Režim je dužan da pojasni: koje su to zapadne sile, uz organe BiH, koje ugrožavaju Srbiju, Republiku Srpsku i srpski narod u cjelini. Na koji način to čine i šta slijedi?
Piše: LJUBODRAG STOJADINOVIĆ
Neko je probao da sputa Mileta Dodika, nosećeg stuba srpstva s obe strane Drine. Okupljanje naciona oko jedne sudske presude, samo je distopijski simbol u srpskom svetu koji se ostvaruje kao tragedija.
Godinama je Mile tegobni gost i domaćin u Srbiji, glomazan asimetrični prilepak uz telo ovdašnjeg vladara. Plaćen izdašno iz našeg budžeta da bi bio upravo takav kakav jeste: činilac nestabilnosti tamo i pouzdani saveznik u izgradnji tiranske tvrđave ovde.
Položaj državnog tovljenika stekao je pozivanjem na jedinstvo svih Srba pod jednom voljom. Ni on ni njegov izdašni sponzor na naš račun, ne mogu da se pozovu na harizmu, niti ih prati masovna ljubav podanika. Teški su za gledanje a njihovo učestalo druženje bilo kojim povodom ili kad povoda nema, izaziva neprijatnost i zebnju.
Srpskim jedinstvom Dodik smatra očekivani mitski susret braće s obe strane reke Drine, i o tome navodno sanja. Ali uz uslov da su svi za njega i srpskog feudalca. Svaki masovni pokret naroda osmišljen za spas ta dva opasna čudaka neopozivo je propao. Kad god se misli da bi ovaj ovde mogao da bude u škripcu, Mile je slao glasačke odrede, ili batinaške legije zadužene da tuku „Srbijance“ koji su se pobunili protiv tiranske samovolje.
Njegov govor u Sremskoj Mitrovici bio je iracionalna parodija na propalom mitingu mobilisanog polusveta. Sve koji su u protestima – toga dana u celoj Srbiji – Mile je nazvao stokom, iskazujući prostačko nepoštovanje prema državi u kojoj je samo neželjeni gost.
Više puta je uvredio građane Srbije, licitirajući o tome ko je veći Srbin i gde žive najveći a gde su na protestima ustali antisrbi. Svojim sirovim jezikom je nagovestio ideju o pansrpskom pijemontu koji bi mogao da bude bilo gde, tamo gde se Srbija najviše voli. Oba ekscentrika potiču iz oblasti gde su, po njihovom predanju, Srbi potpuno originalni i neuporedivi.
Izvestio je sve oko sebe i dalje, da su on i njegov domaćin i vođa najveći ljubavnici Srbije. A onda je zapevao svoju himnu, čuveni treš hit Mitra Mirića: Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine. Mogu samo da nas mrze oni što nas ne vole! Šta je sudbina i kako mrze oni koji ne vole, Mile nije mogao da objasni ni govorom ni vokalnim zapomaganjem.
Bio je to možda najtužniji trenutak na uzaludnom saboru. Miletovo urlanje i komična glasovna škripa, označili su raspad mitinga.
Presuda Dodiku pred Sudom Bosne i Hercegovine, nova je etapa drame sa fenomenom srpstva i njegovih ikona. Mile je u prvostepenoj odluci suda dobio godinu dana zatvora i šest godina zabrane bavljenja javnim funkcijama, zbog navodnog nepoštovanja odluka Visokog predstavnika u BiH.
Bio je to složen proces, koji je donekle doveo u sumnju red stvari u uslovno suverenoj državi, a Dodika koji se dugo zalaže za izdvajanje Republike Srpske iz BiH, pretvorio u patetičnu žrtvu koja je odmah posle toga javno ožalila sebe.
„Pozvaću Vučića da dođe ovde i zajedno vidimo šta dalje.“
Miletovo trućanje o nepravdi prema svim Srbima ma gde živeli, dovelo je do jakih zvaničnih izliva usiljenih nacionalnih osećanja. Dačić misli da je otvorena najveća kriza posle rata u BiH. Savet za nacionalnu bezbednost pozvao je na jedinstvo celog naroda i političkih partija u Srbiji i Republici Srpskoj. Radi se o napadu organa BiH i nekih zapadnih sila protiv interesa Srbije. Srbija i RS su u izrazito teškoj situaciji a i srpski narod u celini.
Slični tonovi, potpuno očekivani, stižu iz Moskve. Tamo se misli da je stvoren idealan ambijent za potenciranje krize i nalaženje rešenja koja nisu mirna.
Nema potencijala da se forsirana drama sa ličnom političkom sudbinom Dodika pretvori u ozbiljan konflikt, makar u ovom trenutku. Politički vrh Srbije, takav kakav jeste, pokušava da čitav nacionalni korpus, koji je razuđen na sve moguće načine a postoji samo u službi vladajućeg agitpropa – odredi za taoca Mileta Dodika.
To može da bude skupa igra, nastala pre svega na ideji o proizvodnji ozbiljne krize koja bi bacila u senku pobunu u Srbiji. Otuda Dačićev apel na „zbijanje redova“, jer nas nije ugrozio Dodik, njegove nadripolitičke nesuvislosti i separatistički košmari, nego je on amalgam za svrstavanje u jedinstven nacionalni stroj. On je žrtva mračnih sila, a svi mi na položajima za čuvanje njegovih ličnih tekovina i tamo i ovde. Naravno da je poznato čija vrhovna volja stoji na čelu pokreta za Miletov spas.
Režim je dužan da pojasni: koje su to zapadne sile, uz organe BiH, koje ugrožavaju Srbiju, Republiku Srpsku i srpski narod u celini. Na koji način to čine i šta sledi?
Ovaj odavde ide tamo da bi svojom neravnotežom nekako umirio mahnitog Mileta i tako makar još jednom sačuvao sve ono čega nema. Vladaru odgovara Dodik kao kamen o vratu Srbije, takav je i nabujao u skupom specijalnom tretmanu. Dva opskurna sabrata zatiru živu supstancu gde god se nađu i oni su ta opasnost koja ozbiljno ugrožava sve čega se dohvati, Srbiju pre svega.
(Peščanik)
(592)