Suživot i suku*ac: Tri predstave neprijatelja i patriota

Prva predstava koju smo odgledali u još jednom tjednu otkinutom od naših života bilo je migoljenje Milorada Dodika i njegovo likovanjem nad likovanjem iz Sarajeva. Ne i iz Mostara

Autor: Piše: Berislav Jurič

Bosanskohercegovačka politička pozornica godinama je već poprište priučenih glumaca koji se znoje u borbi za titulu u natjecanju ‘Zvijezda možeš biti ti’. Nevidljivi žiri, skriven s tajnim olovkama u glasačkim kutijama, i glasovi publike odlučuju o tome tko će slaviti u epizodama koje nalikuju jedna na drugu.

Nije bitan stas ni glas. Nije bitan ni sluh. Pogotovo za one druge, pored sebe. Za njih je, u sveopćoj političkoj dernjavi, najbolje biti gluh. Ili se praviti glup.

Prva predstava

Prva predstava koju smo odgledali u još jednom tjednu otkinutom od naših života bilo je migoljenje Milorada Dodika i njegovo likovanjem nad likovanjem iz Sarajeva. Ne i iz Mostara jer se Mostar zabavio o svojim jadima koji ne dodiruju javnost sjevernije od Ivana.

Dodik je odradio još jednu predstavu isijavanja države i pravosuđa. Odreprizirao je po 26. put posjetu ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu i ostao dužan odgovor na pitanje iz zapleta: Kako je to prešao granicu? Dodik se jednostavno pojavio, nasmijao onima koji su mislili da će potjernica uozbiljiti institucije i postrojio odrede policije kakve ne može sastaviti Federacija BiH i svi kantoni skupa. Iz federalnog postrojavanja izuzet ćemo policiju u Zapadnohercegovačkoj županiji jer je nju navodno razoružala Federalna uprava policije zbog navodno sumnjivih nabavki dugih cijevi.

Završila je tako još jedna Dodikova predstava koja će se, kako je krenulo, rastegnuti do izbora pa će nakon silnih žalbi, tjeranja u ćoškove iz kojih Dodik uvijek nađe izlaza, o njegovom brisanju odlučiti misterije u glasačkim kutijama. Do tada ćemo trpjeti monologe o patriotizmu i o pravim vrijednostima uz šuškanje rukava pri pokazivanju mlohavih mišića.

Predstava druga o onom drugom

Druga je predstava odigrana u federalnom parlamentu dok se raspravljalo opet o sudbini entiteta kroz koji se odražava sudbina države, a onda se zapjenilo i krenulo spašavati narode pa se dobacilo i do Svemira ali samo pod svjetlima koja reflektiraju sebeljublje i, umjesto života, sukurac, kako to fino brigu o našim suživotima definira Sidran.

Nevjerojatno je bilo gledati kako se natežu federalni zastupnici tri sata oko toga što će biti na dnevnom redu pa se, nakon pjene oko dnevnog reda, borci za bolje sutra kroz fotelje na Federalnoj televiziji, za koju su izmislili da je objektivna, razmigolje po restoranima i ostave najgore govornike među sobom da pljuju u mikrofone i vrte papagajski priču od koje nitko nema koristi.

Najmanje oni u koje se kunu i oni koji se moraju baviti polunovinarstvom na poluservisu.

Jedan je čovjek tako ispao najveći neprijatelj zemlje i sati i sati su potrošeni oko dokazivanja tko više voli ovu zemlju, tko kome stavlja metu na čelo, tko smije imati koliko slobode u zemlji koja se kune u slobodu, tko plaća pretplatu a da ne zna što je pretplata i tko nema pojma o novinarskih pet W iako ih u federalnom eteru u svakoj vijesti fali barem 3. Jer, patriotizmu, s bilo koje strane i pod bilo kojim brojem na daljinskom nije potrebno pitanje Zašto? niti bilo kakav odgovor.

Upravni odbor Federalne televizije, na maratonskoj sjednici na kojoj je bilo važnijih stvari za razbijati glavu, poput nikakve ozbiljne reakcije nakon poplava, pokazao je kako je federalna pozornica puna nakrivo sklepanih dasaka koje život znače.

Nije se niti jednim slovom spomenulo što to, ako uopće postoji kao plan, nude ljudi koji se guraju i koje guraju u pravni odbor polujavnog poluemitera. Nije nitko potegnuo pitanje kako će se podignuti program, kako će obrazovni dio napraviti iskorak i biti koristan djeci koja sada, ako uopće gledaju program loših boja, moraju gledati zastarjele emisije i još zastarjelije pristupe.

Nije nitko potegnuo pitanje kakve proizvodnje korisnog i kvalitetnog sadržaja jer su se svi prepali što će sada sijevati s televizije koja je navikla plesti u mrežu neistomišljenike svojih idola i kojoj prolazi apsolutno, apsolutno sve što kaže neki od izbusanih patriota.

Pola dana prošlo je u polemici koja je otišla u noć i skinula puno maski, razotkrila da se iza spikerskih, naučenih govorancija teško može skriti mržnja i da parlament, najveće i najsvetije tijelo demokracije može ličiti na birtiju u kojoj se branitelji naših života smiju dok pričaju o tome kako će netko od nas nestati zbog onog drugog.

Predstava treća zamalo o Trećem

Potom je uslijedila još jedna urukavičena priča. Državni Dom naroda, skupo plaćeno tijelo koje nas brani od nas samih, pretvorilo se u ucirkusljeni ring u kojem su se nevezanih rukavica šamarali zaštitnici svoga naroda. Nije bilo nikome jasno, a sjednicu je na Youtubeu pratilo čak dvije tisuće ljudi, na kojoj se tko sjednici nalazi, o kojem dnevnom redu se raspravlja, kakvi se netočni navodi ispravljaju i tko replicira kome.

Prekinuta sjednica nije nastavljena, a pitanje je hoće li ikad i biti, nastavljena je pa prekinuta nova hitna na kojoj se trebalo raspravljati o jednoj od najvećih omči oko državnog vrata. Pored Dodikove kravate i nevidljivih lisica.

Izborni zakon, sinonim za nezadovoljstvo, nefunkcioniranje države, za inat i prkošenje, za potkusurivanje, za prazna obećanja, za igre, igrice i prevare, problem koji, kako sama skupo plaćena tjelesa u Domu rekoše, dvadeset godina stoji kao kamen spoticanja, pretvorio se u jeftinu igračku kojom su se nabacivali, kao kupusom u Nadrealistima, izaslanici.

Veliki borci za bolju zemlju višesatnom raspravom, kojoj ni bog kojem su se u pauzi molili nije mogao pomoći, pokazali se u kakvim paralelnim svjetovima živimo i kako u stvari izgleda kad velikani naše politike i zaštitnici nas od nas sjednu da grade bolju državu.

I pticama na granama o čijem se podmlatku u BiH nitko ne brine jasno je da je izborni zakon jedan od kamena koji se ljulja u temelju ove države. Pticama je isto tako jasno da nema želje da se bilo što promjeni i da cilj nije rješenje nego njegovo neprekidno traženje.

Kako bi drugačije pljuvači u mikrofone i busatori u prsa, koji prosipaju priču kako stvaraju bolju zemlju za sve, a misle samo na svoje i na sebe bili važni u svojim očima. Ne u ogledalima.

(Raport)

(118)