S ove vremenske distance potpuno je jasno zašto je za probosansku opciju njegova pobjeda bila historijska i šta bi za državu BiH značilo da u Predsjedništvu većinu imaju Dodik i Čović. Dovoljno je spomenuti da ANP zasigurno ne bi bio problem, jer o njemu govora ne bi bilo, a kamoli slanja bilo čega u Brisel.
Piše: Danijal Hadžović
Nakon trinaest mjeseci zastoja, Zoran Tegeltija imenovan je od strane Predsjedništva za novog mandatara za sastav Vijeća ministara BiH.
Prije održavanje posljednjih općih izbora 2018. očekivalo se da će proces formiranja vlasti biti spor i težak proces. Dodik je slavodobitno najavljivao pobjedu i preuzimanje Vijeća ministara iz kojeg je odsustvovao četiri godine, dok je Čović samouvjereno ucjenjivao da se vlast neće formirati sve dok ne dobije novi izborni zakon po svom ukusu. Tada je malo ko mogao očekivati da će nakon izbora probosanski blok biti taj koji će uslovljavati formiranje vlasti.
Ipak, netom nakon izbora BiH je dobila zeleno svjetlo za aktivaciju Akcionog plana za članstvo (MAP) u NATO savezu. To je, u prvom redu članu Predsjedništva Željku Komšiću, dalo otvoren prostor da pokrene incijativu koja će probosanskom bloku omogućiti da predvodi proces formiranja vlasti postavljanjem novog ultimatuma – Vijeća ministara neće biti dok god se ne preda ANP! Tako je preko noći pitanje NATO-a postala višemjesečna udarna tema na kojoj su se lomila koplja oko formiranja vlasti, a Čovićevi vapaji za izbornim zakonom u javnom političkom prostoru ostali su gotovo nečujni.
Probosanska opcija nalazila se i u više nego u dobroj poziciji da ostvari pobjedu. Milorad Dodik godinama kuburi s budžetskim deficitom u RS-u i silno mu se žuri u državnu vlast kako bi, pored ovladavanja resorima, sebi obezbijedio i prijeko potrebne kreditne aranžmane i razvojne projekte. Prostor za manevrisanje mu je bio skučen – u Predsjedništvu je zahvaljujući pobjedi Komšića uspostavljena probosanska većina 2:1, na čelu Vijeća ministara je Denis Zvizdić, saradnja s SDS-ovim i PDP-ovim ministrima bila je i više nego produktivna, tako da probosanska opcija odustajanjem od ANP-a radi formiranja vlasti nije mogla dobiti mnogo. No Dodik jeste pristankom.
U konačnici, nakon višemjesečnih uobičajenih jalovih prijetnji, laktanja i glumljenja nepostojeće sile, Dodik je popustio. Dao je zeleno svjetlo da u Brisel ide dokument koji između ostalog podrazumijeva i da će o eventualnom članstvu u NATO-u odlučivati isključivo državni nivo vlasti, dakle Predsjedništvo i Parlamentarna skupština BiH (drugim riječima, nije moguće raspisati referendum na entitetskom nivou), da će se reforma odbrane provoditi u skladu s NATO-ovim standardima te da će se nastavak saradnje s NATO-om odvijati na osnvou svih do sada donesenih zakona i odluka, koji upravo podrazumijevaju proces priključenja NATO-u. Da bi Dodik izbjegao potpunu blamažu i cijeli dokument pokušao spinovati kao navodnu vojnu neutralnost i svoju pobjedu, on u konačnici nije poslan pod nazivom ANP nego “Program reformi”.
Ipak, da ovaj “program” u suštini zapravo znači samo drugo ime za ANP odmah su obznanili kako članovi Predsjedništva Šefik Džaferović i Željko Komšić, tako i opozicioni političari iz Republike Srpske. U to šta “program” podrazumijeva nema sumnje ni Dodikov spin majstor Rajko Vasić, koji je u svom prepoznatljivo narikačko-apokaliptičnom stilu prvi put ustao protiv šefa, optužujući ga za “ubrzanje NATO puta” i zakljući da je u pitanju “Jasenovac za Srbe i Srpsku”.
Za sada, jedino drugačije tumačenje ovog sporazuma imaju SNSD i SDP. Prvi, razumljivo, tvrde da je u pitanju velika pobjeda Milorada Dodika i odluka o vojnoj neutralnosti BiH. Istog mišljenja je i SDP. Potpredsjednik ove stranke Zukan Helez zaključio je u ime stranke da je program reformi “kapitulacija pred željama Milorada Dodika” i da on znači da nema NATO puta. Iako Helez važi za osobu kratkih fitilja sklonu davanju naglih izjava, njegov stav na društvenim mrežama i u javnosti potvrdio je čitav niz istaknutih funkcionera ove stranke. Ostaje nejasno po čemu je dokument koji još nije potpuno dostupan javnosti, a koji se šalje u sjedište NATO-a u Brisel i u kojem je za sada znano da se spominju NATO standardi a ne spominje vojna neutralnost, tačno pobjeda Milorada Dodika i SNSD-a? Zlonamjernici bi rekli da su čaršijska sujeta i prezir koji pojedini SDP-ovci osjećaju prema Komšiću (SDA da ne spominjemo) odavno nadjačali njihovu ljubav prema Bosni, te da stoga podsvjesno čak i priželjkuju da Dodik iz svega izađe kao pobjednik. No, ukoliko je to u pitanju, radi se o slučaju za psihijatrijsko, a ne političko analiziranje.
Kada se podvuče crta, sinoćnji dogovor kojim je odblokirano formiranje Vijeća ministara najprije se može zahvaliti Željku Komšiću. S ove vremenske distance potpuno je jasno zašto je za probosansku opciju njegova pobjeda bila historijska i šta bi za državu BiH značilo da u Predsjedništvu većinu imaju Dodik i Čović. Dovoljno je spomenuti da ANP zasigurno ne bi bio problem, jer o njemu govora ne bi bilo, a kamoli slanja bilo čega u Brisel. Upravo je tvrdoglavo insistiranje Komšića da ne pristane na formiranje državne vlasti bez ANP-a, čime je naveo i SDA (inače mnogo skloniju raznim “kompromisima”) da također ostane ustrajna po ovom pitanju, uprkos brojnim pritiscima i pokušajima ucjena – od Dodik-Čović osovine preko Evropske unije do nažalost i pojedinaca iz Bh. bloka koji su se u svemu odlučili držati po strani – otvorilo vrata značajnom političkom uspjehu probosanske opcije.
Ovo nam konačno treba otvoriti i oči da probosanska politika pobjede neće ostvarivati ako se, kao što je dosad nebrojeno puta bio slučaj, bude povlačila i pravila trule kompromise zbog kojekakvih lažnih obećanja Evropske unije (primjerice mehanizam koordinacije) ili ispraznih prijetnji političkih Laktaša i Gruda, nego jedino ako bude svjesna vlastite realne moći koju će mudro konzumirati i čvrsto insistirati na svojim jasno definisanim političkim principima i ciljevima u pravcu jačanja BiH kao cjelovite, evropske i građanske države.
Kada se ostave po strani svo isprazno bahaćenje i nacionalistička huškanja i dođe do onog stvarnog političkog interesa, barem posljednji primjer jasno pokazuje da država BiH zajedno s njenim budžetima, utjecajem i resorima Bošnjacima ne treba ništa više nego što treba Dodiku ili Čoviću. Stoga im pred jalovim prijetnjama ne treba davati više od onoga što moraju dobiti.
(3223)