjeglica. Ovakav kakav je danas, kakav je 7. oktobra, okrutnim ubijanjem civila počinio zločin protiv humanosti, i treba da nestane. Nikad mi se nije sviđao ne samo zbog sijanja mržnje prema Jevrejima i odbijanja da prihvati realnost izraelske države, nego i zbog retrgradnog vjerskog fanatizma. Nadam se da će i Netanyahu biti prošlost, ako već nije.
Lekcija je očito nenaučena – čak i nakon što su prošle godine od silnih genocida (holokaust, Srebrenica, ropstvo, kolonijalizam, atomske bombe…) i danas se moramo boriti za najosnovnija ljudska prava.
Šta mislite, šta se dešava sa društvom ukoliko ne naučimo ovu ključnu lekciju, kakvo značenje će zločin onda poprimiti?
Zločine ljudi protiv ljudi je, i po ovome što se događa istovremeno u Ukrajini Gazi, nemoguće zaustaviti od postanka čovječanstva, od Kaina i Abela, odnosno Habila i Kabila. Ova dva rata nas na to podsjećaju, ali u upozoravaju. Međutim, to je već druga tema. Da nam je da prestanu ginuti djeca Gaze. I sva djeca svijeta.
(Klix)
(133)