Šta su mladi Jugoslaveni zaista mislili o religiji 1976. godine?

Ovo su samo neka karakteristična mišljenja do kojih su došli anketari razgovarajući s mladima o religiji u Sarajevu, Zagrebu, Nišu, Banjoj Luci… i to 1976. godine.

Veliko zanimanje koje mladi pokazuju potvrđuje da je dobro što je ta problematika izvučena na “svjetlo dana” jer pitanja i neriješenih problema ima mnogo.

“Pogledajte koliko crkava ima u Zagrebu i svaka je skoro puna za vrijeme održavanja mise. Pa ta ponoćka. Iz godine u godinu sve je više mlade rulje tamo. Istina, dosta njih ide iz čiste zafrkancije, ali ih je puno tamo zato što zaista to trebaju”. (D. Š, 18 godina, Zagreb)

“Ma kakav bog. Nisam religiozan i nitko me ne može uvjeriti u ono što ne postoji, niti ja mogu svojim očima vidjeti. Vjerovanje u neke nadzemaljske sile za mene je najobičnija glupost. U crkvu ne idem i nitko me ne bi mogao natjerati da kleknem pred nekom gipsanom figurom ili slikom”. (Miro, 15, Sarajevo)

“Odnos mladih i religije danas je vrlo važan. Treba mladima objasniti politiku koju naša zemlja vodi spram religije i crkve kao institucije”. (Borimir Nešić, 25, Banja Luka)

“Religiozna sam. Neki me osuđuju zbog toga. Kažu da budući intelektualac mora vjerovati u ljude, u bilo šta, samo ne u boga”. (Desanka C. 18, Niš)

To su samo neka karakteristična mišljenja do kojih su došli naši anketari razgovarajući s mladima o religiji u Sarajevu, Zagrebu, Nišu, Banjoj Luci…

Omladina i religija, donedavno tako reći tabu tema, u zadnje vrijeme postala je tema dana. O tome se piše u novinama, govori na radiju, diskutira u općinskim političkim školama Saveza socijalističke omladine…

I dobro je što je tako. Jer iako je u našem društvu religioznost privatna stvar svakog čovjeka, ipak nije svejedno što još uvijek ima dosta ljudi koji imaju religiozan pogled na svijet.

Zašto?

Zato što je religioznost jedan oblik otuđenja (neslobode) čovjeka, a to je ono protiv čega se naše društvo bori. A boriti se treba ne napadajući ljude koji vjeruju, već mijenjajući uvjete koji dovode do toga da netko poprimi religiozan pogled na svijet.

Vjernici se ne rađaju

Jer, nitko se nije rodio religiozan. Onaj tko je to danas, religiozan je postao pod utjecajem raznih uvjeta.

“Idem često u džamiju”, kaže Fehma (13) iz Sarajeva. “Zašto idem? Zato što tako hoće mama i tata”.

“Religiozna sam”, kaže Viktorija A. (18) iz Banje Luke. “To je rezultat utjecaja mojih roditelja i sredine u kojoj živim”.

Porodica je, to potvrđuju i naše ankete, glavni rasadnik svih tradicija, pa i vjere. To je mjesto gdje se na lanac religioznosti u svakoj generaciji doda po koja nova karika.

“Svako dijete osjeća potrebu da bude prihvaćeno od roditelja i okoline”, kaže dr Štefica Bahtijarević. “Baš zbog toga dijete koje se rodi u religioznoj porodici bit će i samo po svoj prilici religiozno. Jer, da bi bilo prihvaćeno mora se ponašati kao i svi ostali u njegovoj sredini”.

To doduše ne znači da će ono i ostati religiozno. Jer religioznost je stav prema životu, stav prema društvu. A stavovi uopće se ne formiraju u djetinjstvu. Oni se stvaraju mnogo kasnije, poslije puberteta. I to tek ako “prvobitna” religioznost prevlada krizu koja se obvezno javlja u pubertetu istodobno s krizom autoriteta.

“Nikako mi nije jasno”, pita se Vedrana Maksimović iz Banje Luke, “kako jedan svjestan mladi čovjek može biti religiozan.”.

“Ne kažem ništa za starije, ali da mladi budu religiozni danas kada čovjek leti na Mjesec, kada jedan za drugim padaju velovi s tajni prirode! Eto, to me čudi”, kaže Radovan S. iz Niša.

Pitanja koja su postavili Vedrana i Radovan upravo su bit problema. Zašto, dakle, neki mladi traže oslonac u religiji

“Mladi, i ne samo oni”, kaže dr Štefica Bahtijarević, “okreću se religiji u onom trenutku kada nisu sigurni u sebe, u svoje snage i mogućnosti. Traženje naravnom, znači da se čovjek osjeća nemoćan prema prirodi, društvu, da je nesposoban da nađe izlaz iz problema koji ga muče.

U takvim trenucima najlakše je pomoć očekivati od neba, boga…

Možda sve to najbolje ilustriraju riječi Amire (14) iz Sarajeva: “Kad treba odgovarati u školi, molim se bogu da mi pomogne da nešto ne zabrljam”.

Kriza religije

Među mladima ima dakle religioznih. Koliko? Točan odgovor nitko ne može dati. Postoje, naime, samo podaci za pojedine dijelove Jugoslavije. Istraživanja vođena u 1969. godini potvrđuju da je oko 40 posto srednjoškolaca zagrebačke regije religiozno. Daljnjih dvadeset posto deklariralo se kao “neopredijeljeni” (neodlučnost, stanje pomiješanosti religioznosti i ateizma).

“Iako je otada prošlo gotovo sedam godina koje su sa sobom donijele mnoge promjene u društvu, što je moglo utjecati i na smanjenje broja vjernika, ipak mislim”, kaže dr Štefica Bahtijarević, koja je vodila to ispitivanje, “da ti podaci uz neke korekcije vrijede i danas”.

Četrdeset posto?

Puno ili normalno?

Prije nego odgovorimo treba još nešto imati na umu: krizu religije.

U posljednje vrijeme u čitavom svijetu, pa tako i kod nas, sve je primjetnija tendencija odvajanja mladih od crkve i religije. Ne odnosi se to samo na onih 60 posto što su se u ispitivanju izjasnili kao nereligiozni već je to zamjetljivo i među onih 40 posto religioznih srednjoškolaca. Jer i među njima je velik broj onih koji ne prihvaćaju u potpunosti religiozno učenje, koji ne vjeruju u boga…

“Ja sam religiozna”, kaže D. J. (17) iz Zagreba, “premda nisam sigurna da je baš sve tako kao što propovijeda katolička crkva”.

Kriza religije posebno je očita uzme li se u obzir da je sve manje vjernika koji se pridržavaju normi života što im ih nameće religija i crkva. Poznata crkvena odredba prema kojoj su seksualni odnosi prije braka strogo zabranjeni i osuđuju se kao velik grijeh, isto kao i upotreba kontracepcijskih sredstava, danas i među najtvrdokornijim vjernicima ima sve manje pristaša.

U spomenutom ispitivanju utvrđeno je da čak blizu 40 posto srednjoškolaca koji za sebe kažu da su religiozni smatraju tu odredbu neodrživom. Drugim riječima, predbračni seksualni odnosi, po njima, mogu biti potpuno slobodni. Još deset posto vjernika tu slobodu priznaju samo muškarcima.

Očito, ni religija nije više ono što je nekad bila.

Servis za svete stvari

Veza mladih s religijom postoji, ali i sve više slabi, postaje sve tanja i sve manje utječe na njihovo ponašanje i poglede na svijet.

“Sveto” doba je iza nas.

Ili, drugim riječima, vrijeme u kojem se sveto nije lučilo od svjetovnog, vrijeme u kojem je religija bila korijen i stablo i grana drveta što se zove društvo više ne postoji. Religija je danas samo jedna od grana tog drveta. Negdje deblja, negdje tanja.

Upravo to postepeno slabljenje utjecaja religije na sva područja ljudskog života smeta crkvu (crkvu treba razlikovati od religije: religija je oblik društvene svijesti, a crkva institucija). Zato crkva često ne bira sredstva u borbi za povratak na stare odnose u kojima ona nije bila samo “servis za svete stvari” već je svojim podanicima mogla nalagati i kako da žive i kako da se ponašaju.

Crkva želi privući mlade. Jer veza je tu najslabija.

Naime, dok stariji vjernici uglavnom prihvaćaju tradicionalnu religiju, mladi i onda kad prihvaćaju nastoje mijenjati od crkve ponuđeni model prema svojim shvaćanjima i zahtjevima.

“Crkvu doživljavam kao neku političku stranku. To je organizacija koja u ovom društvu mnogo toga čini da privuče mlade. Daje nam dvorane za pingpong, organizira čage, izlete… A mladi idu tamo gdje im se nešto nudi”. (I. K. 18, Zagreb)

“U prostorije naše omladinske organizacije često dolazi rulja prilično razbijački raspoložena. Skoro nijedan sastanak ne prođe bez incidenata. U crkvenim prostorijama nema nereda. Sviramo crkvene instrumente, igramo šah, razgovaramo”. (V. B. 17, Zagreb)

Tako govore mladi Zagrepčani, iako nedostatak odgovarajućih društvenih prostorija sigurno nije samo zagrebački problem. Događalo se često da se zbog nedostatka novca zatvori poneko od malobrojnih omladinskih sastajališta.

Očito je da smo ponekad štedjeli na pogrešnoj strani što je crkva obilato koristila otvarajući klubove za mlade, nastojeći ih privući i naturiti im religiozan pogled na svijet. Jer, kako inače objasniti veliku brigu crkve oko slobodnog vremena mladih, želju da im se iziđe u susret, da im se osigura prostor, da im se omogući osnivanje popgrupa i nabavi instrumente.

Kad su mladi morali dolaziti u crkvu, jer su to od njih tražili i roditelji i škola (vjeronauk je nekad bio predmet važniji od materinjeg jezika i matematike), slobodno vrijeme mladih crkvu nije mnogo brinulo. Danas, kada sve to nije obvezno, već je vjera, pa samim tim i dolazak u crkvu privatna stvar svakog pojedinca, u crkvi je sve manje mladih.

Znači, trebalo je iskoristiti sve mogućnosti i privući ih opet pod “okrilje” crkve. Klubovi i čajanke nikako nisu zadovoljavanje vjerskih potreba ljudi, za što je prema našem Ustavu crkva nadležna. Baveći se drugim aktivnostima crkva krši Ustav što nije dozvoljeno nikome u ovoj zemlji.

Oštre mjere koje naše društvo poduzima protiv takvih pokušaja nisu, kao što neki misle, borba protiv vjernika. Vjerovanje jest i treba ostati privatna stvar svakog čovjeka i to mu nitko ne zabranjuje.

“Vjerovanje u natprirodna bića i sile privatna je stvar”, kaže Duško Pavlović, član Predsjedništva Republičke konferencije SSOH. “Ali, angažman u omladinskoj organizaciji i društvenom životu svoje zajednice nije i ne može biti privatna stvar”.

Mladi čovjek sebe ne dokazuje “vjerovanjem” već jedino javnom, djelatnom akcijom, bilo da se radi o ostvarivanju nekih zadataka, bilo da se radi o korisnim aktivnostima i akcijama. To mora i treba biti kriterij vrednovanja mladog čovjeka. Ako se on na tom iskaže, onda se nas ne mora ticati njegovo vjerovanje u natprirodna bića i sile.

S te strane, svaki omladinac ili omladinka može, bez obzira na vjerovanje, biti ne samo aktivan član SSO nego i biran u rukovodstva omladinske organizacije. Bitno je, međutim, kako netko tu svoju religioznost manifestira.

Kako bi, npr, omladinska organizacija mogla osigurati svoju odgojnu funkciju kad bi predsjednik općinske konferencije, recimo, svakodnevno vršio vjerske obrede u vjerskim institucijama?

Miješati se u “privatnost”, dakle, moramo, ali ne nasilno, ne zabranama. Osmišljenom društvenom akcijom trebalo bi pridobiti mlade ljude i ne dopustiti im da budu prepušteni sami sebi i svojoj “privatnosti”.

(61)